Hotel Granata

Kada te nema,
ne mogu podnijeti čekanja
u danima koji lijeno prolaze,
uvijek isti.
Promatram kazaljke na satu
i shvaćam da si daleko.
Navečer dok ležim
i slušam žamor ulice,
koji me podsjeća kako život
dalje korača svojim uhodanim tokom,
dok sat s crkvena tornja
odbrojava pozdrav minulu danu.
Negdje u daljini
odjekuje eho tvoga glasa.
A ruka za tren sama krene,
iznenada zastane,
i shvati da nisi tu.

Ležim budan.
Ne mogu zaspati
u bezuspješnom pokušaju
tjeranja misli,
na sutrašnji dan
i razgovor s tobom.
Ta prazna svakodnevna čekanja
vraćaju me zbilji
i potvrđuju
da osamljeniji ne mogu biti.




Trpimir Burić - Goranski