Tko je zapravo majka?

29.08.2008.



Ne tako davno sam u Jutarnjem listu čitao jedan zanimljiv tekst o surogat majčinstvu i isti me poprilično zatekao. Naravno, ne morate ni pogađati, u Hrvatskoj takvo što nije zakonski dopustivo i jedino što preostaje onima koji na taj način žele ostvariti roditeljstvo jest prelazak granice. Zašto hrvatski zakon strepi od surogat-majčinstva? Prije svega zbog čudnovate formulacije prema kojoj je majka samo ona žena koja je rodila, i to bez obzira čije dijete i je li uopće s istim u ikakvom krvnom srodstvu. To znači da dijete na koje uopće ne bi trebala imati zakonsko pravo jer se u principu radi o usluzi posudbe reproduktivnog šupljeg organa tj. maternice (koji sa svojim domaćinom dijeli tek kisik i hranu - čista ekonomija), dobiva sva zakonska prava majke. Da budem jasniji, postavit ću hpotetski: zamislite da ne možete imati dijete jer, recimo, ne možete do kraja iznijeti trudnoću, ali to može vaša majka, sestra, sestrična, šogorica, prijateljica, itd. Jedna od njih vam dobrovoljno (dakle, nikakav biznis) ponudi da će iznijeti trudnoću umjesto vas. Naravno, ne poznajući zakon, pristanete jer je vaša odluka roditeljski plemenita i jedini vam je cilj dobivanje toliko željena potomka. Nakon transporta i implantacije zametka (koji je začet spolnim stanicama vas i partnera), čekate i taj (okvirno) 40. tjedan, ali nakon njega - hladni tuš: surogat majka se upisuje kao zakonska majka. Tako djetetova baka, teta / ujna, majčina sestrična, prijateljica postaju zakonskim majkama, dok ga njegova biološka majka, vjerojatno, može tek posjećivati. No, ključno je pitanje je li itko ikada uopće definirao pojam majke na način da on ne uključuje samo čin rađanja? Je li se itko, osim papagajskog ponavljanja istih shema, zapitao što taj pojam sve podrazumijeva? Je li majka ona koja rađa i odgaja, ona koja tek rađa ili ona koja tek odgaja? Treba li majka imati i nekakve majčinske osjećaje ili je dovoljno da iz sebe izbaci produkt reproduktivnih organa (da budemo sirovi do kraja jer je i zakon očito sirov) i time praktički imitirati stroj.
Svaka životinjska ili ljudska ženka ima potencijal postati majkom - dakle, taj potencijal može i ne mora ostvariti (u ljudskoj je zajednici taj potencijal kontroliran, ali i često izložen očekivanjima zajednice kao primarnom zadaćom žene). Neke životinjske i ljudske majke ubijaju svoju mladunčad - one ljudske sklonije su ubijanju zametaka odnosno ploda i za to ih zajednica sankcionira na propisani način (moralnom osudom ili zakonskom kaznom ili pak oboje). Sve to ih ne čini manje majkom, ali tek u biološkom smislu. Međutim, pojam majke nije samo biološki, već i sociološki, i psihološki, i lingvistički (semantički), i pravni, pa mi se inzistiranje na izjednačenju ova dva pojma čini nekvalitetnim rješenjem jer na neki način degradira sve one druge žene koje nesebično i s puno ljubavi odgajaju svoju nebiološku djecu, ali i one koje nisu rodile svoju biološku djecu. Ovakav način diskriminacije ljudskih odnosa u korist najma jednog šupljeg organa, a na štetu brige, ljubavi i odgoja, samo dodatno birokratizira ionako birokracijom zagušeno društvo. Jer, budimo realni, biti majkom ne znači samo iskustvo puknuća vodenjaka i vrištanja u rađaoni. Dakle, po mom bi skromnom mišljenju, u zakonske majke trebalo uvrstiti i sve one požrtvovne žene okupljene pod priručnim nazivima pomajka, posvojiteljica, itd. Kada bi se ovaj tzv. problem riješio na taj način, ne bismo dolazili do apsurda da se ženu koja je napustila vlastito dijete traži dozvola za njegovo udomljenje odnosno posvojenje (dakle, taj netko dobiva pravo sebično spriječiti djetetov odlazak u novu i sretnu obitelj), niti bi se surogat majkom automatski pravno proglašavalo majkom samo zato što je iznajmila svoj uterus odnosno rodila tuđe (nebiološko) dijete. Svime ovime dolazimo do apsurda da sam čin rađanja automatski otvara put ka zakonskome ostvarenju majčinstva. Pa zašto da onda i inkubatori ili umjetne maternice ne dobiju taj status?! Zapravo, još je veći apsurd što zakoniti suprug surogat-majke dobiva pravni status oca. Ne treba ni ponoviti da te osobe nemaju nikakve biološke veze s djetetom i da nikada nisu ni imale namjere odgajati odnosno biti roditeljima tako rođene djece. Zanimljivije je još da pored živoga biološkog oca, zakon kaže da ukoliko surogat-majka nema bračnoga partnera, pod identitet oca se upisuje - nepoznat. Dakle, zakon izravno niječe oca iako je on poznat i time, na neki način, krši njegova ljudska prava. Uostalom, što znači izraz nepoznat? Nepoznat kome? Čini se da nespretnom, promašenom i degradirajućem pojmovlju pravne terminologije nikada kraja. S druge strane, Što je to zakonu toliko neprihvatljivo u činjenici da netko tko je u mogućnosti iznijeti trudnoću to učini umjesto onoga koji ne može? Dakako, uvijek postoji mogućnost da će se surogat-majka emocionalno vezati za dijete koje ni po kojim kriterijima ne može biti njezino, no tu nastupa zakon kojemu i jest u opisu posla da uredi i regulira pojedine odnose. Osim toga nije potrebno nikakvo otkrivanje tople vode već je dovoljno samo primijeniti praksu prisutnu u drugim državama poput SAD-a ili Ruske Federacije, a koje nikako ne smatram demokratski problematičnijima. Dapače, ovdašnji sustav još uvijek nije dosegao njihovu funkcionalnost, a i demokraciji se tek uči.
U svemu ovome vidim još jednu invalidnost papirologije: želju da se zadovolji forma bez obzira na sve oni kojih se to izravno tiče. Birokratizacija života i budućnosti ljudske jedinke nije nimalo pohvalna u društvu koje pokušava provesti pronatalitetnu politiku i zapravo otkriva koliki je nedostatatak života u jednoj (nebitno čak i kojoj) društveno nezreloj zajednici, a to je da nekoliko nazovimudrijaša određuje što je dobro za zajednicu, a da sami u sebi nemaju nimalo dobra, pa čak ni suvislosti. Samo takvi mogu podržavati zakone prema kojima je doći do djeteta (posvojenjem, surogat-majčinstvom) ravno slijetanju airbusa na površinu Saturna, dok se istodobno oglušuju na porast zlostavljanja, zanemarivanja i napuštanja djece, manipuliranja jajnim stanicama, prijavljivanja lažnih spontanih pobačaja, nereda u raznoraznim registrima, itd. Glavno da oni brinu tko smije biti čijom majkom.

Tko ili što je pravi vjernik i koliko ih uistinu ima?

24.08.2008.



Prema posljednjemu se popisu stanovništva (2001., op.a) 87,83% građana Hrvatske izjasnilo rimokatolicima. Ta brojka djeluje zapanjujuće, ali još i više kada praksa, istina, na nereprezentativnome uzorku, pokaže sljedeće:48 natjecatelja HTV-ova kviza Jedan protiv sto, od ukupno njih 89, nije znalo koji od navedenih apostola nije umro mučeničkom smrću: je li to bio Ivan, Andrija ili Petar? Da i niste neki uzorni katolik, zasigurno biste znali odgovor na ovo pitanje: Petrov ste mučenički život i smrt mogli gledati na malim ekranima (zadnji put u izvrsnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa), a andrijin križ ne možete preskočiti ni pogledom. U čemu je onda problem? U slabom interesu i nikakvoj edukaciji.
Zanimljivo je i da je ne tako davno Jutarnji list radio istraživanja slične tematike, a prema kojima ispitanici nisu znali ni gdje je Isus rođen ni tko mu je bio otac.

Za mene osobno, satovi su vjeronauka bili satovi mrcvarenja duha: na početku i na kraju sata molitva, a između teorijska lebdenja nedohvatljiva mozgu djeteta staroga jedanaest godina. Rezultat: jedno veliko naučeno ništa. Srećom, ta moja agonija nije dugo trajala (slušanja nečega za što moje uho nije bilo kompetentno, a nisam baš ni idiot), majka mi je ponudila slobodu izbora koji i nije bio težak nakon što mi je ocjena dobar iz vjeronauka snizila opći prosjek. Ipak, ni danas ne znam kako je formirana ta moja ocjena i je li se dotični možda konsultirao sa Svevišnjim. Tako je izgledao moj odlazak iz okrilja Crkve koji me ipak nije spriječio da pročitam sveta pisma pojedinih religija i otvorim put tolerantnu čovjeku.
Prije mene je to već učinio moj pradjed kojemu je bilo dosta nakon što je vidio velečasnoga kako za Veliki petak mažnjava šunkicu, no ipak je zahtijevao da mu potomci imaju sve svete sakramente jer nikada nije miješao vjeru i instituciju. Instituciju je prezirao, ali je zato bio veći vjernik od mnogih koji su dane i dane provodili za krunicom. Majka mi je pak odustala od institucija relativno kasno, i to nakon što je ostala neugodno iznenađenom i uvrijeđenom kada je uvidjela da župnik neće putovati sa svojim vjernicima, već posebnim prijevozom.
Njezina je prijateljica ostala. Kćeri te izuzetno pobožne žene su se u pet ujutro vraćale iz noćnih izlazaka, ali ne bi odlazile kući, već ravno na misu. Ta je ista svetica koja se ježila psovanja (Ante Padovanski joj je bio sastavni dio vokabulara) i pomisli da joj kćeri praticiraju izvanbračne spolne odnose, udala svoje, jedva punoljetne, kćeri. Naravno, s trbusima do zuba.

Dakako, ja sam zbog zbog svojeg odmetnuća primjer lošega kršćanina, no tko jamči za one "ispravne" da su pročitali ijedan redak Svetoga pisma, da znaju nabrojiti svih dvanaest apostola ili četiri evanđelista, da se drže barem pet od deset Božjih zapovijedi i da nisu iznevjerili Krista u Ljubi bližnjega svoga, a to znači - ne nastojati usrećiti samo sebe i one od kojih imamo koristi. Odlasci u crkvu i molitve za samoga sebe nisu primjer dobrog, već sebičnog vjernika, a to je kao i da niste vjernik. S druge strane, kako ostati uz instituciju koja vam samo komplicira ionako zamršen život u kojemu kronično nedostaje živaca i vremena: školski vjeronauk nije dovoljan, već se mora ići i na onaj crkveni, ma tko pita jadno opterećeno dijete ima li vremena za živjeti djetinjstvo; na svetim misama bilježe vašu nazočnost, a ako ste dijete razvedenih roditelja možda vas neće htjeti ni pričestiti (je li Svevišnji rekao da takva djeca ne valjaju?). Moja je majka uvijek govorila: sve što djetetu skraćuje vrijeme igre i tjera ga da zadovoljava fiks ideje odraslih, ne zaslužuje pozornost, a kamoli sudjelovanje.

Još više me od svega zaprepastilo sljedeće:


Iznoseći kako je hrvatska država tzv. Vatikanskim ugovorima prihvatila da se Crkvi vrati ili novčano nadoknadi sva imovina koju je komunistička vlast nacionalizirala nakon 1945., Malenica procjenjuje da se vrijednost te imovine (samostani, stambene zgrade, zemljište, šume...) kreće između 7 i 10 milijardi kuna. Spomenuti ugovori osigurali su Crkvi i redovitu godišnju "injekciju" iz državnog proračuna u visini od 380-400 milijuna kuna.
Od 1990. do danas Crkva je širom Hrvatske izgradila oko 600 vjerskih objekata (samo u Splitu 12 crkava i dva samostana), što znači da je investirala, prema Maleničinoj procjeni, oko 4,2 milijarde kuna. Budući da je riječ o tzv. neproizvodnim investicijama, Malenica je izračunao kako bi, da je Crkva izgradila samo trećinu manje crkava, ta financijska sredstva - uložena u profitabilne gospodarske projekte - omogućila zapošljavanje 40-50 tisuća građana. (www.slobodnadalmacija.com)


Dakle, propalo je 50 tisuća radnih mjesta, i to zbog crkava koje će zjapiti prazne jer, eto, ispoštovali smo ugovor. Jesmo li svi mi, koji punimo proračun za takav luksuz koji ne opravdava gospodarsko stanje ove države, htjeli ugovor takva sadržaja? Ugovor koji će zidovima dati prednost pred životom. A dobro znamo da se Krist nije zatvarao iza zidova.



* * *



I za kraj, da se vratim na temu iz uvoda. Ako i niste znali tko je bio apostol Ivan, sada znate. Ipak, ne bi štetilo znati još nekoliko detalja iz biografije.

Za svetoga se Ivana, apostola i evanđelista, pouzdano zna samo godina smrti - 101. god. Taj, ribar iz Betsaide, zaštitnik slikara, pisaca, tiskara i teologa nije bio jedini apostol u obitelji Zebedeja i Salome. Naime, i njegov je brat Jakov bio najbliži učenik Isusa Krista. U početku se bavio ribarstvom poput Petra i Andrije, no kasnije je postao jedan od prvih Kristovih sljedbenika. Zasigurno je najpoznatiji po tome što mu je umirući Krist povjerio majku Mariju na brigu i zbog koje će ostati u Jeruzaleu sve do njezine smrti, a potom krenuti u Efez kako bi vodio prethodno osnovane kršćanske zajednice. Učenika kojega je Isus najviše volio, sveti je Pavao nazvao stupovima Crkve (zajedno s Petrom i Jakovom).
Također je poznat i kao autor četvrtog (posljednjeg i najmlađeg evanđelja), triju poslanica i knjige Otkrivenja uz koju se veže jedna zanimljiva priča. Naime, u dubokoj je starosti bio utamničen i mučen po naredbi rimskoga cara Domicijusa, a jednom su ga prigodom bacili u kotao s vrućim uljem koje se pretvorilo u ugodnu kupku što je toliko prestrašilo cara da ga je prognao na grčki otok Patos koji će napustiti tek kada car umre.

Ono što više od 50% natjecatelja kviza nije znalo jest da je Ivan umro prirodnom smrću, a što i nije tako teško upamtljiv podatak obzirom da je jedini bio takve sudbine. Gdje su ishlapjeli postoci?!

(Izvor: www.sveti-ivan.hr)


Ipak , ne zaboravite sljedeće, ukoliko vjerujete:


Bog ne mrzi nikoga
Bog ne diskriminira posvojenu djecu
Bog ne diskriminira siromašne
Bog ne diskriminira homoseksualce
Bog ne diskriminira razvedene
Bog ne diskriminira samohrane roditelje
Bog ne diskriminira bolesne


Sve to samo i jedino čini čovjek. Nije li vrijeme da za to napokon preuzme odgovornost i prestane se licemjerno skrivati iza Boga? Sam ili kroz instituciju. Barem kada ispunjava obrasce namijenjene statističkoj obradi podataka. Ta laže samo sebe.

Poziranje na ženski odnosno muški način

21.08.2008.



Ne želim da ova moja kratka crtica o poziranju bez ili s minimalno odjeće ispadne mizoginičnom, više je neko promišljanje o višestoljetnom fenomenu ženske privrženosti poziranju na taj način. Naime, oduvijek me zanimalo zašto žene toliko vole pozirati, napose, zašto vole aktove? Znači li to da su muškarci sramežljiviji ili da takav oblik izlaganja nije nešto što im može ići u prilog niti ih predstaviti na način kako oni to žele? S druge strane, pitanje je na kakav to točno način predstavlja same žene - kao muze ljepote ili kao žrtve bescjenja? Zasigurno da se drugačije promatra akt žene u odnosu na akt muškarca i prvi se rijetko smatra umjetnošću jer, eto, koja se žena danas ne razodijeva (jasno nam je da je to samo percepcija koja počesto ne odgovara istini). Zasigurno ste primijetili (prebirući po zalihama svoga znanja) da su se žene (jasno, u početku tek u službi likovnih umjetnosti) daleko više svlačile i da i danas otkrivaju veću površinu nagoga tijela nego što to čine muškarci (dobro pogledajte slike iznad i koliko se vidi od ženskog, a koliko od muškog tijela). Zanimljivi su neki odgovori (nisu obrazac, ali samo da ih registrirate): žene obično kažu da su svjesne svoga tijela i da ne treba skrivati oni što im je podarila Majka priroda, dok muškarci tvrde kako ono što imaju ne misle pokazivati cijelom svijetu i da je taj pogled rezerviran samo za one odabrane (uzmite u obzir da je ovo zapadnjačko promatranje koje nije sapeto ograničenjima zatvorenih tradicionalnih društava i zajednica). Je li to možda koncept u kojemu je zbog različitog društvenog položaja žene i muškarca različito doživljavano pokazivanje muških i ženskih genitalija, a koje je u ovom modernom dobu samo nastavilo istom putanjom? Naravno, priči o tzv. muškoj strašljivosti i nelagodi mogu dodati potpuno suprotnu priču kćeri jedne majčine znanice: naime, nije se nadala da će tijekom ginekološkoga pregleda na njezino međunožje biti fokusirani i studenti medicine, a glavni joj je ginekolog, čovjek u poznim godinama, uočivši njezinu nelagodu, rekao: Hajde, to što ti imaš, ja viđam svaki dan. Ne umišljaj si. Dakle, iskustva su razna, ali statistika je suzbila tu šarolikost i jasno nam je da su žene i traženije i suglasnije s takvim načinom promocije. Svjedoci smo da su razlozi takvog načina skretanja pažnje različiti: od onih avanturističkih do onih kojima se spašava posrnula karijera. Ovdje ima još jedna bitna dimenzija: status žene koja to čini odnosno kako se tretira ono što čini. Koji impulsi se tumače kao pogrešni, a koji su uistinu pogrešni odnosno vođeni pogrešno usmjerenom željom za što višom razinom emancipacije. U tu sferu dolazi i pitanje: je li u pitanju novac ili umjetnost - potreba ili igra. Ako je potreba, onda je teško davati lekcije, ako je igra, pitanje je zašto su muškarci manje skloni takvoj igri. Ili je svemu krivo višestoljetno tretiranje žene kao objekta, one koja u najboljem svjetlu, kroz sebe, mora predstaviti svoga muža - jedinog društveno uvaženog člana obitelji. Jesu li se, analogno tome, stvorile i pripadajuće navike pa su umjetnost i novac samo podijelili isto nadahnuće, točnije, korist?

Bogovi su ipak pali na tjeme

18.08.2008.



Danas su moju prijateljicu roditelji izbacili iz kuće, a razlog je toliko mizeran da možda i nema smisla objaviti ga. Taj će trenutak promijeniti cijelu jednu eru njezina života - napuštanje studija i povlačenje po raznoraznim rupama. O osjećajima koje je nemoguće opisati, ali dovoljan su uteg razumu, ne treba ni govoriti. Ovaj me događaj naveo da napišem par redaka o roditeljima koji odbacuju svoju posrnulu djecu.
Prvo što roditeljima takve djece nedostaje jest minimum samokritičnosti, a kojom bi uvidjeli da ono što su prezreli kod svoje djece nisu prezreli tamo gdje je izvor - u njima samima. Njihovo je dijete skrenulo vođeno njihovom nesposobnošću, a što vam oni nikada neće priznati jer ne mogu ni sebi samima. Kada otkriju da im je dijete zagrezlo u ovisnost, napustilo školu, priključilo se lošem društvu, oni ga se počnu sramiti, i umjesto da mu pomognu odbace ga kao staru vreću. Ne svi, ali dovoljno njih da se zgrozimo nad takvom "pedagogijom".
Nikada neću zaboraviti jednu majku koja je, nakon što joj je sin izašao iz komune, izjavila: Sada napokon imam sina. Znači, nije ga imala dok je ovaj unakažen drogama lutao ulicama i tražio bilu čiju pomoć, i to pored žive majke kojoj nije smio na oči.
Još su gori roditelji koji odbacuju svoje maloljetne trudne kćeri. Osim što svoju buduću unučad smatraju pogreškom, kažnjavaju kćeri zbog nečega u što su ih sami pogurnuli bez valjane poduke o posljedicama (a što mislite što bi mladi radili u 3 sata ujutro nego otkrivali svijet odraslih?). Tako te mlade djevojke ovise o dobroti drugih ljudi koji, na žalost, imaju više razumijevanja od onih kojima je to u opisu posla i osjećaja.


* * *


Roditelji kažnjavaju djecu zbog svojih grešaka i propusta. Nemilosrdni su i nepravedni bogovi koji bi priznanjem vlastitih pogrešaka izgubili božanski status. No danas znamo da ti bogovi itekako zavređuju status kojega se boje jer podaci o njihovoj božanskoj ulozi odgoja maloga čovjeka, pokazuje koliko među njima ima mizernih ljudi:


* u SAD-u je 3 milijuna djece zlostavljano
* u Hrvatskoj je seksualno zlostavljana svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u dobi od 4 do 8 godina, a u 80% slučajeva se radi o bliskoj osobi (roditelj, rođak, skrbnik)
* trećina je djece emocionalno zlostavljana
* između 20 i 30% djece je tjelesno zlostavljano, a ozljede znaju završiti i smrtnom posljedicom
* većina zlostavljane djece je istodobno zlostavljano na različite načine - i tjelesno i seksualno i emocionalno


Sve ovo samo pokazuje da i bogovima treba preodgoj i da im je iz uzvišenih glava nužno izbiti teoriju kako je roditeljstvo urođena vještina. Roditeljstvo je samo uslužna djelatnost u kojoj je posjedovanje djeteta jednako posjedovanju gosta. Jedino je bitno gosta učiniti sretnim i zadovoljnim U suprotnom - neka ne započinju s takvom djelatnošću. Danas-sutra lako bi se moglo dogoditi da ih njihovi rođeni neće htjeti ni pogledati, pa ni mrtvima oprostiti njihove propuste.
Povećanje nasilja među djecom, ali i ostalim dobnim skupinama, govori da se dobar dio njih neuspješno igralo i igra roditelja. Agresivnost se, poznato je, najčešće donosi iz obiteljskoga doma koji sve manje liči na dom i koji skriva mnoge zastrašujuće priče. Kada likovi iz tih priča postanu dijelom neke druge priče, sa sobom su već donijeli i bijes i traume koji tako šire svoje djelovanje i na prostor tuđih života, a lom je tada neizbježan. Eto, to je nasljeđe bogova koji su pali na tjeme i razbili tuđe glave.

Naličje slobode govora

17.08.2008.

Sloboda govora je donijela mnogo dobra za pojedinca, ali je istodobno i otkrila neke nevolje za zajednicu S jedne je strane dobro što nema ograničenja na mišljenje, no s druge je strane takav mehanizam omogućio da se na mala vrata provuku nepogode poput gluposti i netolerancije. Govornici su naprosto počeli bojevati, a izreka Neuki su smjeli je više nego ikada primjenjiva. Bez obzira na stupanj saznanja o temi, govornik je dovoljno hrabar demantirati sugovornika iako je ovaj tek ostavio svoje mišljenje. Tako dolazimo do pojave gdje se tuđe mišljenje diskvalificira kako bi se vlastito postavilo kao nadmišljenje vrijedno citiranja koje će posve nekritički preuzeti oni koji imaju još manje znanja o izjavljenome. Umjesto da se njeguje pluralizam, u raspravama se počesto stvaraju dvije suprotstavljene struje koje se običnu nadmeću u "argumentaciji", a da je osnovni nedostatak njihova isključivost i duboka ideološka indoktriniranost. Svatko brani svoje boje, no ne može se rasprava svesti na stadion u kojemu svatko bodri svoje igrače. Rasprave bi trebale dovesti do novih saznanja, no okupljanje različitih glava na istome mjestu često dovodi do još većih zavrzlama i buđenja uvijek istih aveti. Tako se u mnoštvu osobnih istina (o kojima imam dobro mišljenje dok ne pokušavaju postati općima) teško može raspoznati koja od njih zastupa sebe, a koja na umu ima i zajednicu.
Ono što me također smeta jest nekritičko promatranje nekih pojava i događaja ukoliko ista pripadaju vlastitu ideološkom sklopu, a još više kada je naslov jedini pročitani dio s kojim se polemizira. Smatram da ovo društvo ponajprije treba opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, a na kraju i dati pravo glasa. Čini se da je ova građanska evolucija išla obrnutim tijekom koje je omogućilo previše gluposti i premalo tolerancije. Sloboda govora ne znači lupetanje bez reda i pravila, i najobičnija komunikacija ima svoje civilizacijske zakonitosti. Vrijeme da mozak i jezik kultiviramo i uskladimo s tim zakonitostima, u suprotnom će svaki razgovor biti na razini pijace. Jedino još oko čega se dvoumim jest odakle je utjecaj krenuo, s dna prema vrhu piramide ili obratno, no promatrajući kako identično stanja vlada i na vrhu, lako je moguće da se ovakvo tumačenje demokracije samo spustilo s vrha.

Kako je umro Petar Pan

14.08.2008.



Gledam svoje ruke, velike su, grube...kao da su do jučer bile male i meke poput šapa plišanog mede. Mog mede boje livadnog meda više nema. Onako pohaban skupljao je prašinu dok ga autor moje priče nije izbacio iz prvog poglavlja. Onog za kojim još uvijek čeznem iako su mi dali do znanja da prelistavanja nema: tek jedna stranica unaprijed i nijedna unazad. No, uvijek sam bio protiv svega što je nalikovalo na naredbe i odlaganje u istobojne posude, bio sam pobunjenik jer sam se bojao da je tišina s moje strane prešutno prihvaćanje, ono koje će me dovesti u poziciju kreiranog, a ne kreatora. Mislio sam si: Ako su mi oduzeli povratke, nisu mi oduzeli prkose i još uvijek mogu živjeti svoju priču unutar tuđe priče. Tako sam naredna poglavlja odbijao priznati kako mi je tijelo odavno preraslo dječačke snove koje su druga odrasla djeca i krici života bešćutno umorili na spavanju. Nisu me unovačili za odraslost, samo su mi oduzeli neutralnost i poslali na životnu bojišnicu gdje su druga odrasla djeca umorenih snova tražila svoju postrojbu. A samo sam htio svoj park snova. Mogao sam dezertirati, okrenuti leđa autoru priče, svome stvoritelju, jer nisam htio odrasti ni u retcima, ali znatiželja kojoj sam prijetio smaknućem bila je jača od prkosa. Ona je ustinu htjela naviriti u posljednja poglavlja. Tako sam kao lik u tuđoj priči preuzeo veliki rizik: do zadnjega poglavlja sam pisati svoje retke, a ono posljednje prepustiti ruci nepoznata autora koji će u nedostatku inspiracije naprasno završiti priču koja nikada neće biti otisnuta. Je li se isplatilo ostati i udovoljiti znatiželji?
Trenutno se nalazim između dvaju poglavlja: u jednom još uvijek strepeći se nadam da će mi vratiti moje uvode, u drugome strahujem od zaključaka pa se još uvijek zadržavam između stranica. Znam da neću moći ostati uklješten između ulaza i izlaza i da ću morati vratiti ključeve doma u kojemu prebiva ova moja dječačka sjeta.

Abolicija svima: od stoljeća VII. do stoljeća XXI.

09.08.2008.



Kažu da je Haški tribunal politički sud koji smanjuje kazne pripadnicima agresorske strane, da nastoji izjednačiti žrtvu i agresora i da optužnice (napose one iz mandata Carle del Ponte) obiluju neistinitim podacima (dijelom i dokazano u slučaju koji se vodi protiv Ante Gotovine), no onda prelistam jučerašnji Večernji list i vidim da je Haag zapravo mila majka, a ne zločesta maćeha. Naime, Večernji list prenosi kako je Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku odustalo od kaznena progona 16 osoba osumnjičenih za ratni zločin usprkos već prikupljenim dokazima za zločin protiv civilna stanovništva i kulturne baštine Dotičnima se stavljalo na teret da su u razdoblju od 1992. do 1995. zapovijedali granatiranjima na prostorima od Konavala do Stona. Još je čemernija stvarnost oko sudbine prvooptužene sedmorice na čelu s Božidarom Vučurevićem. Taj bivši trebinjski gradonačelnik i predsjednik SAO Istočne Hercegovine nikada nije iskazao žaljenje za ratne zločine kojima je zapovijedao, dapače, potvrdio je kako mu uopće nije žao. No još je bila skandaloznija njegova izjava (u jeku rata) kako će, nakon što ga sruši, sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik. Vučurević i ostala šestorica su optuženi za udruživanje radi ostvarenja projekta velike Srbije i pripajanja hrvatskoga teritorija (od Debelog brijega do Neretve) SAO Istočnoj Hercegovini. Također, dotični su sudjelovali u sastavljanju paravojnih četničkih postrojba koje su zajedno s bratskom JNA izvele zračne napade na prostoru koji su namjeravale anektirati. U tim je napadima 65 civila ubijeno, 200 njih ranjeno, dok je 200 zatočeno u logore. Znate li gdje je taj Vučurević danas? Divani u Trebinju.
Pitanje je čemu suditi za ratne zločine jer očito kazne ili nema ili je bezobrazno niska? Kao što smo vidjeli, počinitelje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (a mora ih biti jer zasigurno se jame nisu same ispunile kostima), usprkos stalnim otkrivanjem kosturnica, još nitko nije vidio iza rešetaka istražnog zatvora. Javnost je podijeljena: jedni suosjećaju sa starčićima koji možda ne bi dočekali suđenje, drugi negiraju počinjenje zločina ili sredstva opravdavaju ciljem, a zapravo je najveći problem nepostojanje hrvatskog Simona Wiesenthala koji bi se pozabavio stradanjima na način kako je to ovaj činio za svoj narod. S druge strane, odustajanje od kaznenog gonjenja, sporost u postupcima izručivanja onih osuđenih u odsutnosti, akt abolicije koji je zaustavio mnoge istrage o mogućim počinjenjima ratnih zločina, tvrdnje u javnosti o slobodnom kretanju onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji, omogućavanje aktivnoga bavljenja politikom onima koji su sudjelovali u separatističkoj politici, nimalo ne pridonosi čak ni placebo osjećaju pravde. S obzirom da većem dijelu mrtvih (pa ni onima 64-ero mrtvih pod Vučurevićevim zapovjedništvom) ne možemo osigurati kažnjavanje njihovih krvnika, najpoštenije da se proglasi akt o općemu oprostu svima za razdoblje od VII. do XXI. stoljeća.

Što Tesla ima s tim?

08.08.2008.

Čudi me što većega odjeka u javnosti nije imao tekst o dodjeljivanju hrvatskoga državljanstva preko reda Rastislavu Pribiću, dalekom rođaku Nikole Tesle tim više što se radi o vrlo osjetljivoj temi koja je godinama punila novinske stupce raskrinkavajući režim iz 90-ih. Ono što me najviše sablaznilo iz članka kojega donosi Jutarnji list jest što, s obzirom da se radi o dodjeljivanju državljanstva na temelju posebna državna interesa (članak 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu), iz Ministarstva kulture nisu znali precizirati koji je to točno državni doprinos dotičnoga kojemu je navodno jedini interes riješiti neriješene imovinsko-pravne odnose (navodno je u pitanju jedan zagrebački stančić), a za kojega je upravo to Ministarstvo (Biškupić osobno) potpisalo preporuku i požurnicu kod Rončevića. Nadam se da ta preporuka nije samo stoga što ima slavna pretka (američkog državljanina koji je nonšalantno prepušten tuđoj znanosti, a onda su mu, u očaju što je uspio, napadno pripisali izjave kako se ne bi zaboravilo da je on ipak balkanske gore list, a kojima nikada nije bio autor već se radi o uratku iz kuhinja raznih Mačeka, Kosanovića i ostale gudačke pratnje) jer gdje bi bio kraj kada bi se svi počeli pozivati na ova ili ona prezimena i kosture. Tim više što nisu riješeni daleko žurniji slučajevi za koje je zakon i više nego jasan, samo nije proveden.


U Ustavnom sudu na rješenje čeka na stotine tužbi osoba koje od sedamdesetih i osamdesetih godina žive u Hrvatskoj, imaju djecu i supružnike hrvatske državljane, ali se vode kao stranci. (Jutarnji list)


Osim Biškupića, preporuku i požurnicu je poslao i Primorac osobno uz tvrdnju kako je dotični "intelektualac, njegovi preci odavno žive u Hrvatskoj, a i najbliži je Teslin rođak". Taj intelektualac od posebna državna interesa u svojoj biografiji ima sljedeće podatke:

Rođen u Beogradu, živio u Zagrebu, nakon razvoda roditelja se vraća u Beograd. U Zagrebu završio gimnaziju, studirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, te bio stalni honorarni suradnik Društva skladatelja, i ono presudno, njegova prabaka po ocu je bila Teslina sestrična.

Bogami je svojom intelektualnom karijerom drugi Nikola Tesla, nema što. Ne tako davno smo mogli čitati u Jutarnjem kako jedna hrvatska državljanka, koja se svojedobno udala za Jordanca, a godinama kasnije pobjegla od njegova psihofizičkog zlostavljanja, u rodnoj Hrvatskoj nije mogla dobiti državljanstvo za svoju djecu koju je tako morala tajno slati u školu jer su ova bila ilegalni useljenici. Ne sjećam se da se ijedan ministar latio pera, tim više što su u pitanju bila djeca. Također, ne tako davno je ekipa televizijske emisije Nove TV, Istraga, upregla sve kapacitete kako bi jedan, nota bene, hrvatski branitelj, etnički Albanac iz Petrinje, kojemu je čak prijetila i deportacija, dobio državljanstvo. Samo neka Teslin rođak ide preko reda, a mene baš zanima što je 90-ih radio u Beogradu, čiju je stranku simpatizirao i kakav je tada bio njegov stav o agresiji nad domovinom njegova slavna rođaka (Hrvata po pradjedu s očeve strane i Srbina po pradjedu s majčine strane, ako ne lažu beogradski arhivi) i što uopće taj Pribić bitnoga predstavlja za Hrvatsku osim poznatijeg DNK.? Umjesto da brine o anonimusu Pribiću, Primorcu bi bilo bolje da razmisli kako Mirnu Jukić, Hrvaticu rođenu u Hrvatskoj, vratiti u hrvatski sport u kojemu je imala takve "odlične" uvjete da danas pliva pod austrijskom zastavom. Mladi su budućnost, ha?
Oko ove se teme stalno podizala prašina, još od samih početaka uspostave nove države jer smo već tada (devedesetih) bili svjedoci kako su hrvatske putovnice dobivali i neki strani državljani kojima je, navodno, radno mjesto bilo podzemlje (sjeća li se tko šefa ruske mafije, Semiona Mogiljeviča. za kojega su mediji tvrdili da je dobio hrvatsko državljanstvo zbog posebnih zasluga?). S druge strane, sama stavka davanja državljanstva osobama od posebna državna interesa nas ne čini jednake pred zakonom. Da jesmo, ne bi ti neki imali svoj poseban stavak zakona kojim preskaču sve one prethodne stavke (njih četiri)i skraćuju svoj put za nekoliko godina pa i desetljeća. Ne kažem da je moje državljanstvo mukom stečeno, ali ne mislim i da se treba dijeliti bilo kome, a da se pritom ni ne zna obrazložiti po čemu je taj netko to zaslužio ((a sudeći po svemu napisanom, teško je naći te posebnosti). Pa, toplo se preporučam, sigurno u nekoj državi i ja mogu postati državnim interesom.

Kako je Thompson zabranjen zbog drugih, a ne sebe

07.08.2008.

Prije svega, reći ću nešto o svome ukusu: nisam poklonik glazbe Marka Perkovića, nikada me nitko neće pronaći na njegovu koncertu ili kako kupujem njegove CD-e, no usprkos tome imam dovoljno saznanja o glazbenoj djelatnosti dotičnog da mogu iznijeti i neko svoje mišljenje u povodu najnovije zabrane održavanja koncerta u Puli, i to kao građanin koje nema samo obveze, već i prava. Ono što me najviše brine jest zabrana koncerata kao takvih. Dakle, gdje smo mi to došli? U vrijeme Drugog svjetskog rata i nekih skoro pa sličnih zabrana, i to u zemlji u kojoj se mnogi panično boje primjene lustracije, a ministri iz bivših paravojnih država aktivno sudjeluju u političkom životu države koju do jučer nisu ni priznavali? U zemlji po kojoj se s krivotvorenim papirima prešetavao ratni zločinac Radovan Karadžić? Marko Perković me se kao takav uopće ne tiče, iako je uopće jadna činjenica da netko tko je nosio hrvatsku odoru bude nepoželjan, a ekipica koja je paradirala u četničkoj bude VIP gostima u regiji u kojoj je nečija glazba (ponavljam, nije zakonom zabranjena) veća opasnost od činjenice da je ta vrla regija praktički rasprodana i po kojoj niču grafiti podrške lekaru Radovanu.

Ono što je još zatupljujuće jest izjava pulskog gradonačelnika koji priznaje da Marko Perković uopće nije problem (kao ni njegove pjesme), već publika koja se okuplja s problematičnim znakovljem. E, sada, čemu služe snage reda nego da te tikvane makne kao što se to čini, primjerice, na stadionima? Svaki primjerak nedopuštenoga znakovlja je propust osiguranja, a ne onoga tko je na pozornici, pa neka onda postave osiguranje koje će se znati nositi s nekoliko imbecila koji svoji ponašanjem štete svima nama.
Međutim, ono što Marku Perkoviću nipošto ne valja jest potpuna šutnja: umjesto da se ogradi od neistina i demantira optužbe, on na neki način tom svojom šutnjom samo dodatno razvezuje tuđe jezike čime je ispao većim problemom od publike koja ga je (iako u debeloj manjini), prikazala ustašofilom. Pustimo sada onu Markovu "pjesmicu"otprije, i Mesić je nešto, je li, pjevao (koliko se sjećam i pozitivno govorio o NDH) pa smo se zgražali dva dana, a trećega nam je bilo svejedno iako je sam Žarko Puhovski kazao da bi za nekoga na tako visokom položaju bilo moralno odstupiti. Dakle, mene brine sljedeće: osobi koja nije pod sumnjom da je prekršila pozitivne zakone RH zabranjuje se nastup na javnom prostoru koji nije vlasništvo gradonačelnika i njegova mišljenja, nego države, i svaki hrvatski državljanin koji se nije ogriješio o zakon ima pravo na korištenje tog prostora. Koliko znam, do sada su se koncerti zabranjivali samo u komunističkim i islamskim zemljama pa ne znam iz kojeg je šešira izvučena ova praksa (jasno, spomenut ćete one zabrane diljem Europe, ali to je jedna priča koja zaslužuje poseban prostor, tim više što se radi i o državama u kojima radikalni desničari, frankovci i slični mogu slobodno paradirati i pozdravljati podizanjem desne ruke). Ako ljudi žele slušati Marka Perkovića, Cecu Veličković ili Lepu Brenu, neka slušaju, no problem je što nema jedinstvena kriterija za sve. Znate li zašto je autor ovih redaka odabrao njih troje? Jednostavno: Marko Perković je pjevao jednu problematičnu pjesmu i ima problematičnu publiku (u realnosti je to par provokatora koji očito nisu dobili pravu kaznu jer onda nikada ne bi paradirali na taj način proklamirajući zločinački režim), Lepa Brena je nosala četničku uniformu (navodno postoji i slika) i zabavljala četnike baš kao što je to u okupiranoj Slavoniji činila i Svetlana Ceca Veličković, supruga ratnog zločinca Željka Ražnatovića koji je po nekim svjedočenjima igrao nogomet s glavama Vukovaraca.
Preporučam onima koji izdaju ove ili one dozvole za javni nastup da napišu pravilnik na način da ne bude diskriminirajuć i da se na pitanje Zašto? dobije smisleniji i sa zakonom usklađeni odgovor jer ovo što se čini upravo ide u tom smjeru odnosno po načelu: Nemam ništa protiv tebe, zakon još manje, ali ipak ti zabranjujem.

Dvostruko kažnjeni

06.08.2008.



Katkada se pitam je li društvu u interesu samome sebi odmagati "proizvodeći" mentalno, psihološki i društveno dezintegrirane individue? Godinama se i desetljećima zgrožavamo nad neučinkovitom i invalidnom papirologijom koja je svrha sama sebi. U područja najveće nesposobnosti svakako pripada praksa posvajanja djece. Kako drugačije nazvati proces koji zna trajati do deset i više godina? Kažu da je to stoga kako bi se podrobno provjerili budući zakonski skrbnici, no to je pomalo i licemjeran čin obzirom da se pojedini roditelji godinama (tjelesno i psihološki) iživljavaju nad svojom biološkom djecom. To će nasilje poprilično potrajati sve dok iste ne stigne zaslužena sankcija, a koja će samo ugasiti izgoreno.
Dakle, da bi neki par dobio dijete kojemu je država zakonski skrbnik, mora zadovoljiti najviše kriterije, test kojega ne bi položili ni mnogi biološki roditelji. Izgleda kao da je u interesu da ih što manje ostvari roditeljstvo na ovaj način. Sigurno nije u pitanju traganje za savršenstvom jer je dobro poznato sljedeće:


Istraživanja o djeci koja u prvim godinama života rastu u domovima za nezbrinutu djecu ukazuju da su razvojni ishodi djeteta bolji ako su djeca usvojena do šestog mjeseca života. (Newton, 2000)


Nešto je ovdje očito trulo jer kako je moguće da je uz toliko zahtjeva za posvojenjem tako malo djece posvojeno i da su domovi krcati sve starijom djecom? Očito da se mudruje dok djeca odrastaju u nezdravoj okolini. Ruku na srce, svaki je dom za nezbrinutu djecu bolje od ništa, ali još uvijek gotovo ništa i samo su produžena ruka sljedećega:


Istraživači vjeruju da štetna ponašanja ili zanemarivanje u ranom razdoblju mogu utjecati na mozak, te dovesti do doživotnih problema. Zdrava i brižna okolina, međutim, može stvoriti mogućnosti da dijete razvije svoj puni potencijal. (Laboratorij za razvojnu neurolingvistiku)


Ostaje još jedno otvoreno pitanje: zašto su neki toliko skeptični oko čina kojega slobodno možemo nazvati jednim od najviših izraza ljudskosti? Neki tvrde da nema smisla odgajati tuđe dijete, drugi pak strahuju od gena koji im nisu poznati, treći baš i ne bi, ali ne mogu objasniti zašto. Možemo li razbiti ove predrasude? Kao i svaka predrasuda koja je postala mitskom - teško. No to ne znači da ne možemo pokušati demantirati neke očite površnosti pristupa.
Pojam "tuđeg djeteta" je pomalo i diskriminatorski jer što znači "tuđe" dijete? Čini li ga to manje djetetom ili manje prihvatljivim bićem uopće? U redu je reći da za takvo što nismo spremni, ali dijete nazivati tuđim kao da je riječ o imovini (tuđoj kući ili automobilu) je još jedna oštrica na nevinoj dječjoj duši.

Također, strahovi od neznanih nasljednih čimbenika nisu nikakav spas jer ni za svoje biološko dijete ne možete tvrditi u što će se pretvoriti (delikventa? - može i ne mora) i hoće li naslijediti bolest nekog od predaka, a koja vama nije poznata (tu vam ni medicina ne može pomoći ukoliko nedostaje valjanih zapisa). Dakle, što ne predstavlja rizik? Svaki potencijal je rizik uključujući i sam život.

Najteže je s onima koji su neskloni takvome izboru a ne znaju zašto obzirom da je logično moći objasniti svoje stajalište. U svemu je zapravo bitno krenuti sa sljedećim stavom:
- imati vlastito dijete ne znači da ste nesebični
- imati vlastito dijete uključuje i voljeti svu ostalu djecu jer vaše je dijete samo jedno od mnogih pod istim suncem koje nas ne diskriminira
- imati vlastito dijete ne znači da ste ispunili svoju kvotu ljudskosti

Sve vas ovo ne obvezuje da činite što ne želite, već samo da promislite koliko ste dobra učinili za drugoga jer nečijim ste dobrom i vi postali dobro ovoga svijeta.



* * *


Kada smo već spomenuli domove za nezbrinutu djecu, vratimo im se još malo. Zanimljivo je da se sustavu isplati ulagati u takve mamute u kojima ima svega osim roditeljske sigurnosti i ljubavi, u mjesta koja će ta djeca morati napustiti s 18 godina i tako se praktički naći na cesti. Jer tko ima vremena i živaca čekati desetljeća da dođe do željenoga djeteta. Dakle, za koga taj sustav radi i radi li uopće? Nedavno smo u emisiji Sonje Šarunić mogli čuti jednu tužnu priču: neka je žena nakon bezuspješnih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje podnijela zahtjev za posvajanje. Taj je proces trajao deset godina. Nakon dvije je godine, uslijed sveg stresa nakupljenoga tijekom godina - preminula. Ima puno priča koje svjedoče o invalidnosti sustava kojega smo dio, a kojemu samo možemo gledati u leđa. Nesposobnost i samo nesposobnost nešto je što uništava svaki entuzijazam, kako kod pojedinca, tako i čitave zajednice. Ovo je samo jedan segment, ali dovoljno loš da ne bismo za njega zapeli i potaknuli rehabilitaciju takve loše prakse.
Za početak, što bi nedostajalo tome da se konačno odgovarajuće sankcioniraju roditelji koji zanemaruju svoju djecu. Dakle, ne samo oduzimanjem djece jer je time samo nanovo izglancana forma. Pitajmo se koliko bi roditelja nastavilo zanemarivati djecu da znaju kako bi bili sankcionirani novčano ili čak i kaznom oduzimanja slobode. Kada već neki ne mogu biti toliko samokritični i priznati da nisu sposobni za odgajanje djece. Nije ništa negativno u priznanju takvoga što, točnije, gotovo je zločin nekome dati život, a oduzeti mu mogućnost da živi dostojanstvom čovjeka svodeći ga na stvari.

Djeca su danas dvostruko kažnjena: od roditelja koji su to samo na papiru i zakonske prakse koja im onemogućava da ostvare svoja prava na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Domovi za nezbrinutu djecu, ma tko u njima i kako radio (a svjedoci smo kakvi užasi s vremena na vrijeme prodru u javnost) ne mogu nadomjestiti zdravo okružje potrebno svakom biću na početku njegova životna puta. Imamo li pravo tu djecu ostavljati odnosno ponovno činiti nesretnom? Dojam je to koji me svaki puta smrznuo nakon susreta s takvom djecom koja bi dolazila u dom mojih roditelja. Vjerujem da se mnogi nisu susreli s tolikom količinom nade i izgubljenosti istodobno, slomljenosti i entuzijazma, bijesa i umilnosti koji su tražili svoje mjesto između dva doma. U jedan od njih se nisu željeli vraćati, ali forma nije pitala za želje. Stoga me pomalo i žalosti nerijetka negativna reakcija okoline na sve one koji su bili toliko nesebični i odlučili odgojiti svoje nebiološko dijete. Usudim se reći da nesebičnost nije dati život, to nam je tek imanentno, već tom životu dati smisao. Čovjek bez smisla tek je ambalaža, ali i potencijalna eksplozija bijesa i nezadovoljstva koja će se obiti o glavu svima koji su istu okrenuli kada je trebalo biti čovjekom - u svijetu u kojem je svako treće dijete zlostavljano (prema UNICEF-u). A kažu da je uvreda nekome reći Životinjo!. Iz ovoga aspekta i jest ako znamo kakve su one roditelji.

Neumjerenost u jelu i piću kao poruga gladnima

05.08.2008.



Svakoga nas dana, bez obzira radi li se o tiskanim ili elektroničkim medijima, bombardiraju različitim dijetetskim proizvodima. Izuzmemo li katastrofalno stanje u svijetu (svake godine 25 milijuna ljudi umre od gladi, a među njima 6 milijuna djece mlađe od pet godina, dok se istodobno baci 12 tona hrane) i osvrnemo li se na Hrvatsku gdje 1/3 kućanstava živi u siromaštvu, a više o 1/2 njih ne može pokriti mjesečne troškove života, pitam se, ne rugaju li proizvođači, možda čak i zajedno s onima koji nemaju mjere u jelu i piću (obzirom na 87% rimokatolika podsjećam da je peti od sedam glavnih grijeha upravo neumjerenost u jelu i piću), siromašnima i gladnima. Dok jedni žive u siromaštvu i umiru od izgladnjelosti, drugi zbog svoje proždrljivosti troše ogromne svote na razne preparate za topljenje masnoće ili jednostavno, nota bene, dobrovoljno odbijaju hranu, iako je njihov jedini problem štop ne znaju potrošiti kalorije koje su unijeli u organizam odnosno nemaju ih ni gdje utrošiti. To je, svekupno gledajući, već teži psihološki poremećaj, skromno ću zaključiti. Biti mršav je možda trend, ali u svijetu koji ne poznaje ni glad ni bolest. Drugim riječima, mitologizirani svijet koji ne poznaje stvarnost i u kojemu su ljudi svedeni na stvari.

Jasno mi je da je hrana užitak, da je svaki obrok, krenuvši od najmanjeg pa do onog glavnog, pravi mali obred, ali neumjerenost je uglavnom odlika onih sebičnih i samodovoljnih kojima je najteže same sebe staviti pod kontrolu. No, pustimo njihove"grijehe", oni ionako plćaju svojom prvorazrednom naivnošću. Bitnije je to što se takve ljude ne educira kako da kontroliraju svoj tanjur, već se zarađuje na njihovom problemu koji sve više klizi prema onom zdravstvenom, i to najčešće sredstvima koja uopće nisu siguna. Naime, poznato je da mnoga od njih izazivaju srčani udar, povišenje krvnih tlakova, napadaje panika, različite halucinacije, nesanicu, nagle promjene raspoloženja koje gotovo dovode do histeričnosti te druge bolesti i simptome. Službena statistika UN-ovog odbora za nadzor narkotika kaže da se takvim sumnjivim preparatima zaradi i do 30 milijuna funta godišnje, zloupotreba takvih proizvoda nadmašila je i zloupotrebu kokaina i heroina.
Ono što još više zabrinjava jest da se na takve preparate odlučuje osobe tjelesne težine od (gotovo zanemarivih) 60 kg, iako se preparati za mršavljenje (točnije lijekovi) liječnički propisuju ljudima tjelesne težine preko stotinu i više kilograma.


Citirat ću zanimljiv dio iz intervjua s dr.sc. Ignacom Kulierom, jednim od najpoznatijih hrvatskih nutricionista koji govori o besmislenosti preparata za mršavljenje i nužnoj samokontroli.


Koliko god se upregli u propagandnu mašineriju i prihvatili tezu da se mršavi jedino dijetama, nepobitna je činjenica da kontrola tanjura donosi najbolje rezultate. Nema onoga tko će se debljati ako mu prepolovite sve obroke.

A osoba koja noću stavlja razne električne stimulatore na trbuh spada u prvorazredne naivce. Naime, ne postoji lokalno mršavljenje, tj. mršavljenje na jednom mjestu bez obzira na to što se koristilo. Tijelo mršavi u cjelini ili nikako.

Kod nas se u posljednje vrijeme uveliko reklamira konzumiranje grickalica kao što su kokice i čips koje se unose bez ikakve kontrole. One spadaju u visoko kalorijski 'šrot' koji bi odmah trebalo izbrisati iz jelovnika.

Kombinacija ugljikohidrata, masti i alkohola – to je najgora moguća varijanta. Industrija snack proizvoda bazira se na ljudskoj proždrljivosti, tj. potrebi da se uvijek nešto žvače i da se svaka nervoza kompenzira nečim što se stavlja u usta. Stvoriti takav proizvod - koji najmanje košta, a donosi najviše novca - njihov je san. Krumpirov čips je tipičan takav proizvod


Dakle, ključno je sljedeće: ljudska proždrljivost s jedne i beskrupuloznost proizvođača takvih proizvoda s druge strane. Edukacijom jednih bi se zatvorila slavina drugih. Za prve bi to značio zdraviji život umjerena čovjeka koji ne misli samo na sebe, a za druge prestanak egzistiranja na tuđoj neumjerenosti (iako je očito da su i sami neumjereni samo što im je objekt neumjerenosti nejestiv).
Današnji su ljudi nenaviknuti na skromonost, gotovo je se patološki boje. Smatraju da su time manje vrijedni u društvu koje se mjeri novcem, a počiva na snazi zajednice. I kada ne mogu podnijeti taj financijski teret, oni ne žele da ih se doživljava kao skromne pa žive iznad svojih mogućnosti. Smisao blagdana im je prejedanje, smisao obiteljskih slavlja je prejedanje, smisao života je prejedanje. A neki nemaju ni blagdana, ni obitelji, ni život dostojan čovjeka. Zašto moramo misliti na druge? Zato što nismo sami na svijetu, zato što je naš život ovisio o životima drugih (prvenstveno našim roditeljima) i ovisit će o drugima (šefovi, suradnici, jednoga dana i bolničari ili njegovatelji - drugim riječima nismo ni sami sebi dovoljni da bismo funkcionirali) i dužni smo (iako mi to ne moramo tako smatrati) drugima dati iste šanse ili barem ne biti neukusnima. Da, neukus je kupovati alibi za svoju neumjerenost, a istodobno se praviti kako je izdvajanje kunu-dvije osiromašenje kućne riznice. Jednom mi je susjeda rekla da bi rado pripomogla, ali kako zna da je pet kuna premalo i da od njih nitko neće imati koristi pa stoga nema smisla da ih izdvoji. U tom je trenutku možda tisuće ljudi pomislilo tako. Dakako, nitko ne misli da bi građanstvo trebalo biti humanitarnom zakladom, ali bi još manje trebalo biti socijalno neosjetljivo i rasipno gledajući samo kako da zadovolji svoje hireve. Ne u društvu u kojemu, navodno, religija i njezine institucije imaju toliki (ogromni) utjecaj.


Odličan tekst doc. dr. sc. Irene Colić-Barić o zabludama i mitovima vezanima za preparate za mršavljenje - pročitajte ovdje.




Korišteni izvori:
www.tportal.hr, intervju s dr. sc. Ignacom Kulierom
www. vjesnik.hr - članci
http://media.npr.org
www.dailymail.co.uk

Emancipacija je odavna u slijepoj ulici

04.08.2008.


http://www.flightsim.com - Amy Johnson, pionirka zrakoplovstva, prva žena koja je samostalno preletjela od Engleske do Australije

U posljednje je vrijeme u Hrvatskoj prisutan novi trend - nasilje među ženama. Zadnji se eksces takvoga tipa dogodio u Vinkovcima, i to usred bijeloga dana gdje su dvije maloljetnice demonstrirale navodno muški "sport". Tako se u jednom vinkovačkom parku još jednom potvrdilo kako agresivnost sve više poprima ženske oblike, i to ne samo one gramatičke. O ponašanju današnjih djevojaka i žena, sociologinja Krizmanić kaže:

Cure su postale nasilne, stalno nazivaju dečke, dolaze im na vrata, vulgarne su i preslobodne. Ne znam je li to posljedica emancipacije ili je to jednostavno opći trend. (Jutarnji list)


Možda je uistinu u pitanju trend, a možda je i posljedica na papiru ostvarene emancipacije koja je u praksi ostala samo na ideji. Više nego ikada žena je nezaštićena i prepuštena sama sebi, a time je pomalo i ogrubjela obzirom da drugačije ne bi opstala u sustavu koji joj nikada nije bio pretjerano naklonjen. Nekada pod nadzorom oporog paterfamiliasa koji je, istina, nije cijenio kao jedinku, ali je imao dovoljno odgovornosti da izvrši svoju dužnost i zbrine žensko čeljade u novu obitelj u kojoj bi joj na kraju najvećim kamenom smutnje postajala upravo žena - suprugova majka. Da je ova priča žena je ženi vučica i prije poznata potvrđuju i pisanja Pietra Nutrizia Grisogona koji je tvrdio da više žena u istom kućanstvu dobro funkcionira samo zato što onih nekoliko zajedničkih sati provedu u spavanju.
Neosporno je da je žena (kao i pripadnici nebjelačke rase) tijekom povijesti prošla svoju golgotu. Dovoljno je spomenuti nekoliko primjera iz dalmatinskoga zaleđa i dinarske zone gdje bi se žene svojim muževima obraćale s vi, a oni njima s ti, gdje bi u javnosti morale hodati nekoliko koraka iza muža, a bilo im je i zabranjeno da razgovaraju sa strancem (na ulici, u kući) kao i da s gostima sjednu za isti stol (sjedile bi sa služinčadi). Dozvoljeno bi im bilo tek da posluže gosta uz obavezno sagibanje glave. Treba li ići tako daleko i izravno pa citirati Grisogona i Lovrića u sljedećemu ( Nota bene, govorimo o Hrvatskoj):

Žena se smatra najnižim stvorenjem u obitelji pa kad netko od njih u razgovoru sa kakvim prijateljem mora spomenuti ženu, majku, sestru, umeće "da prostite" kao da govori o nečem mučnom i prljavom. (Pietro Nutrizio Grisogono, Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia, Trevigi, 1780)
Muškarci na žene gledaju kao na prljave niske i ružne životinje koje se ne smiju ni spomenuti bez prethodnoh ispričavanja, što nije potrebno reći npr. prije spominjan ja kobile. (Ivan Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice, Venecija, 1776)


Zašto je ženama bio i jest tako gorak ovaj zemaljski kruh? Dijelom zbog svoje tjelesne konstitucije, dijelom zbog sporedne hraniteljske uloge (u počecima formiranja društvenih uloga temeljenih na spolnoj diferencijaciji), a kasnije i stoga jer je pristajala na tuđa, a ne svoja očekivanja. Ne možemo samo reći: muškarci su izrabljivali žene jer su to i u gotovo jednakoj mjeri činile i same žene. I majke su prodavale svoje kćeri, i svekrve su psihički zlostavljale svoje snahe, i gospodarice su se iživljavale nad svojom poslugom.
Danas znamo da je jedan od razloga raspada kućnih zadruga, tih velikih gospodarstava s nekoliko generacija pod istim krovom, bio upravo zbog ženske ćudi. Svađe i sukobi među ženskim dijelom obitelji je bio toliko razarajući da je došlo (uz, dakako. i druge razloge poput promjene ekonomsko-političkog sustava) do cjepkanja takvih gospodarstava. Novostečena sloboda bila je sve samo ne sloboda, iako žena postaje samostalnom i ravnopravnom, ona je i dvostruko opterećena - rad koji se do jučer obavljao zajednički sada je spao na samo jedna leđa, povećala se opasnost od obiteljskog nasilja, kao i napuštanja bračnoga partnera. Svega toga nije bilo u zajednici poput kućne zadruge jer iako se ženu nije cijenilo onoliko koliko bi to odgovaralo pojmu društvene ravnopravnosti, imala osjećaj sigurnosti koji joj danas nedostaje.

Žene danas imaju najmanje od onoga što zaslužuju, no same ne čine gotovo ništa da poprave taj loš položaj. Još uvijek je dobrom dijelu njih udaja bitnija od obrazovanja i zaposlenja, a dio onih zlostavljanih egzistencijalno ovisi o zlostavljaču pa produžuje agoniju. Na žalost, još ima onih koje pristaju biti robinjama vlastitih nagona (ne odriču se biti ni prezrenim osvetnicama), loših trendova (kažnjavajući čak i vlastito tijelo da bi se svidjele nekome tko ih ne cijeni ni s time ni bez toga) i beskrupuloznih izrabljivača (od nasilnih partnera do svodnika za koje pokazuju i previsoki prag tolerancije, a sve u ime apstrakta zvanog ljubavi). Sve to vreba na navodno emancipiranu ženu 21. stoljeća.
Žene drage, kamo kanite stići ako još šakama počnete rješavati ono što je rješivo dogovorom? Nasilje vam ne pristaje, a bogami i nemate snage za bacanje. Držite se uma, barem dok još u poslovici caruje.

Konzerva

03.08.2008.



Evo, slušam jedan intervju s političarem koji broji lijepi niz godinica, što životnih, što partijsko-stranačkih (da, dobro piše), i umjesto da uživa u mirovini, barem po sili zakona, on još brazdi na političkoj sceni kao da je dječarac koji tek upoznaje ljepote pašnjaka i pastirskog štapa. To me navelo da se pitam koliki je vijek trajanja jednog političara, a da nije ideološki potrošen odnosno demode. Kada pogledamo hrvatsku političku scenu, vidimo da to može trajati i nekoliko desetljeća i da je političar jedno od rijetkih zanimanja za koje se može reći da nije prohujalo s vihorom. Dapače, što se više otkriva prljavih igara, to je sve više prijavljenih igrača i ludilo ne prestaje jer bitno je biti u izabranoj vrsti. Ljudi kakvi jesmo, slabo pamtimo doručak, a kamoli što je bilo u kuhinjama raznih režima, danas ne zna što je bilo jučer i stoga su mu mogli prodati reformirane i nelustrirane. Upravo zahvaljujući našoj vrhunskoj formi pospremanja pod tepih, lustracija nije provedena (je li to zato što bi Tuđman morao prvi odstupiti, pa potom Račan i ostala većina kojoj se vlast previše mili?). Tako je sasvim prihvatljivo ako ste do jučer sotonizirali Crkvu, a danas ste blizu oltaru jednako kao i kardinal ili da ste bili suglasni biti jedinom strankom na izborima, a sada vam nikako dosta demokracije. Uistinu nam nije dosadno uz ovakvu politicu dell'arte. Ne znam je li to mentalni sklop ili samo skup nesretnih okolnosti, ali na ovim su prostorima dobro prolazili autokrati koji su svoju politiku prodavali kao jeftini folklor, najprije lažnog bratstva i jedinstva, a potom i jednako lažnog velikog hrvatstva koji su samo služili kao bučni paravan kako bi se u blaženoj tišini moglo raditi na osobnom prosperitetu.
Uvijek kažem kako je ova zemlja umorna od istih nažuljanih lica koja umjesto da zakon potjera u mirovinu svoju drugu mladost nalaze u politikanstvu i pritom nitko ne utvrđuje jesu li ti ljudi mentalno sposobni za obavljati takve poslove s obzirom na političku i biološku potrošenost. Političari su ljudi koji ne moraju imati ni znanja ni obrazovanja (jeste li se ikada pitali koliko je kompetentan onaj koji vam je glavu otežao svakakvim zakonima ili još uvijek mislite da su takvi zakoni od Boga?), bitno je da imaju visoki stupanj prilagodljivosti na novonastale okolinske uvjete, da ne kažu ono što misle o tome kako jest jer svoj proizvod nikada neće prodati, da kriju svoju prevrtljivost i proglašavaju to političkim zrenjem iako je svima jasno da zrelo i pokvareno vino nije isto bez obzira što mu je u osnovi grožđe.
Koliki je vijek trajanja jednog političara? Koliko i neotvorenoj konzervi. Međutim, neke od njih su i višekratno otvarane pa se to više i ne može sa sigurnošću znati. Kako god, nije baš da smo se najeli od sadržaja kojeg nude. Dapače, ostali smo gladni nakon svega što su namprodali pod sastojke.

Alkoholna priča

02.08.2008.



Dugo me držala budnost, ne zato što je puni mjesec nego stoga što su su stigli dani kada se ima nešto više posla no obično, a jedino mi je poslije ponoći, nakon sparna dana, ugodno za raditi. No, ništa ne bješe od posla jer me u mojoj mirnoj ulici punoj zelenila, ali i ljudske vremešnosti, zaokupirao zvuk motora nekog karavana. A nedaleko karavana mladi par za kojega mi nije odmah bilo jasno da u sebi ima više alkohola nego vode. Sjedili su na pločniku, i gestikulirali, no tijelo im je više trzalo nego imalo neki dublji smisleni pokret. U jednom se trenutku djevojka, odjevena tek u neku prozračnu haljinu koja je više nalikovala spavaćici, ispružila duž pločnika. Ali tu nije bio kraj alkoholiziranoj predstavi jer nakon nekoliko je minuta uslijedilo povraćanje drugog člana ovog dueta. Kleknuvši, dugo je iz sebe izbacivao sve sadržaje dana. Djevojka je samo sjedila pored njega, no malo kasnije se pridigla pa sagnula i pokazala svima iza prozora svoju nagu stražnjicu, a potom se pridružila u klecaju. Kada je završila faza povraćanja, oboje su se pridigli i krenuli do automobila , te se vidjelo kako nitko od njih ne može napraviti ni dva pravocrtna koraka. Njišući se kao palme bez kokosa, držali su se jedno za drugo, pri čemu se muški član posade nakon pet koraka uspio izravnati s asfaltom. Djevojka ga je pridigla i nekako uspjela ugurati u vozilo i taman kada su sjeli na svoja mjesta, on na suvozačevo, a ona za upravljač, eto pijana paunčića opet van. I gdje je otišao? Pomokriti se na mjesto gdje je povraćao. Trebam li reći da je bio okrenut ulici gledavši ravno u tuđe prozore? Dok je on zalijevao travu, djevojka ga je stezala oko struka, valjda da čovjeka ne prevrne muškost. Na sreću, ovdje se nazire kraj ovoj alkoholnoj priči jer ovaj su uput napokon ušli u vozilo s namjerom da se odvezu. Ipak, nije prošlo bez problema jer se pijani duo natezao oko upravljača plivajući po sjedalima.

Ovo je zgodna pričica, ali zapravo duboko zabrinjavajuća. Odakle ljudima hrabrosti da ovako neodgovorno sjednu za upravljač, da prihvate ulogu potencijalnih ubojica? Nije mi nimalo žao ako se taj netko, pijan kao mazga, zabije u neki stup i pogine, već kada postane uzrokom tuđe pogibije. A s druge strane, tko uopće odgaja takve neodgovorne budale? Badava zakon, ako je u obiteljskom domu rupa u odgoju veličine one ozonske jer nijedan zakon ne može spriječiti budalu da vas sutra ne pospremi dva metra ispod zemlje. Također, nije nezanemarivo ni što su akteri ove priče tek 20-godišnjaci pa se pitam što se to događa našoj mladeži jer nije samo ovo dvoje pajaca pijano plesalo za upravljačem. Vidimo to po crnoj kronici i statistici. Očito je da su ljudi neodgovorni i da misle kako imaju život viška. Red je da im netko pojasni kako nemaju kviska.

Kada žrtva žrtvuje

01.08.2008.

Politika je čudna stvar, natjera vas da joj služite, a da ni sami niste svjesni kako vam je u međuvremenu isisala mišljenje. Pod njezinim utjecajem ljudi postaju ili naivni papci ili poludivlje zvijeri. Naprosto nema sredine. Svaka se budala danas može baviti politikom, pod krinkom da radi za narod zapravo si osigurava trajniju egzistenciju, a ako je nešto više snalažljiva biračima se višekratno može nasmijati u brk, a da ovi ni ne shvate o čemu se radi. Da, oni se s nama oduvijek šale. Na naš račun. Koliko glupi ili ustrašeni moramo biti da nam naređuje netko tko je umno i moralno ispod naših stopala? Tko nas tjera da ispunjavamo njihove naopake ciljeve i održavamo uvrnutu stvarnost kako im ne bismo skinuli osmijeh s usana i probudilli u njima furiju? Katkada borba za čisti opstanak ili za barem malo više dostojanstva.
Teško je biti siromašan američki vojni obveznik koji želi na studij jer najčešće može na samo jedan način: postati dijelom invazije koja je do danas iscijedila državni proračun za 162 milijarde dolara. Tim se novcem moglo učiniti štošta korisnog (riješiti problem milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja, suzbiti ekspanziju novih beskućnika koje su u taj status doveli nepovoljni krediti, ispraviti traljavo zbrinjavanje žrtava Katrine itd.), no ulupalo se u ništa. Zapravo, u grobove.





Kada priroda ruši, ne pitamo isuviše jer znamo da nema tko odgovoriti, nego se ponizno pokoravamo toj nesavladivoj snazi, no kada ruše zemaljski bogovi, ne pitamo jer znamo da, iako puno njih ima za odgovoriti, naše pitanje nije dobrodošlo. Sinovi i kćeri odabranih ne moraju u rat koji su blagoslovili njihovi očevi, pošteđeni su svega što život nosi a što im ne odgovara, i najveća im je briga da ne naruše javni privid o sebi jer su uz malo vlastite sreće i puno tuđe gluposti postali institucijom koju se neupitno štuje. Ona druga djeca do svoga cilja mogu tek kao oruđe (pa i oružje) u rukama drugih, pristaju voditi tuđe bitke koje počinju doživljavati svojima pa postaju nevjerojatno svirepim borcima neoimperijalističkog doba.





Njihove želje nisu jeftine, a zdenac želja, iako u pustinjskome pijesku, nije teško pronaći. Kao da jedno izvire prema drugome. Odabrani znaju kako onemogućiti da se ovi slučajno ne mimoiđu, nude instant junaštvo uvjeravajući ih da to čine kako ne bi iznevjerili pretke i kako bi im potomci na čemu imali biti zahvalni, a od njih se samo traži da odu na zadane koordinate. Za svoju odanost na njihov će račun sjesti ona magična svota zahvaljujući kojoj će danas-sutra, ako ne zaglave, postati akademskim građanima. U pravoj valuti to izgleda ovako: prosječna se godišnja školarina u SAD-u kreće između 10 i 20 000 $ (državni) odnosno 15 i 25 000 $ (privatni). To je, dakako, samo prosjek jer najjeftinije možete studirati za 5000 $ (državni), a naskuplje za 30 000 $ (privatni). Koliko je koje zanimanje financijski vrednovano, pogledajte sami.
No, ovo zapravo i nije tema o lošoj politici, propalom ratu i odabranoj dječurliji. Ovo je tema o previsokoj cijeni koju plaćaju svi koji se moraju pokoriti tuđoj volji jer o njoj ovisi njihov opstanak, a da s tim nekim ne dijele ni život ni ideale. O žrtvama koje na kraju jedna drugoj nanose bol osvećujući se tako onima koji su ih natjerali da se srame sami sebe, a da dotični i nisu toliko odgovorni koliko stado koje im je dalo legimitet.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>