Prema posljednjemu se popisu stanovništva (2001., op.a) 87,83% građana Hrvatske izjasnilo rimokatolicima. Ta brojka djeluje zapanjujuće, ali još i više kada praksa, istina, na nereprezentativnome uzorku, pokaže sljedeće:48 natjecatelja HTV-ova kviza Jedan protiv sto, od ukupno njih 89, nije znalo koji od navedenih apostola nije umro mučeničkom smrću: je li to bio Ivan, Andrija ili Petar? Da i niste neki uzorni katolik, zasigurno biste znali odgovor na ovo pitanje: Petrov ste mučenički život i smrt mogli gledati na malim ekranima (zadnji put u izvrsnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa), a andrijin križ ne možete preskočiti ni pogledom. U čemu je onda problem? U slabom interesu i nikakvoj edukaciji.
Zanimljivo je i da je ne tako davno Jutarnji list radio istraživanja slične tematike, a prema kojima ispitanici nisu znali ni gdje je Isus rođen ni tko mu je bio otac.

Za mene osobno, satovi su vjeronauka bili satovi mrcvarenja duha: na početku i na kraju sata molitva, a između teorijska lebdenja nedohvatljiva mozgu djeteta staroga jedanaest godina. Rezultat: jedno veliko naučeno ništa. Srećom, ta moja agonija nije dugo trajala (slušanja nečega za što moje uho nije bilo kompetentno, a nisam baš ni idiot), majka mi je ponudila slobodu izbora koji i nije bio težak nakon što mi je ocjena dobar iz vjeronauka snizila opći prosjek. Ipak, ni danas ne znam kako je formirana ta moja ocjena i je li se dotični možda konsultirao sa Svevišnjim. Tako je izgledao moj odlazak iz okrilja Crkve koji me ipak nije spriječio da pročitam sveta pisma pojedinih religija i otvorim put tolerantnu čovjeku.
Prije mene je to već učinio moj pradjed kojemu je bilo dosta nakon što je vidio velečasnoga kako za Veliki petak mažnjava šunkicu, no ipak je zahtijevao da mu potomci imaju sve svete sakramente jer nikada nije miješao vjeru i instituciju. Instituciju je prezirao, ali je zato bio veći vjernik od mnogih koji su dane i dane provodili za krunicom. Majka mi je pak odustala od institucija relativno kasno, i to nakon što je ostala neugodno iznenađenom i uvrijeđenom kada je uvidjela da župnik neće putovati sa svojim vjernicima, već posebnim prijevozom.
Njezina je prijateljica ostala. Kćeri te izuzetno pobožne žene su se u pet ujutro vraćale iz noćnih izlazaka, ali ne bi odlazile kući, već ravno na misu. Ta je ista svetica koja se ježila psovanja (Ante Padovanski joj je bio sastavni dio vokabulara) i pomisli da joj kćeri praticiraju izvanbračne spolne odnose, udala svoje, jedva punoljetne, kćeri. Naravno, s trbusima do zuba.

Dakako, ja sam zbog zbog svojeg odmetnuća primjer lošega kršćanina, no tko jamči za one "ispravne" da su pročitali ijedan redak Svetoga pisma, da znaju nabrojiti svih dvanaest apostola ili četiri evanđelista, da se drže barem pet od deset Božjih zapovijedi i da nisu iznevjerili Krista u Ljubi bližnjega svoga, a to znači - ne nastojati usrećiti samo sebe i one od kojih imamo koristi. Odlasci u crkvu i molitve za samoga sebe nisu primjer dobrog, već sebičnog vjernika, a to je kao i da niste vjernik. S druge strane, kako ostati uz instituciju koja vam samo komplicira ionako zamršen život u kojemu kronično nedostaje živaca i vremena: školski vjeronauk nije dovoljan, već se mora ići i na onaj crkveni, ma tko pita jadno opterećeno dijete ima li vremena za živjeti djetinjstvo; na svetim misama bilježe vašu nazočnost, a ako ste dijete razvedenih roditelja možda vas neće htjeti ni pričestiti (je li Svevišnji rekao da takva djeca ne valjaju?). Moja je majka uvijek govorila: sve što djetetu skraćuje vrijeme igre i tjera ga da zadovoljava fiks ideje odraslih, ne zaslužuje pozornost, a kamoli sudjelovanje.

Još više me od svega zaprepastilo sljedeće:

Dakle, propalo je 50 tisuća radnih mjesta, i to zbog crkava koje će zjapiti prazne jer, eto, ispoštovali smo ugovor. Jesmo li svi mi, koji punimo proračun za takav luksuz koji ne opravdava gospodarsko stanje ove države, htjeli ugovor takva sadržaja? Ugovor koji će zidovima dati prednost pred životom. A dobro znamo da se Krist nije zatvarao iza zidova.

I za kraj, da se vratim na temu iz uvoda. Ako i niste znali tko je bio apostol Ivan, sada znate. Ipak, ne bi štetilo znati još nekoliko detalja iz biografije.

Za svetoga se Ivana, apostola i evanđelista, pouzdano zna samo godina smrti - 101. god. Taj, ribar iz Betsaide, zaštitnik slikara, pisaca, tiskara i teologa nije bio jedini apostol u obitelji Zebedeja i Salome. Naime, i njegov je brat Jakov bio najbliži učenik Isusa Krista. U početku se bavio ribarstvom poput Petra i Andrije, no kasnije je postao jedan od prvih Kristovih sljedbenika. Zasigurno je najpoznatiji po tome što mu je umirući Krist povjerio majku Mariju na brigu i zbog koje će ostati u Jeruzaleu sve do njezine smrti, a potom krenuti u Efez kako bi vodio prethodno osnovane kršćanske zajednice. Učenika kojega je Isus najviše volio, sveti je Pavao nazvao stupovima Crkve (zajedno s Petrom i Jakovom).
Također je poznat i kao autor četvrtog (posljednjeg i najmlađeg evanđelja), triju poslanica i knjige Otkrivenja uz koju se veže jedna zanimljiva priča. Naime, u dubokoj je starosti bio utamničen i mučen po naredbi rimskoga cara Domicijusa, a jednom su ga prigodom bacili u kotao s vrućim uljem koje se pretvorilo u ugodnu kupku što je toliko prestrašilo cara da ga je prognao na grčki otok Patos koji će napustiti tek kada car umre.

Ono što više od 50% natjecatelja kviza nije znalo jest da je Ivan umro prirodnom smrću, a što i nije tako teško upamtljiv podatak obzirom da je jedini bio takve sudbine. Gdje su ishlapjeli postoci?!

(Izvor: www.sveti-ivan.hr)


Ipak , ne zaboravite sljedeće, ukoliko vjerujete:

Sve to samo i jedino čini čovjek. Nije li vrijeme da za to napokon preuzme odgovornost i prestane se licemjerno skrivati iza Boga? Sam ili kroz instituciju. Barem kada ispunjava obrasce namijenjene statističkoj obradi podataka. Ta laže samo sebe.