Na ovu me temu navela jedna jedna forumašica (na žalost, ne pamtim imena) koja se pitala kako funkcionira obitelj onih ljudi koji vise na internetu od 0-24. To me potaklo na razmišljanje o virtualnom životu koji je manično zasjenio onaj stvarni, pomalo čak i depresivni za dobar dio populacije. Da ne glumim pamet, citirat ću:

Zašto ljudi toliko navraćaju u ovaj virtualni teatar? S obzirom da je toliko popularan, očito da nudi mnoge blagodati koje nisu dostupne ograničenosti našega postojanja izvan njega. Taj nam virtualni teatar nudi mnoštvo pozornica, ukoliko zabrljamo na jednoj, nije teško pronaći drugu na kojoj će nas iznova upoznavati neka nova publika. Isto je i s biranjem uloga od kojih nam nijedna nije strana i svaku možemo odigrati s većom ili manjom uspješnošću. U ovom teatru možemo biti sve što poželimo, biti ono što nismo i sakriti ono što jesmo, a tu je uvijek dostupno i znanje koje nemamo i koje je dovoljno samo potpisati. Ovdje možemo imati živčane slomove, a da to nitko ne mora ni primijetiti jer će sve anulirati nekoliko smajlića, možemo biti lijepi i osjećati se poželjno na temelju slike koja nije naša, možemo biti dovoljno bezobrazni da za to ne zaradimo pljusku i biti dovoljno neovisni da nas nitko ne poželi probuditi i vratiti kući. Ovaj petarpanovski život na daskama koje virtualni život znače, zračni su jastuk kojim ublažavamo sudar sa stvarnošću, bez razrađena scenarija i u maniri komedije dell'arte, poruku po poruku, temu po temu, interpretiramo kako nam toga časa odgovara jer mi smo redatelj, scenarist, producent i glumac koji zbog svog neuspješnog virtualnog komada neće izgubiti renome, već samo jedno od niza imena s beskonačna popisa. I tako dok se zastor ne spusti, a njega može spustiti samo neplaćeni račun, abuse prijava ili izostanak na stvarnim daskama koje život znače. Da, na tim daskama mi igramo onu najvažniju ulogu života u kojoj počesto nemamo ni toliko hrabrosti, ni toliko kreativnosti jer smo sapeti društvenom kritikom, a jednom kada vas pribiju na križ, silaska nema, još manje traženja rezervnih pozornica.

Pitanje koje se nakon sukoba na relaciji Kosor - Kaptol najviše postavlja kao "kamen pravi smutnje velike" jest zasigurno zakonska mogućnost posvajanja osobama homoseksualne orijentacije. Oni koji se zalažu za ostvarenje takva prava se najčešće pozivaju na istraživanja prema kojima prisustvo dva oca ili dvije majke ne utječe negativno na psihofizički razvoj djeteta i načelno je u nekim slučajevima i razvojno-odgojno zdraviji od odrastanja u heteroseksualnoj obitelji s problemima alkoholizma, zlouporabe opojnih droga, promiskuiteta, zlostavljanja, itd. Oni koji su protiv ostvarenja takvih prava se obično pozivaju na tradiciju prema kojoj brak i obitelj čine jedinke dva različita spola, gdje su jednako bitne uloge majke i oca, te istodobno iskazuju bojazan da bi se na dijete odraslo u takvoj obitelji prenijele homoseksualne sklonosti. Čini mi se, za sada, da struka i publika (javnost) raspolaže s malo relevantnih dokaza na temelju kojih bi mogli donijeti pravovaljane zaključke odnosno da su oni površni u istraživanju koliko i u stečenim predrasudama. Svi se slažemo da je za zdrav psihofizički razvoj djeteta nužna cjelovita obitelj i zdrava okolina, no postavlja se pitanje: što je to cjelovita obitelj i što je to zdrava okolina? Je li to ona većina čije predrasude postanu vidljivima kada se oglasi manjina, ali i ona koja na zlostavljanje djece reagira manje žestoko nego kada je pitanju jedna ovakva rasprava? Je li cjelovitoj obitelji dovoljno da joj u referencama piše otac i majka? Ono što me brine u ovim raspravama nije tijek njezina odvijanja već negativistički nastrojena ostrašćenost jedinki koje brane svoje prirodno pravo. Problem je jedino što njihovo prirodno pravo ničime nije ugroženo. S druge strane, postoji još nešto: homoseksualni parovi mogu imati vlastito biološko dijete pa im nijedna predrasuda ne može oduzeti roditeljsko pravo. Znate, ma koliko mi se činilo da sve ovo izgleda kao naopakost kojoj je jedini cilj veliko ruganje prirodi, ne mogu sastrugati s misli sve one poglede ostavljene djece po hrvatskim domovima. Zašto se oni najglasniji koji smatraju da bi posvajanje djece od strane homoseksualnih osoba bio atak na normalno (iako ne postoji egzaktna definicija normalnog) i prirodu samu, ne iskažu u svojoj normalnosti? Zašto oni ne pokažu kako se to radi u skladu s prirodom. Njihovo Ne smiješ, ali ja neću je krajnje licemjerstvo jer ono što oni ne žele drugima brane. Da, bolje je neka tolika djetinjstva istrunu. Divimo se nad jeftinom mitologijom o Romulu i Remu koje je odgojila vučica, divimo se tigricama u zoološkom vrtu koje su "odgojile" praščiće, ali snebivamo se nad činjenicom da netko drugačije spolne orijentacije preuzme brigu o odbačenoj djecu koju nitko od "jedine ispravne" spolne orijentacije nije htio. Toliko smo se pogubili u normalnom i prirodnom da se usuđujemo odrediti tko će brinuti o odbačenoj djeci, iako smo mi prvi koji to ne želimo. Dječji su domovi sve puniji, tzv. roditelji uredno dolaze ostaviti suvišni teret na državni račun jer, eto, nitko ih neće pitati za odgovornost. Dapače, poželite li posvojiti takvo dijete, dotični će vam morati dati pristanak jer on je ipak suvlasnik DNK.
Međutim, bili bismo nepošteni kada ne bismo spomenuli tromu papirologiju koja najveće glavobolje zadaje heteroseksualnim parovima pa dolazimo do jezgre problema gdje ni najtvrdokornija volja ne jamči uspjeh. Rješavanje tog problema ne kreće od prava heteroseksualaca odnosno homoseksualaca, već od samog postupka posvajanja koji je nevaljao i promašen. Kakvi to ljudi rade posao kada od skrbnika zahtijevaju da bude boljim roditeljem od biološkog roditelja koji je potpuno uprskao svoju zadaću? Dakle, u onom trenutku kada će potencijalni roditelji svoje dijete moći dobiti u razumnom roku, bit će daleko smislenije rješavati pitanje rodnih većina i manjina, a brzanje s takvim odlukama i zakonima samo da bismo mogli mahati kako smo uskladili još jedan zakon (a gdje je tradicija, primjena, educirano društvo, molit ću lijepo?) će biti još jedno krpanje demokracije. Na žalost, ovdje se još uvijek misli da se Europom postaje navlačenjem plavih zastora sa žutim zvijezdicama, no mi, čak i realno gledajući, nemamo ni prozore. Da, u zemlji znanja postoje škole bez prozora.
U našem slučaju čekanje je majka mudrosti, ishitrenost nikome nije dobro došla, pa čak ni onima koji se silom žele integrirati. Možda se nekima žuri sjesti u europski parlament i napokon primati eure, a ne kune, no dotični ipak nisu početak i kraj i ne stoji da su gospodari naših sudbina. To što oni trenutno misle ili odlučuju će za dvadeset i više godina biti nevažno, važno je što misle oni koji će sutra nekome pomoći i oni kojima će biti pomognuto. Dakle, u društvu koje još nije svjesno plemenitosti čina posvajanja, u kojemu je zakon na strani ispunjavanja forme, a ne u službi života, smiješno je i bespredmetno ganjati europske dosege i standarde jer malo je toga u papirima. Većina je, naime, u svijesti.