Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/homoludens

Marketing

Virtualni teatar



Na ovu me temu navela jedna jedna forumašica (na žalost, ne pamtim imena) koja se pitala kako funkcionira obitelj onih ljudi koji vise na internetu od 0-24. To me potaklo na razmišljanje o virtualnom životu koji je manično zasjenio onaj stvarni, pomalo čak i depresivni za dobar dio populacije. Da ne glumim pamet, citirat ću:


Svjetska zdravstvena organizacija je ustanovila da je depresija 4. najveći svjetski zdravstveni problem, a 2020. godine biti će 2. svjetski zdravstveni problem. Depresija je najveći uzrok nesposobnosti među odraslima. (Murray i Lopez, 1996., preneseno s plivamed.net)


Zašto ljudi toliko navraćaju u ovaj virtualni teatar? S obzirom da je toliko popularan, očito da nudi mnoge blagodati koje nisu dostupne ograničenosti našega postojanja izvan njega. Taj nam virtualni teatar nudi mnoštvo pozornica, ukoliko zabrljamo na jednoj, nije teško pronaći drugu na kojoj će nas iznova upoznavati neka nova publika. Isto je i s biranjem uloga od kojih nam nijedna nije strana i svaku možemo odigrati s većom ili manjom uspješnošću. U ovom teatru možemo biti sve što poželimo, biti ono što nismo i sakriti ono što jesmo, a tu je uvijek dostupno i znanje koje nemamo i koje je dovoljno samo potpisati. Ovdje možemo imati živčane slomove, a da to nitko ne mora ni primijetiti jer će sve anulirati nekoliko smajlića, možemo biti lijepi i osjećati se poželjno na temelju slike koja nije naša, možemo biti dovoljno bezobrazni da za to ne zaradimo pljusku i biti dovoljno neovisni da nas nitko ne poželi probuditi i vratiti kući. Ovaj petarpanovski život na daskama koje virtualni život znače, zračni su jastuk kojim ublažavamo sudar sa stvarnošću, bez razrađena scenarija i u maniri komedije dell'arte, poruku po poruku, temu po temu, interpretiramo kako nam toga časa odgovara jer mi smo redatelj, scenarist, producent i glumac koji zbog svog neuspješnog virtualnog komada neće izgubiti renome, već samo jedno od niza imena s beskonačna popisa. I tako dok se zastor ne spusti, a njega može spustiti samo neplaćeni račun, abuse prijava ili izostanak na stvarnim daskama koje život znače. Da, na tim daskama mi igramo onu najvažniju ulogu života u kojoj počesto nemamo ni toliko hrabrosti, ni toliko kreativnosti jer smo sapeti društvenom kritikom, a jednom kada vas pribiju na križ, silaska nema, još manje traženja rezervnih pozornica.


Post je objavljen 31.07.2008. u 14:08 sati.