Kažu da je Haški tribunal politički sud koji smanjuje kazne pripadnicima agresorske strane, da nastoji izjednačiti žrtvu i agresora i da optužnice (napose one iz mandata Carle del Ponte) obiluju neistinitim podacima (dijelom i dokazano u slučaju koji se vodi protiv Ante Gotovine), no onda prelistam jučerašnji Večernji list i vidim da je Haag zapravo mila majka, a ne zločesta maćeha. Naime, Večernji list prenosi kako je Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku odustalo od kaznena progona 16 osoba osumnjičenih za ratni zločin usprkos već prikupljenim dokazima za zločin protiv civilna stanovništva i kulturne baštine Dotičnima se stavljalo na teret da su u razdoblju od 1992. do 1995. zapovijedali granatiranjima na prostorima od Konavala do Stona. Još je čemernija stvarnost oko sudbine prvooptužene sedmorice na čelu s Božidarom Vučurevićem. Taj bivši trebinjski gradonačelnik i predsjednik SAO Istočne Hercegovine nikada nije iskazao žaljenje za ratne zločine kojima je zapovijedao, dapače, potvrdio je kako mu uopće nije žao. No još je bila skandaloznija njegova izjava (u jeku rata) kako će, nakon što ga sruši, sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik. Vučurević i ostala šestorica su optuženi za udruživanje radi ostvarenja projekta velike Srbije i pripajanja hrvatskoga teritorija (od Debelog brijega do Neretve) SAO Istočnoj Hercegovini. Također, dotični su sudjelovali u sastavljanju paravojnih četničkih postrojba koje su zajedno s bratskom JNA izvele zračne napade na prostoru koji su namjeravale anektirati. U tim je napadima 65 civila ubijeno, 200 njih ranjeno, dok je 200 zatočeno u logore. Znate li gdje je taj Vučurević danas? Divani u Trebinju.
Pitanje je čemu suditi za ratne zločine jer očito kazne ili nema ili je bezobrazno niska? Kao što smo vidjeli, počinitelje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (a mora ih biti jer zasigurno se jame nisu same ispunile kostima), usprkos stalnim otkrivanjem kosturnica, još nitko nije vidio iza rešetaka istražnog zatvora. Javnost je podijeljena: jedni suosjećaju sa starčićima koji možda ne bi dočekali suđenje, drugi negiraju počinjenje zločina ili sredstva opravdavaju ciljem, a zapravo je najveći problem nepostojanje hrvatskog Simona Wiesenthala koji bi se pozabavio stradanjima na način kako je to ovaj činio za svoj narod. S druge strane, odustajanje od kaznenog gonjenja, sporost u postupcima izručivanja onih osuđenih u odsutnosti, akt abolicije koji je zaustavio mnoge istrage o mogućim počinjenjima ratnih zločina, tvrdnje u javnosti o slobodnom kretanju onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji, omogućavanje aktivnoga bavljenja politikom onima koji su sudjelovali u separatističkoj politici, nimalo ne pridonosi čak ni placebo osjećaju pravde. S obzirom da većem dijelu mrtvih (pa ni onima 64-ero mrtvih pod Vučurevićevim zapovjedništvom) ne možemo osigurati kažnjavanje njihovih krvnika, najpoštenije da se proglasi akt o općemu oprostu svima za razdoblje od VII. do XXI. stoljeća.