Katkada se pitam je li društvu u interesu samome sebi odmagati "proizvodeći" mentalno, psihološki i društveno dezintegrirane individue? Godinama se i desetljećima zgrožavamo nad neučinkovitom i invalidnom papirologijom koja je svrha sama sebi. U područja najveće nesposobnosti svakako pripada praksa posvajanja djece. Kako drugačije nazvati proces koji zna trajati do deset i više godina? Kažu da je to stoga kako bi se podrobno provjerili budući zakonski skrbnici, no to je pomalo i licemjeran čin obzirom da se pojedini roditelji godinama (tjelesno i psihološki) iživljavaju nad svojom biološkom djecom. To će nasilje poprilično potrajati sve dok iste ne stigne zaslužena sankcija, a koja će samo ugasiti izgoreno.
Dakle, da bi neki par dobio dijete kojemu je država zakonski skrbnik, mora zadovoljiti najviše kriterije, test kojega ne bi položili ni mnogi biološki roditelji. Izgleda kao da je u interesu da ih što manje ostvari roditeljstvo na ovaj način. Sigurno nije u pitanju traganje za savršenstvom jer je dobro poznato sljedeće:

Nešto je ovdje očito trulo jer kako je moguće da je uz toliko zahtjeva za posvojenjem tako malo djece posvojeno i da su domovi krcati sve starijom djecom? Očito da se mudruje dok djeca odrastaju u nezdravoj okolini. Ruku na srce, svaki je dom za nezbrinutu djecu bolje od ništa, ali još uvijek gotovo ništa i samo su produžena ruka sljedećega:

Ostaje još jedno otvoreno pitanje: zašto su neki toliko skeptični oko čina kojega slobodno možemo nazvati jednim od najviših izraza ljudskosti? Neki tvrde da nema smisla odgajati tuđe dijete, drugi pak strahuju od gena koji im nisu poznati, treći baš i ne bi, ali ne mogu objasniti zašto. Možemo li razbiti ove predrasude? Kao i svaka predrasuda koja je postala mitskom - teško. No to ne znači da ne možemo pokušati demantirati neke očite površnosti pristupa.
Pojam "tuđeg djeteta" je pomalo i diskriminatorski jer što znači "tuđe" dijete? Čini li ga to manje djetetom ili manje prihvatljivim bićem uopće? U redu je reći da za takvo što nismo spremni, ali dijete nazivati tuđim kao da je riječ o imovini (tuđoj kući ili automobilu) je još jedna oštrica na nevinoj dječjoj duši.

Također, strahovi od neznanih nasljednih čimbenika nisu nikakav spas jer ni za svoje biološko dijete ne možete tvrditi u što će se pretvoriti (delikventa? - može i ne mora) i hoće li naslijediti bolest nekog od predaka, a koja vama nije poznata (tu vam ni medicina ne može pomoći ukoliko nedostaje valjanih zapisa). Dakle, što ne predstavlja rizik? Svaki potencijal je rizik uključujući i sam život.

Najteže je s onima koji su neskloni takvome izboru a ne znaju zašto obzirom da je logično moći objasniti svoje stajalište. U svemu je zapravo bitno krenuti sa sljedećim stavom:
- imati vlastito dijete ne znači da ste nesebični
- imati vlastito dijete uključuje i voljeti svu ostalu djecu jer vaše je dijete samo jedno od mnogih pod istim suncem koje nas ne diskriminira
- imati vlastito dijete ne znači da ste ispunili svoju kvotu ljudskosti

Sve vas ovo ne obvezuje da činite što ne želite, već samo da promislite koliko ste dobra učinili za drugoga jer nečijim ste dobrom i vi postali dobro ovoga svijeta.

Kada smo već spomenuli domove za nezbrinutu djecu, vratimo im se još malo. Zanimljivo je da se sustavu isplati ulagati u takve mamute u kojima ima svega osim roditeljske sigurnosti i ljubavi, u mjesta koja će ta djeca morati napustiti s 18 godina i tako se praktički naći na cesti. Jer tko ima vremena i živaca čekati desetljeća da dođe do željenoga djeteta. Dakle, za koga taj sustav radi i radi li uopće? Nedavno smo u emisiji Sonje Šarunić mogli čuti jednu tužnu priču: neka je žena nakon bezuspješnih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje podnijela zahtjev za posvajanje. Taj je proces trajao deset godina. Nakon dvije je godine, uslijed sveg stresa nakupljenoga tijekom godina - preminula. Ima puno priča koje svjedoče o invalidnosti sustava kojega smo dio, a kojemu samo možemo gledati u leđa. Nesposobnost i samo nesposobnost nešto je što uništava svaki entuzijazam, kako kod pojedinca, tako i čitave zajednice. Ovo je samo jedan segment, ali dovoljno loš da ne bismo za njega zapeli i potaknuli rehabilitaciju takve loše prakse.
Za početak, što bi nedostajalo tome da se konačno odgovarajuće sankcioniraju roditelji koji zanemaruju svoju djecu. Dakle, ne samo oduzimanjem djece jer je time samo nanovo izglancana forma. Pitajmo se koliko bi roditelja nastavilo zanemarivati djecu da znaju kako bi bili sankcionirani novčano ili čak i kaznom oduzimanja slobode. Kada već neki ne mogu biti toliko samokritični i priznati da nisu sposobni za odgajanje djece. Nije ništa negativno u priznanju takvoga što, točnije, gotovo je zločin nekome dati život, a oduzeti mu mogućnost da živi dostojanstvom čovjeka svodeći ga na stvari.

Djeca su danas dvostruko kažnjena: od roditelja koji su to samo na papiru i zakonske prakse koja im onemogućava da ostvare svoja prava na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Domovi za nezbrinutu djecu, ma tko u njima i kako radio (a svjedoci smo kakvi užasi s vremena na vrijeme prodru u javnost) ne mogu nadomjestiti zdravo okružje potrebno svakom biću na početku njegova životna puta. Imamo li pravo tu djecu ostavljati odnosno ponovno činiti nesretnom? Dojam je to koji me svaki puta smrznuo nakon susreta s takvom djecom koja bi dolazila u dom mojih roditelja. Vjerujem da se mnogi nisu susreli s tolikom količinom nade i izgubljenosti istodobno, slomljenosti i entuzijazma, bijesa i umilnosti koji su tražili svoje mjesto između dva doma. U jedan od njih se nisu željeli vraćati, ali forma nije pitala za želje. Stoga me pomalo i žalosti nerijetka negativna reakcija okoline na sve one koji su bili toliko nesebični i odlučili odgojiti svoje nebiološko dijete. Usudim se reći da nesebičnost nije dati život, to nam je tek imanentno, već tom životu dati smisao. Čovjek bez smisla tek je ambalaža, ali i potencijalna eksplozija bijesa i nezadovoljstva koja će se obiti o glavu svima koji su istu okrenuli kada je trebalo biti čovjekom - u svijetu u kojem je svako treće dijete zlostavljano (prema UNICEF-u). A kažu da je uvreda nekome reći Životinjo!. Iz ovoga aspekta i jest ako znamo kakve su one roditelji.