Ne želim da ova moja kratka crtica o poziranju bez ili s minimalno odjeće ispadne mizoginičnom, više je neko promišljanje o višestoljetnom fenomenu ženske privrženosti poziranju na taj način. Naime, oduvijek me zanimalo zašto žene toliko vole pozirati, napose, zašto vole aktove? Znači li to da su muškarci sramežljiviji ili da takav oblik izlaganja nije nešto što im može ići u prilog niti ih predstaviti na način kako oni to žele? S druge strane, pitanje je na kakav to točno način predstavlja same žene - kao muze ljepote ili kao žrtve bescjenja? Zasigurno da se drugačije promatra akt žene u odnosu na akt muškarca i prvi se rijetko smatra umjetnošću jer, eto, koja se žena danas ne razodijeva (jasno nam je da je to samo percepcija koja počesto ne odgovara istini). Zasigurno ste primijetili (prebirući po zalihama svoga znanja) da su se žene (jasno, u početku tek u službi likovnih umjetnosti) daleko više svlačile i da i danas otkrivaju veću površinu nagoga tijela nego što to čine muškarci (dobro pogledajte slike iznad i koliko se vidi od ženskog, a koliko od muškog tijela). Zanimljivi su neki odgovori (nisu obrazac, ali samo da ih registrirate): žene obično kažu da su svjesne svoga tijela i da ne treba skrivati oni što im je podarila Majka priroda, dok muškarci tvrde kako ono što imaju ne misle pokazivati cijelom svijetu i da je taj pogled rezerviran samo za one odabrane (uzmite u obzir da je ovo zapadnjačko promatranje koje nije sapeto ograničenjima zatvorenih tradicionalnih društava i zajednica). Je li to možda koncept u kojemu je zbog različitog društvenog položaja žene i muškarca različito doživljavano pokazivanje muških i ženskih genitalija, a koje je u ovom modernom dobu samo nastavilo istom putanjom? Naravno, priči o tzv. muškoj strašljivosti i nelagodi mogu dodati potpuno suprotnu priču kćeri jedne majčine znanice: naime, nije se nadala da će tijekom ginekološkoga pregleda na njezino međunožje biti fokusirani i studenti medicine, a glavni joj je ginekolog, čovjek u poznim godinama, uočivši njezinu nelagodu, rekao: Hajde, to što ti imaš, ja viđam svaki dan. Ne umišljaj si. Dakle, iskustva su razna, ali statistika je suzbila tu šarolikost i jasno nam je da su žene i traženije i suglasnije s takvim načinom promocije. Svjedoci smo da su razlozi takvog načina skretanja pažnje različiti: od onih avanturističkih do onih kojima se spašava posrnula karijera. Ovdje ima još jedna bitna dimenzija: status žene koja to čini odnosno kako se tretira ono što čini. Koji impulsi se tumače kao pogrešni, a koji su uistinu pogrešni odnosno vođeni pogrešno usmjerenom željom za što višom razinom emancipacije. U tu sferu dolazi i pitanje: je li u pitanju novac ili umjetnost - potreba ili igra. Ako je potreba, onda je teško davati lekcije, ako je igra, pitanje je zašto su muškarci manje skloni takvoj igri. Ili je svemu krivo višestoljetno tretiranje žene kao objekta, one koja u najboljem svjetlu, kroz sebe, mora predstaviti svoga muža - jedinog društveno uvaženog člana obitelji. Jesu li se, analogno tome, stvorile i pripadajuće navike pa su umjetnost i novac samo podijelili isto nadahnuće, točnije, korist?