Pregled posta

Marketing

Prije svega, reći ću nešto o svome ukusu: nisam poklonik glazbe Marka Perkovića, nikada me nitko neće pronaći na njegovu koncertu ili kako kupujem njegove CD-e, no usprkos tome imam dovoljno saznanja o glazbenoj djelatnosti dotičnog da mogu iznijeti i neko svoje mišljenje u povodu najnovije zabrane održavanja koncerta u Puli, i to kao građanin koje nema samo obveze, već i prava. Ono što me najviše brine jest zabrana koncerata kao takvih. Dakle, gdje smo mi to došli? U vrijeme Drugog svjetskog rata i nekih skoro pa sličnih zabrana, i to u zemlji u kojoj se mnogi panično boje primjene lustracije, a ministri iz bivših paravojnih država aktivno sudjeluju u političkom životu države koju do jučer nisu ni priznavali? U zemlji po kojoj se s krivotvorenim papirima prešetavao ratni zločinac Radovan Karadžić? Marko Perković me se kao takav uopće ne tiče, iako je uopće jadna činjenica da netko tko je nosio hrvatsku odoru bude nepoželjan, a ekipica koja je paradirala u četničkoj bude VIP gostima u regiji u kojoj je nečija glazba (ponavljam, nije zakonom zabranjena) veća opasnost od činjenice da je ta vrla regija praktički rasprodana i po kojoj niču grafiti podrške lekaru Radovanu.

Ono što je još zatupljujuće jest izjava pulskog gradonačelnika koji priznaje da Marko Perković uopće nije problem (kao ni njegove pjesme), već publika koja se okuplja s problematičnim znakovljem. E, sada, čemu služe snage reda nego da te tikvane makne kao što se to čini, primjerice, na stadionima? Svaki primjerak nedopuštenoga znakovlja je propust osiguranja, a ne onoga tko je na pozornici, pa neka onda postave osiguranje koje će se znati nositi s nekoliko imbecila koji svoji ponašanjem štete svima nama.
Međutim, ono što Marku Perkoviću nipošto ne valja jest potpuna šutnja: umjesto da se ogradi od neistina i demantira optužbe, on na neki način tom svojom šutnjom samo dodatno razvezuje tuđe jezike čime je ispao većim problemom od publike koja ga je (iako u debeloj manjini), prikazala ustašofilom. Pustimo sada onu Markovu "pjesmicu"otprije, i Mesić je nešto, je li, pjevao (koliko se sjećam i pozitivno govorio o NDH) pa smo se zgražali dva dana, a trećega nam je bilo svejedno iako je sam Žarko Puhovski kazao da bi za nekoga na tako visokom položaju bilo moralno odstupiti. Dakle, mene brine sljedeće: osobi koja nije pod sumnjom da je prekršila pozitivne zakone RH zabranjuje se nastup na javnom prostoru koji nije vlasništvo gradonačelnika i njegova mišljenja, nego države, i svaki hrvatski državljanin koji se nije ogriješio o zakon ima pravo na korištenje tog prostora. Koliko znam, do sada su se koncerti zabranjivali samo u komunističkim i islamskim zemljama pa ne znam iz kojeg je šešira izvučena ova praksa (jasno, spomenut ćete one zabrane diljem Europe, ali to je jedna priča koja zaslužuje poseban prostor, tim više što se radi i o državama u kojima radikalni desničari, frankovci i slični mogu slobodno paradirati i pozdravljati podizanjem desne ruke). Ako ljudi žele slušati Marka Perkovića, Cecu Veličković ili Lepu Brenu, neka slušaju, no problem je što nema jedinstvena kriterija za sve. Znate li zašto je autor ovih redaka odabrao njih troje? Jednostavno: Marko Perković je pjevao jednu problematičnu pjesmu i ima problematičnu publiku (u realnosti je to par provokatora koji očito nisu dobili pravu kaznu jer onda nikada ne bi paradirali na taj način proklamirajući zločinački režim), Lepa Brena je nosala četničku uniformu (navodno postoji i slika) i zabavljala četnike baš kao što je to u okupiranoj Slavoniji činila i Svetlana Ceca Veličković, supruga ratnog zločinca Željka Ražnatovića koji je po nekim svjedočenjima igrao nogomet s glavama Vukovaraca.
Preporučam onima koji izdaju ove ili one dozvole za javni nastup da napišu pravilnik na način da ne bude diskriminirajuć i da se na pitanje Zašto? dobije smisleniji i sa zakonom usklađeni odgovor jer ovo što se čini upravo ide u tom smjeru odnosno po načelu: Nemam ništa protiv tebe, zakon još manje, ali ipak ti zabranjujem.