Pregled posta

Marketing

Gledam svoje ruke, velike su, grube...kao da su do jučer bile male i meke poput šapa plišanog mede. Mog mede boje livadnog meda više nema. Onako pohaban skupljao je prašinu dok ga autor moje priče nije izbacio iz prvog poglavlja. Onog za kojim još uvijek čeznem iako su mi dali do znanja da prelistavanja nema: tek jedna stranica unaprijed i nijedna unazad. No, uvijek sam bio protiv svega što je nalikovalo na naredbe i odlaganje u istobojne posude, bio sam pobunjenik jer sam se bojao da je tišina s moje strane prešutno prihvaćanje, ono koje će me dovesti u poziciju kreiranog, a ne kreatora. Mislio sam si: Ako su mi oduzeli povratke, nisu mi oduzeli prkose i još uvijek mogu živjeti svoju priču unutar tuđe priče. Tako sam naredna poglavlja odbijao priznati kako mi je tijelo odavno preraslo dječačke snove koje su druga odrasla djeca i krici života bešćutno umorili na spavanju. Nisu me unovačili za odraslost, samo su mi oduzeli neutralnost i poslali na životnu bojišnicu gdje su druga odrasla djeca umorenih snova tražila svoju postrojbu. A samo sam htio svoj park snova. Mogao sam dezertirati, okrenuti leđa autoru priče, svome stvoritelju, jer nisam htio odrasti ni u retcima, ali znatiželja kojoj sam prijetio smaknućem bila je jača od prkosa. Ona je ustinu htjela naviriti u posljednja poglavlja. Tako sam kao lik u tuđoj priči preuzeo veliki rizik: do zadnjega poglavlja sam pisati svoje retke, a ono posljednje prepustiti ruci nepoznata autora koji će u nedostatku inspiracije naprasno završiti priču koja nikada neće biti otisnuta. Je li se isplatilo ostati i udovoljiti znatiželji?
Trenutno se nalazim između dvaju poglavlja: u jednom još uvijek strepeći se nadam da će mi vratiti moje uvode, u drugome strahujem od zaključaka pa se još uvijek zadržavam između stranica. Znam da neću moći ostati uklješten između ulaza i izlaza i da ću morati vratiti ključeve doma u kojemu prebiva ova moja dječačka sjeta.