Herostrat(ište)

Svim posjetiteljima ovog bloga poznata je moja želja, pače opsesija, da mi Prvić postane mažoretkinja. Priznajem da se u toj nakani nisam rukovodio sportskim razlozima nego jednostavnom činjenicom da je mažoretkinjama osigurana svijetla budućnost. Možda niste znali ali manekenke više nisu «in», to se danas više ne nosi. Oni poznati stereotipi o nogometašima i manekenkama polako postaju stvar prošlosti. Nogometaši (ali i drugi sportaši) postaju sve zahtjevniji, postavljaju pred svoje partnerice i neke druge zahtjeve a ne samo vrćenje guzicom na pozornici. Mažoretkinje vrte guzičicama ali i palicama. I ne samo to. Mažoretkinje nose prekrasne plisir kotulice a svojim uspravnim stavom i razoružavajućim osmijehom zapravo ističu i svoj odnos prema životu. Pa tko bi se othrvao njihovom šarmu?
Naravno da sam ovu ljubav prema mažoriranju prenio na Prvića jer, kako bi rekao Lastan «sve što hoću – mogu».

Odlučio sam da će odgoj mojih kćeri krenuti putem drugačijim od zacrtanog. Ovako lijepa i umiljata, Drugić će biti mažoretkinja. Neka obrće štapić, to je profitabilno. U tom smislu, već sam poduzeo stanovite korake. U neposrednom susjedstvu, dvojica je dječaka ciljane dobi (2-4 godine) i oba imaju roditelje iz ruralnih krajeva koji, opravdano ističu "kome je škola kruha dala". Ti mali nitkovi nabijaju loptu po vasceli dan i već ih vidim na transfer list

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi 70-godišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob.

Bijeg u malu digresiju: Kada se k nama, u Južne provincije, doselila jedna oriđiđi Slavonka, svi smo sa simpatijama pratili njezino veselo izvikivanje na svadbama i sličnim manifestacijama. S vremenom, simpatije je nestalo da bi polako prerasla u otvorenu mržnju kada smo shvatili da „ijuijujuuu...“ u njezinoj verziji nije prikladan samo kod izvođenja slavonskih bećaraca. O, ne. Znala je ona „zaijukati“ i na „Smoke on the water“. Da nesreća bude veća, bez problema bi nadglasala Ritchijevu solažu a to mi, stari rockeri, nismo mogli oprostiti.

…postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vezući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinićemo to, braco moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Ž., M. i ja nismo mogli dočekati zvono koje će označiti kraj 5. sata. Uvijek je tinjala nada da će dežurni zvoniti minutu ili dvije ranije. Minuta ili dvije bio je maksimum koji su tolerirali profesori i direktor, nakon što je R. – svi smo se toga sjećali - na nagovor cure u koju je potajno bio zaljubljen, zvonio punih 10 minuta ranije. Poslije se izgovarao da ga je užasno bolio stomak, da je morao u WC i da sasvim sigurno ne bi stigao do 6.20 kada je završavao 5. sat.
Nakon zvona, istrčali bi iz učionice pa potom iz školske zgrade. Svatko svojim putem. Nije bilo potrebe uzaludno trošiti riječi na dogovore jer sve je bilo zacrtano još ranije. Trebalo je što prije stići kući, presvući se, nešto ubaciti u kljun i stići do kina u kojem je predstava počinjala u 7. Prvi koji bi stigao, kupio bi karte za sve. Nije bilo ni kokica ni sokova. Nije bilo ničega. Ali je bio Bruce Lee – «U zmajevom gnijezdu». A stvarno su bile tvrde stolice u jebenom kinu Gruž. Često je znalo i smrditi po luku, salami, konjaku, šporkim nogama i koječemu još. Sve to nije predstavljalo veliku smetnju u trenucima dok je Bruce Lee ispuštao svoj karakteristični vrisak netom nakon što će onesposobiti svoga protivnika.
Poslije, na putu kući, uvijek sam se čudio zašto moj mavashi geri nije ni sličan Bruceovom i zašto mi ga M. uvijek uspije blokirati. S druge strane, kričao sam odlično…
Naravno, predmet našeg interesa nije bio samo Bruce Lee. Gutali smo sve što se nudilo. Sjećam se da mi je trebalo poprilično napora da spriječim suze gledajući «Prodavačicu ljubičica». A strah koji sam osjetio prolazeći svojom ulicom nakon što sam odgledao i Hitchcockove «Ptice» i danas su mi u živom sjećanju….

Ž. danas navegava i, čini se, teško da se i sjeća tih davnih događaja. A M … on je imao potencijala. Vjerojatno bi i danas bio pasionirani ljubitelj filma. Samo da je živ.

Golf tereni

Nije mi jasno zašto nitko, kada priča silne priče o iznimnoj važnosti golfa za turizam, nikad ne spomene da golf, sam po sebi, nipošto nije isplativa investicija. Osim ako tereni grade primjerice u Hollywoodu pa oni debilni celebrities plate po milijun dolara godišnje članarine. U tom slučaju da. Međutim, jasno je da to kod nas «ne bu pilo vode». Pa u čemu je onda fora? E pa fora je u tome što se uz golf terene redovno predvide i turistički kapaciteti. Kad bi ti hoteli, resorti i kako li se sve zovu zaista bili samo kao nužna infrastruktura za buduće igrače – onda bi to ok. Međutim, gotovo uvijek se isplanira 5 ili 10 puta više turističkih kapaciteta u okruženju golf igrališta. Drugim riječima, golf je odličan paravan za izgradnju hotelčina gdje to, u normalnim okolnostima, ne bi bilo moguće. Eto, sad i to znate.