Višegodišnji posjetitelji Herostratišta (čuj «višegodišnji»?!?) prisjetit će se da sam u nekoliko navrata pisao o katastrofalnoj situaciji dubrovačkog kinematografa. A zapravo, temeljni problem nije u kinu (ipak, žao mi je što se netko od predizbornih muljatora nije sjetio uvrstiti njegovo preuređenje u buduće planove) nego u očajnoj indiferentnosti puka dubrovačkog kada je film u pitanju. Davno sam snizio kriterije pa moja očekivanja i nisu prevelika. Jasno mi je da dokumentarni film o pubertetu žaba u uzbekistansko-krigistanskoj koprodukciji nema puno izgleda (mada, second tought…) ali da se ne gleda ništa osim holivudskih blockbustera a i to puno manje nego nekad, e s tim se nikako ne mogu pomiriti.
Znam, znam da je gledanje filmova iz udobnosti kućne fotelje i komoditet koji ide s tim glavni uzrok pustopoljine na kino projekcijama (uostalom, u pauzi gledanja filma može se malo škicnuti i Farma) ali…ali…pobogu čeljadi, odlazak u kino je ritual. RI-TUAL!!
Ili je to barem nekad bio…..
Ž., M. i ja nismo mogli dočekati zvono koje će označiti kraj 5. sata. Uvijek je tinjala nada da će dežurni zvoniti minutu ili dvije ranije. Minuta ili dvije bio je maksimum koji su tolerirali profesori i direktor, nakon što je R. – svi smo se toga sjećali - na nagovor cure u koju je potajno bio zaljubljen, zvonio punih 10 minuta ranije. Poslije se izgovarao da ga je užasno bolio stomak, da je morao u WC i da sasvim sigurno ne bi stigao do 6.20 kada je završavao 5. sat.
Nakon zvona, istrčali bi iz učionice pa potom iz školske zgrade. Svatko svojim putem. Nije bilo potrebe uzaludno trošiti riječi na dogovore jer sve je bilo zacrtano još ranije. Trebalo je što prije stići kući, presvući se, nešto ubaciti u kljun i stići do kina u kojem je predstava počinjala u 7. Prvi koji bi stigao, kupio bi karte za sve. Nije bilo ni kokica ni sokova. Nije bilo ničega. Ali je bio Bruce Lee – «U zmajevom gnijezdu». A stvarno su bile tvrde stolice u jebenom kinu Gruž. Često je znalo i smrditi po luku, salami, konjaku, šporkim nogama i koječemu još. Sve to nije predstavljalo veliku smetnju u trenucima dok je Bruce Lee ispuštao svoj karakteristični vrisak netom nakon što će onesposobiti svoga protivnika.
Poslije, na putu kući, uvijek sam se čudio zašto moj mavashi geri nije ni sličan Bruceovom i zašto mi ga M. uvijek uspije blokirati. S druge strane, kričao sam odlično…
Naravno, predmet našeg interesa nije bio samo Bruce Lee. Gutali smo sve što se nudilo. Sjećam se da mi je trebalo poprilično napora da spriječim suze gledajući «Prodavačicu ljubičica». A strah koji sam osjetio prolazeći svojom ulicom nakon što sam odgledao i Hitchcockove «Ptice» i danas su mi u živom sjećanju….
Ž. danas navegava i, čini se, teško da se i sjeća tih davnih događaja. A M … on je imao potencijala. Vjerojatno bi i danas bio pasionirani ljubitelj filma. Samo da je živ.
Jučer sam gledao Buick Rivieru, film Gorana Rušinovića snimljen prema Jergovićevoj knjizi. Film je prilično ishvaljen a snimljen je prema predlošku (istina, dosta izmijenjenom; izmijenjen je čak i naslov) našeg Omiljenog Klasika (obožavatelje potražiti na Nemanjinom blogu). Ipak, sve to nije bilo dovoljno da se na prvoj predstavi pojavi, brojkom i slovima, četvoro (4) gledatelja: lokalni intelektualac/filmski kritičar, jedna vremešna baba (bez pratnje roditelja, op.a.) koja je od unuke čula da je film odličan, srednjovječna ljubiteljica Jergovićeve proze i ….ja.
treba našu čeljad razumijeti. Razumijeti i opravdati. Riječ je o dubrovačkoj premijeri održanoj u neprikladno vrijeme (6 popodne). Osim toga, nije padala kiša. Da je padala kiša, Andrija bi se sasvim sigurno sklonio sa Straduna u utrobu dubrovačkog kina. A da je kraj mjeseca, i na Lukšu bi se moglo računati jer to je period kada je njegova plaća na izdisaju a kino karta je jeftinija od đirate po dubrovačkim kafićima.
Sve u svemu, nije tako loše, treba biti optimist. Idemo dalje!