Divno je to, čeljadi draga, kako se ja razumijem sa svojom ženom. Često je dovoljno samo „aha“, „khm“, „ae“, maeee“ i sl. da bi shvatio svu kompleksnost neverbalizirane misli.
Znajući za moju sklonost „krležijanštini“, žena me često prekida u pola rečenice i dovršava moju misao. To je „tak krasno“. Pa što ako ponekad dvojim jesam li baš to htio reći? Valjda žena zna?!?
Reći ću vam još i ovo: sva ta karamazovština, divlje strasti, pulsirajuće emocije... sve je to precijenjeno. Ništa ljepše od svakodnevne rutine.
A naša svakodnevna rutina počinje jutarnjim napuštanjem nekretnine nakon što smo se isposvađali s Prvićkom zbog „samo još 5 minuta, mooolim te“ i s Drugićkom zbog „neeeću ove hulahope, ove mi se ne slažu s majicom, neću dukatino, maslo, jogobelu, niitkooo me ne voooli“.
Ipak uspijevamo krenuti oko 7.25 uz maksimalnu toleranciju od +- 5 minuta.
U 7.30 počinje naša omiljena emisija na Katoličkom radiju – „Svetac dana“. Uvijek mi uljepša dan spoznaja da je neki 12 ili 13-godišnji Haralampije platio glavom štiteći Majku Crkvu da bi 500-600 godina kasnije bio kanoniziran i time postao moralni autoritet svome katoličkom stadu.
Istina, pomalo me i rastužuje činjenica da današnja mladost nije spremna na takva odricanja. Pa gdje su nestali ideali, pobogu? Sve to jasno ukazuje da je naša civilizacija na zalazu. Ako tome pridodamo davnu izjavu moje punice (iz doba kada je još vjerovala da će joj starija kćer naći neku useljivu, „dobru priliku“) o tome kako će „žuti zavladati svijetom“, onda je jasno da nam budućnost nije ružičasta.
I dok ja vozim, Prvićka koluta očima jer je nitko ne razumije, Drugićka pjeva iz sveg glasa a žena promatra ozonske rupe, evo nam i vijesti na Katoličkom radiju.
Predsjednik na odlasku Stjepan Mesić izjavio je da, kada bi Dodik referendumom o odcijepljenju srušio Daytonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati, i zato bih vojno prekinuo koridor.
Oštro je reagirao i srbijanski predsjednik Tadić koji je tim povodom rekao da tre....
- Ma i treba im poslati vojsku, dopizdio je ovaj Tadić posljednjih mjeseci – iznenađujuće će oštro moja, inače krajnje mirotvorna i ekumenski raspoložena žena.
Samo sam je pogledao ali i to je bilo dovoljno.
- A što? Ne slažeš se? Ma stvarno mi je više dosta ove demagogije. Treba im jednom pokazati i zube.
- A ti bi malo ... ratovala? – rekao sam pomirljivo.
- Ako treba i to.
- Aaa....tko bi prekinuo taj koridor?
- Pa vojska, naravno.
- Hrvatska vojska?
- Hrvatska dakako – rezolutno će žena.
- Znači, ako sam dobro razumio, ti bi i mene poslala da idem u tuđu zemlju prekidati neke koridore?
- Pa što? Kad si mogao 91. Osim toga, muškarci ratuju, žene grade zemunice. Tako je oduvijek bilo.
- A što ako bih...ovaj....ako bi poginuo? Što bi ove naše sirotice bez hranitelja obitelji? – upitao sam iako sam znao da odgovor ne želim čuti.
Žena nije mogla prikriti trijumfalistički smiješak:
A bogati, onda bi dobila boračku penziju – rekla je i pogledala kroz prozor, a djeca su unisono započele pjesmu „boračka, boooračka, boooračkaaa..“
Pratio sam njezin pogled, preko mosta, pa još dalje iznad Petke i dalje....14 centimetara desno iznad Svetog Andrije gdje su stručnjaci najavili novo širenje rupe u ozonskom omotaču.
U prvi mah, nije mi bilo svejedno ali tu misao-smutljivicu zamijenila je druga, ovaj put ispravna.
Zaista, kakav sam ja to čovjek ako nisam spreman svojoj familiji osigurati ugodnu budućnost?
Zamišljam sliku ucviljene „venecijanske udovice“ sa šeširićem na glavi koja diskretno plače dok promatra svoju nejač – Prvićku i Drugićku – koje dostojanstveno primaju zastavu složenu u kockicu. A tek plotun? Nikako bez plotuna....
Ako i ne mogu utjecati na ozonske rupe, na prekidanje koridora sasvim sigurno mogu.
I zato Stipe ili bilo koji drugi, kada donesete odluku o prekidu koridora znajte da ovdje dolje u južnim provincijama netko nestrpljivo čeka odluku da se krene....
Post je objavljen 26.01.2010. u 15:12 sati.