Marketing
Jim Morrison spašava hrvatski turizam - Seljačina u Parizu vol.2
Sa svojih 300-tinjak tisuća „stanovnika“, kompletnom infrastrukturnom mrežom i arhitektonskim biserima (neke grobnice veće su od prosječne hrvatske garsonjere), pariško groblje Pere Lachaise predstavlja pravi grad mrtvaca. Unatoč čitavom nizu velikana koji su ovdje pokopani (Proust, Balzac, Edith Piaf, Isidora Duncan, Oscar Wild, Chopin itd.) samo je jedna istinska zvijezda, čovjek čiji grob posjećuju fanovi iz čitavog svijeta. James Douglas Morrison. Jim Morrison.
Iako sam jedno vrijeme intenzivno slušao Doorse, baš i ne mogu reći da sam njihov fan. Ali, budući da su Plant, Page i Blackmore još živi, Hendrix pokopan u dalekom Seatleu, Syd Barret kremiran a žena i ja u Parizu, odlučili smo posjetiti njegovo posljednje počivalište.
Opskrbljeni mapom i dobrom voljom, na groblje smo došli odmah nakon otvaranja, ali već nakon 10-ak minuta lagane šetnje, zapeli smo na prvom „raskršću“. Žena je smatrala da trebamo krenuti oštro desno a ja sam pak mislio da bi nas staza „blago desno gore“ sigurno odvela do željene lokacije. Budući sam ja gazda, krenuli smo oštro desno ali samo zato da ženi dokažem da sam bio u pravu. I zaista, nakon pola sata upornog traženja, shvatili smo da je POGRIJEŠILA. U njezinom smjeru bilo je grobova Japanaca i Rusa, talijanska ekskurzija, spomenici u obliku kaktusa i umanjene crkve Notre Dame, svega je bilo osim groba Jima Morrisona. Kao što ga nije bilo ni kad smo se vratili nazad i krenuli smjerom kojim sam ja želio. Nije ga bilo ni sat vremena kasnije kada sam, već konsterniran uzaludnom potragom, došao na spasonosnu ideju da…. jednostavno odustanemo i prihvatimo poraz. Ali moja žena ne odustaje. Kad ona zagrize – ne pušta. Ne može se reći da je u mladosti bila žestoka rokerica kao što sam to ja bio, ali to ništa ne mijenja na stvari. Na groblju na kojem je toliko poznate čeljadi, jebeni muzičar pokopan je u blizini – nikoga, navodno ima maleni, neugledni grob (sirotinjo i Bogu si teška) i konačno, grob mu uopće nije uz stazu?!? Jebote, kakva je to grobnica ako uz nju ne možeš parkirati auto? Ili barem biciklu?
Kako je vrijeme odmicalo, groblje se sve više punilo. Bijes me lagano napuštao a sve više me obuzimala šizoidna apatija. Znam, znam oksimoron ali ne znam drugačije objasniti to moje stanje „pritajene huje“. Po izbezumljenim pogledima i kretnjama posjetitelja s kojim sam se susretao u svom godotovskom pohodu, shvatio sam da svi traže Morrisona ali „svi putevi ne vode do njegovog groba“.
Uskoro mi je prišao jedan talijanski par i bez riječi uvoda, samo zapitao:
- Morrison?
Nemoćno sam raširio ruke, pokazujući okolo:
- Somewhere around….
Talijan je supatnički kimnuo glavom govoreći kako ga on od jučer traži.
Još neko vrijeme bauljao sam po groblju, u prolazu pozdravljao, sada već prijatelje, s kojima sam se mimoilazio bezbroj puta.
A onda sam čuo muziku. Prvi taktovi pjesme This is the end, my only friend….. razlijegali su se 50-ak metara dalje. Krenuo sam za zvukom, žena ništa nije pitala znajući za moje ranije ezoterične izlete. Muzika je stala kad sam se našao ispred malenog, običnog groba. Ali ne Morrisonovog.
Ispod grba na kojem je ćirilicom ispisano Srbija (zar je umrla?) kočoperi se ime MIODRAGA MILOSAVLJEVIĆA rođenog 1917, umrlog 2000. Commandant da la Garde Royale….
Žena je bila vidno razočarana jer je očekivala da će višesatna potraga uroditi plodom. Ja nisam. Lukavi su Francuzi. Budući su Morrisonovi fanovi godinama izvodili pizdarije na njegovom grobu, gradski oci morali su nešto napraviti. Morali su ga nekako zaštiti. A tko bolje čuva stražu od vojnika? I još Srbina k tome?
Osvrnuo sam se oko sebe i zaista, preko puta vrlog srbijanskog muža, niti 20 metara dalje, mala grupica ljudi okupila se oko, ogradom ograđenog, groba. Na grobu cvijeće i boca viskija, oko groba grafiti i jedno stablo išarano porukama. I moji talijanski prijatelji, vidno ozareni pronalaskom.
Izmolili smo jedan Oče naš, opalili par fotografija i otišli. Oscar Wild, Edith Piaf i ostali pričekat će neki naš drugi posjet Parizu. Na putu prema izlazu, sretao sam lica izbezumljenih tragača – onih nesretnika koji još nisu pronašli Morrisonov grob. Želio sam svima njima, svim tim ubogim tragateljima pomoći ali čekao nas je Monmartre, Marais, Montparnase….
Na stanici metroa, Morrison mi je još bio u mislima. Razmišljao sam o onom srpskom stražaru, pa o hrvatskom kiparu Mladenu Mikulinu koji je izradio i na grob postavio kamenu bistu Jima Morrisona. Ni u rock and rollu ne može bez Balkana. Pa makar i u sporednim ulogama.
A onda mi je na um pala spasonosna ideja koju ću već danas, žurno predočiti turističkoj zajednici i predsjedniku gradskog kotara.
Za par mjeseci navršava se 30 godina od smrti legendarnog muzičara. Načuo sam da je parcela za njegov grob plaćena upravo za taj period. 30 godina. Budući da Pariz ima puno znamenitosti a s posjetiteljima Morrisonova groba imaju samo probleme, možda bi ga neki hrvatski grad mogao udomiti? Lako ćemo naći neke poveznice, turizam nerijetko počiva na legendama. Eto, navodno je G.B.Show rekao: “Ako želite posjetiti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik“. A tko zna je li on to rekao? I kad? Tko ga je čuo?
Zašto takvo nešto ne bi stavili u usta Jimu legendi? Ili malo prilagodili već izrečeno?
There are things known and things unknown and in between are the doors - znamenita je Jimova rečenica. Duboko, zar ne?
Zašto joj ne oduzeti filozofsku komponentu i prilagoditi je turističkom sloganu? Da probate?
Recimo ovako: This is the Paradise my only friend. The Paradise!
Post je objavljen 15.03.2011. u 11:26 sati.