Slika preuzeta sa Interneta
Hrvatska je zemlja velikih afera. Zapravo, kod nas vlada hiperinflacija afera. Toliko ih je da bi komotno mogle poslužiti kao turistički slogan.
Ako želite uzbuđenje, dođite u Hrvatsku – zemlju afera. Statistika nam daje za pravo – sasvim je izvjesno da ćete, tijekom vašeg boravka, biti dijelom neke afere, pa makar i sasvim male. Afera is our midle name.
A ovako ide najnovija:
Fantomska niskozemska grupacija, investicijska guba ili-šta-ti-ga-ja-znam-što-već, kupila je «milijarde» kvadrata zemljišta na poluotoku Pelješcu; točnije u neposrednoj blizini predivne i od ljudi neoskvrnute uvale Bjejevica (vidi na slici) kod Stonske Dube. Cijena, utvrđena još 2007. iznosi 8.20 eura po metru kvadratnom. I što je tu sporno? Jedni kupili, drugi prodali – dakle sve čisto pod uvjetom da su vlasnički odnosi čisti (a nije sasvim sigurno da jesu).
Ipak, ljudski je zapitati se zašto neka strani okupatori kupuju silnu zemlju koja u naravi predstavlja običan kamenjar, šumu i makiju?
Član Upravnog odbora Matjaž Prinčić utvrdio je da je ova investicija zaključena na temelju «intenzivnog proučavanja zakona i mogućnosti daljnjeg razvoja Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije»
WTF??? O čemu ovaj priča?
Ajmo ispočetka.
Urbanistički aspekt priče
Prostorni planovi su conditio sine qua non bilo kakvog razvoja, kako dubrovačkog tako i ostalih područja mile nam Domaje. Prostorni planovi predstavljaju zakonski okvir i bazu za bilo kakvo buduće planiranje u svim sferama ljudskog djelovanja. U donošenju prostornih planova sudjeluju demografi, sociolozi, arhitekti, inđinjeri različitih struka, zaštitari, konzervatori, biolozi, ekonomisti…. Iako se, u načelu, na kraju sve svodi na to «jel' moja djedovina građevinsko područje ili nije»?
Hm. Načelno je barem tako.
Istina je i to da prostorni planovi predstavljaju savršenu mogućnost manipulacije jer pružaju priliku lokalnim zajednicama da pod parolom javnog interesa provuku i neke svoje, sitne privatne interese.
Kako to u praksi izgleda? Pa evo, zamislimo hipotetički ovakvu situaciju.
Neka mala turistička općina treba izraditi prostorni plan uređenja.
Prešednik općine, prekaljeni kadar za sva vremena (NovoHrvat po zanimanju, komunist po uvjerenju) dolazi u ured mladog arhitekta, netom zaposlenog, koji se upravo vratio sa fakulteta u svoje malo misto.
Prešednik: Šime, trebalo bi raditi taj plan. Aj' ti to malo vidi. Trebalo bi, bogareti, oživit ovu našu općinu. Eto, svi pričaju o tom golfu. Pa što i kod nas ti stranci ne bi naganjali lopticu? Jel' tako – tako je.
Šime: Ali predsjedniče, gdje bi mi uopće gradili golf terene? Pa nemamo mi….
Prešednik: Ne brini ti za to bogareti. Ima tako kod Markana ono polje, pa kod moga kuma….ma ucrtat ćemo negdje. Nismo ni mi vesla šišali.
Šime: Sisali…
Prešednik: A?
Šime: Ma ništa. Kažem….mislim..kako ćemo mi to?
Prešednik: Ništa ti ne brini, to je moj posao. Samo gledaj i uči od mene pa ćeš daleko dogurati.
E sad. Ima li važnije informacije od one da će se na nekom području koje je i Bog zaboravio, sada graditi golf tereni (u čijoj pratnji nužno idu turistički kapaciteti)? Nema naravno. Naročito ako imate puno para za otkupiti puno zemlje. A ako i nemate – znate tko ima. Pa ćete u deal. Dalje i sami možete nastaviti.