Pregled posta

Seljačina u Parizu (u nastavcima a možda i ne)

Pismo rodici od žene u mene u sjeverne provincije

Čokanjče drago,
da ne dužim, ovako ti je to bilo:

Znaš li ti da smo ja i žena u mene trebali u Pariz na par dana? Čuj, znaš li? A tko ne zna? Ja mislim da je i mom psikijatru Pariz izašao na uši koliko sam o tome pričao. Ali šta'š, taki sam. Držim se one: Ako ni'ko ne zna, onda k'o da nisi jeb'o!

Uglavnom, dok sam tako lutao po tom Internetu, naišao sam na obavijest da se u znamenitom (tako oni kažu…da je znamenit) bookstoreu Shakespeare & Co ima održati predstavljanje knjige Petera Careya. Normalno da mi u prvi tren to ime nije značilo ništa, ti znaš kakav sam s imenima. Ali nakon kratke pretrage, shvatio sam da je to Carey – dvostruki bookerovac (kao i moj omiljeni južnoafrikanac Coetzee, op.s.a.dr.sc), kojeg si mi ti onomad preporučila za čitanje. Sjećaš se, zar ne? Istinita povijest Kellyjeve bande. Dobro, za rijet istinu, knjiga i nije baš „ludilo brale“ ali … nećemo to sad javno, jel'tako? Tako je!
I kažem ti ja tvojoj rodici a ženi u mene: Baš bi bila fora poći na to predstavljanje. Znaš kako bi se kurčili ispred rodice u tebe? A predstavljanje je trebalo biti baš na dan našeg dolaska u Pariz.
A žena u mene kaže: I ja mislim da bi mogli poći… na to predstavljanje. Pa smo pošli.

Shakespeare & Co ti se nalazi na lijevoj obali Seine, niti 100-tinjak metara od one crkvet'ne Notre Dame. Znaš one sa grbavcem i Esmeraldom… samo što ni od grbavca i Esmeralde ni traga. Ali zato kosookih k'o u priči. Dubokoumna je bila tvoja tetka a mater od žene u mene kad je onomad govorila da će „žuti preplaviti svijet“. E baš jedna takva kosooka pošla nam je u susret na ulazu u knjižaru, upozoravajući nas da je event započeo. Ono što nije izgovorila bilo je da se okrenemo i pođemo ća jer ovo unutra nije za nas. Moram priznati da me zbunila ali kad sam vidio kako tvoja rodica, žena u mene, „forsirajući reku“ prolazi pored kosooke kao pored spomenika (dijelom zbog uzbuđenosti događajem a dijelom zbog nerazumijevanja francuskog engleskog) meni nije preostalo ništa drugo nego da je slijedim.
A knjižara unutra….šta da ti pričam – baš onakva kakva bi se tebi, predmnijevam, svidjela. Ne baš veliki prostor, prekrcan knjigama sa starinskim štihom. Među nama budi rečeno, sav taj stari inventar i prašina…ja ti mislim da je to zato što im ne ide dobro (pa ko danas uopće čita knjige) a ne zato jer su tako htjeli ali dobro. Ne bi se miješao.
Uglavnom, u tako uskom prostoru okupilo se 50-ak čeljadi a onaj, što ga danas moderno zovu moderator, već je nešto pizdio sa takvim oduševljenjem da mu je o tom nastupu vjerojatno ovisila povišica plaće. Jer da je taj Carey malo mlađi (a ima 67 godina) pomislio bih nešto drugo. Ovako…

A zvijezda večeri?


Prototip pisca, reklo bi se. Žestoki ego i paradiranje pijetlića. Što se tiče sadržaja samog nastupa – tu ti ne mogu puno reći. Možda sam jedno 70 % rečenica razumio ali zbog nerazumijevanja onog ostatka od 30% - nisam razumio ništa. Kad se tome pridoda činjenica da o toj novoj knjizi nisam imao pojma – onda ti je jasno kako mi je bilo. Tvoja rodica a žena u mene isto se dosađivala (a i umor je uzeo svoj danak) ali ne bi majci ona priznala. Pošto nisam seljačina nego kulturno biće, nisam mogao napustiti event pa sam se prepustio promatranju čeljadi oko mene.
Oko mene nekoliko kosih koji su sveprisutni kao zrak, lijevo od mene neki obvidno Vrancuz s bradom i dužom kosom zagledan u prazninu ispred sebe (apsolvent na filozofskom, garant) a desno jedna studentica koja je, mogao bih se kladiti, u jednom trenutku svršila na Careyjevo cvrkutanje. A Carey šarmantan, sigurno je puno ovakvih eventa prošao pa zna komunicirati s publikom. Pravi muški glas, zavodljivi naglasak, signifikantna zastajkivanja da bi se potencirala važnost izrečenog. Pa onda geste, grimase… rječju – da bi riječ rekao.
Meni se ipak najviše svidio jedan curetak koji je, u kantunu iza mene, očito se dosađujući, pripremao kanapeiće i vrancusko vino.
Kad je moderator završio, počela su pitanja iz publike. Od onih standardnih tipa što-ste-htjeli-reći… (uh, što mi takva pitanja idu na milokleez – pisci se na njima obično raspojasaju) do pitanja jezika i politike (naravno, upućeno od jednog Amerikenjca).

Taman kad mi se učinilo da knjige sa polica počinju padati po meni, moderator je obznanio da je hepeningu kraj i da će Pisac sada potpisivati knjige.
A na pultu, odmah ispred kase, hipten Piščevih knjiga. Čudo je toga napisao. Malo smo ti razgledavali, ja i rodica ti a žena u mene pa odlučili da za tebe odaberemo jednu najdeblju i najljepšijeh korica. Ja rek'o – Čokanjče (to kao ti) zaslužuje najbolje. Mislio sam i sebi uzeti jednu ali opet...što bi ja s njom? Što će meni potpis tog Careya? Sve dok mi se na počasnom mjestu moje biblioteke kočopere knjige s potpisima pokojnog Predsjednika i ona od Domazeta Loše...ništa mi drugo ne treba.
I dok ti se rodica a žena u mene probijala do Pisca po potpis ja sam ti se okomio na kanapeiće ali …jebiga…opet problem.

Ti dobro znaš da ja i žena u mene ne jedemo sir. Tako smo se i zaljubili. Obostrana mržnja prema siru bila je odlična osnova za skladnu vezu. I našu djecu odgajamo da mrze. Sir. Pa što? Neko voli sise i guzice, neko pare a žena i ja volimo….odnosno ne volimo…odnosno….ma znaš što sam htio reći.
I tako, posegnem ja za kanapejićem, posegne žena u mene. Ugrizem ja kanapejić ali žena u mene ne grize nego, pametna kakvu je Bog stvorio, čeka da vidi moju reakciju. A moja reakcija? Samo što se nisam izrigao. Jebeni sir!!! Kažeš kako znam da je sir kad ga nikad nisam jeo? Jednostavno znam, što bi drugo moglo biti tako odvratno? I što sad? Nekako se prisilio pojesti kanapejić a ne znaš jedem li ja njega ili on mene. A kad me žena zamolila da i njezin potamanim – tu sam pukao. Ma nema šanse. Nema jebene šanse. Ali dobro, ona je bila u redu za potpisivanje knjige pa sam ti uzeo njezin komadić, dobro se osvrnuo oko sebe i kad sam vidio da me nitko ne gleda, kanpejić odložio između Dickensa i Hemingwaya. Jedino je tamo bilo mjesta – toliko ti je to nakrcana knjižara.
S vinom pak nije bilo problema. Uzeo sam sebi i ženi, ona uzela potpisanu knjigu pa smo izašli vanka proslaviti našu prvu parišku noć. I baš nam je lijepo krenulo. A onda, dok sam odlagao popijenu čašu na trenutak mi se učinilo da gore, na zvoniku crkvet'ne Notre Dame …neko grbavo stvorenje…. Ma ne, neću o tome sada.
Uglavnom Čokanjče, eto tebi podapisana knjiga pa ti vidi šta'š s njom a što se tiče Parizaa….. a ne mogu ti reći ništa loše. Lijepo nam je bilo. Možda nešto napišem i za ovu svoju raju na blogu jer odavno me ođe nema.
Možda o tome kako sam tražio grob Jima Morissona? E da, to bi mogao.
A do tada, Čokanjče moje, pozdravi mi vamiliju i …vidimo se uskoro, zar ne?


Post je objavljen 10.03.2011. u 10:27 sati.