Tužan je to bio dan

Prosinački, mislila si da je kao svaki drugi, ali nije bio.
Taj dan je bio drugačiji.
Mislila sam da ćeš osjetiti, mislila sam da ljudi osjete kada nekog izgube.

Možda ti nisam uopće bila draga. Mislila sam, ako ti dam dio sebe, znat ćeš.
Znat ćeš da si mi važna.
I bila si mi, uistinu jesi.
Ali ja nisam kao druge, dajem i tražim nešto za uzvrat.
A ni ti nisi kao druge, uzimaš i ne daješ ništa za uzvrat.

I onda je došao taj dan.
Prosinački, tebi kao i svaki drugi, meni ipak malo drugačiji.
Dan kada si uzela posljednji dio mene, a da mi nisi dala ni osmijeh za uzvrat.
Dan kada si mi prestala biti važna.

Možda sam ti ja bila kao i dani koji prolaze pored tebe.
Kao i svaki druga,
nimalo važna.

Oznake: prijateljica

Jebate, sori, nisam namjerno

Kažu kako je teško ljudima reći "oprosti".
Nisam to primjetila. Oke, zadesi se neki dripac koji nije u stanju reći ni "sori", kamo li original i puno ozbiljniju verziju. OPROSTI.
Ali ako malo bolje razmislite, govore ljudi "oprosti" često.
Nadrkana baba u bundi s punim kolicima, 'ladno stane ispred tebe u redu na blagajni (nikad u Konzumu, ne idite nikad u Konzum!!) iako ti u ruci držiš samo Čokolino. I u PMS-u si (zato Čokolino, jel') i oderala bi joj kožu s leđa i nosila ju kao što ona ponosno nosi tu crknutu životinju na +10. 'Ladno ti oko srca, kučko, neće te mrtva životinja ugrijati.
Uglavnom, baba se okrene: "Joj sori, dušice, baki se žuri". I kak' joj sad sasuti sve u facu kad se bar potrudila da izgleda da joj je žao. I rekla je "sori". Nemo'š bit kučka prema nekom tko kaže "sori", bez obzira što znaš da je fejk više od svih orgazama što je odglumila u životu.

Dolaziš kod svojih, a na vratima te čeka mrtav-pijan otac. Saspeš mu sve u facu, sve što nisi uspjela babi u redu na blagajni. On se pokunji, onakav pijan i glup, i kaže "oprosti, znam da nisam nikakav otac".
I nisi, majmune. To što si sudjelovao u začeću ne čini te roditeljem.
I šta sad, trebaš li mu preći preko svega jer je rekao "oprosti"? Trebaš li mu oprostiti i onu šamarčinu? Trebaš li zaboraviti na sve izlete na koji nisi otišla jer je on popio pare? Pa ispričao se, red bi bio da ne gnjaviš, nego zaboraviš na to.

Znate koje "oprosti" je najiskrenije?
Ono tiho, prešućeno, ono koje vam vaš pas pokušava reći pogledom.
"Sorkač, povratio sam ti na onaj novi tepih".

U moru neiskrenih, uzalud potrošenih i praznih riječi, mene najviše jebe to "Oprosti" i "Sori" koje izgovaraju automatski.



DritoKonj - Fakat Sori (ono fakat, al' fakat sori)

Oznake: sorkač bejbe

18 zlatnika vrijedan potez

Ostala su mi još 4 poteza. Pokušavam razmišljati unaprijed, pokušavam predvidjeti gdje će kockice pasti, kako će se razmjestiti, hoće li mi 4 poteza biti dovoljno da završim tu "epizodu" i da nastavim dalje, osvajati neke nove epizode..
Povlačim jedan, pa drugi, odmah za njim i treći potez. Nisam puno napravila, čini mi se kako kockice namjerno idu protiv mene. Povlačim i taj četvrti potez.
Gotovo je.
Nisam uspjela završiti tu epizodu.
Odjednom mi se nudi opcija da kupim još 5 poteza!
Prihvaćam i plaćam 9 zlatnika, uvjerena kako ću sada bolje odigrati i završiti napokon i tu epizodu.
Prvi, drugi, treći, četvrti.. Mislim da ću uspjeti! Peti i posljednji potez!
Ne. Ne opet. Ostala mi je jedna kockica. Jedan potez. Još samo jedan potez i uspjela bih.
Opet mi se nudi novih 5 poteza, ovaj put za 18 zlatnika.
18 zlatnika je puno, mislim si. Ali ona kockica me prkosno gleda i ja plaćam još 18 zlatnika za samo jedan potez, jer samo mi je on još bio potreban. Završila sam. Slavim u sebi ignorirajući činjenicu da sam tu pobjedu kupila.
Nije bitno - pobijedila sam!

Kupujem poteze samo u toj igrici. Samo tu ponekad na prijevaru dolazim do rezultata koji želim.
A što je s ljudima koji "kupuju poteze" i u stvarnom životu?
Trude li se manje ako znaju da si mogu priuštiti nekoliko pogrešnih poteza, znajući da će kupiti još nekoliko ako ostanu bez ovih koje im život nudi besplatno?
Dobijemo li uz svaku osobu određen broj poteza?

Glupo je to, samo sam igrala igricu, a sad razmišljam koliko sam puta ispucala sve svoje šanse i nisam kupovala druge. Imala sam svoje poteze, neki su bili dobri, neki pogrešni. Nisam sve epizode završila, bar ne onako kako sam htjela.

Znam samo da sam sretna ovako, znajući da ne kupujem poteze, i ne znajući da li bih uspjela uopće išta učiniti s onim "kupljenim", da li bi nešto promijenili.

Oznake: potez

Bend over, sheep!

Spustili smo cijene goriva, pa vas molimo da pokušate zaboraviti da je do akcije "Oktan" uopće došlo. Ta je "akcija" zapravo bila samo 'mazanje očiju' javnosti. Čisto toliko da se čini kako Inspektorat čini nešto i u vašu korist. Nebitno što je akcija isfinancirana vašim novcem. Što ste niste udružili i sami platili testiranje goriva, svejedno je ova akcija isfinancirana vašim novcem. Baš kao i Vargina putovanja. Pustite čovjeka da vidi svijeta, netko mora, kad već nećete vi!
Smatrali smo, ako na vrijeme upozorimo da krećemo u nadzor, svi će se potruditi pripremiti se. Svi osim gospodina Nedodirljivog. Naravno da nećemo u nadzor KONZUM benza, ne budite smiješni.


Spuštene su cijene goriva, moralo je tako biti. Em je štetno gorivo još u optjecaju, em je cijena sirove nafte na razini one iz '10. Ono što je drugačije jest upravo udio koji vam mi uzimamo svaki put kad natenkirate ljubimca. A ni tih, koliko, 55% nije dovoljno jer ukoliko ne dođe do monetizacije autocesta, tada ćemo vam podići cijenu za 40 lipa. Ne, nije nam dovoljno koliko se u prosjeku natenkira u tih 1.900.000 registriranih vozila. Ne, nama nikad nije dosta.

Ali, nemojte nam zamjeriti što vas volimo zajebavati, pa sami ste si krivi! Pogledajte te pogane Belgijance. Strašno. Sva sreća da niste takvi, ne bi se Varga usudio ići na skijanje službenim autom, kamo li sva ostala sranja koja vam priređujemo na dnevnoj razini.

Ovčice naše pokorne, sretan vam Božić želimo i ne zaboravite ubaciti popu za lemozinu! Ni njima nisu dovoljne milijarde godišnje!

Što da vam kažemo, vaša nas je šutnja učinila nezasitnim zvijerima.

Oznake: zvijeri

Klik za sreću

U današnje vrijeme kada velik broj ljudi prolazi krizu (bilo identiteta, bilo bankovnog računa), u vrijeme kada bi socijalna osjetljivost trebala biti najizraženija, mi se otuđujemo sve više i više.
Okrenuli smo se sebi iako smo upravi mi oni za koje činimo najmanje. Dani su postali duži (iako u ovo zimsko doba ne mogu biti kraći), imamo osjećaj kako svaka osoba s kojom provedemo i najkraće vrijeme krade dio nas, djelić po djelić. A ništa ne nude za uzvrat.
Imam jednu tajnu, onu kako se ja riješavam negativne energije ne čineći ništa za sebe, ali sve za nekog drugog.
Nije to neka tajna, ali malo ljudi to prakticira, pa često pomislim kako bih to trebala podjeliti s drugima. Shvatila sam da je ovo najbolje mjesto za to jer sam anonimna, nikom neće pasti na pamet kako želim veličati svoja djela - nitko ne zna tko sam.
Slaba sam s riječima, pa ću pokušati s primjerom, najkraće što mogu.

. . .

Zvoni alarm na mobiteli, ti ga gasiš bacavši pogled kroz procijep na roleti i shvaćaš da je još jedan sivi dan pred tobom. Obeshrabruje te, a tek je ponedjeljak.
Ustaješ se i navlačiš ogrtač jer paziš da ne pretjeruješ s grijanjem, smanjili su ti plaću još pretprošli mjesec i još uvijek nisi skužio kako ćeš izgurati ovu zimu. Najlakše ti je bilo smanjiti temperaturu na termostatu. Ili to, ili ništa od "božićne atmosfere". Psuješ si u bradu jer je jutarnji ritual ispijanja kave bio poslijednji koji te veselio, a sad ni to nije neki gušt kad ti se kava ohladi prije nego što si se uspio obući za posao. Prodao si auto, pa si lišen bar jedne gnjavaže, pomisliš vidjevši susjeda kako struže mraz sa šajbe. Bacaš oko na sat i shvaćaš da ćeš zakasniti na bus ukoliko ne potrčiš. Jutarnja tjelovježba. Sad i ti možeš reći da držiš do sebe.

Stižeš na posao i gledaš u lica ljudi koje susrećeš svaki dan, ali se nikada nisi potrudio zapamtiti im ime.
Neki su namrgođeni, neki nasmijani, ali rijetki nose osmijeh za koji možeš biti siguran da je iskren.
Pitaš se stoje li doma pred ogledalom i vježbaju lažni osmijeh kako bi sakrili prazninu, onu istu koju osjećaš i ti.
Pitaš se da li bi i ti možda trebao činiti isto, pa gledajući svoj otužan lik u zrcalu lifta zaključuješ kako djeluješ zastrašujuće pokušavajući izvesti lažni osmijeh.
Dan je usran, kao i svaki drugi, govoriš kolegi koji te pita kako si proveo dan.
Sunce je već zašlo, kao da se ni njemu više ne da trošiti energiju.
Hodajući prema busnoj stanici pokušavaš odlučiti što je bolje, sivilo ili noć koja dolazi prebrzo.
Na stanici su neki klinci preglasni, pa vadiš mobitel kako bi izračunao ostane li ti za božićni poklon prijatelju. Ako spustiš termostat, možda mu uspiješ uzeti neku sitnicu. Spremaš mobitel i shvatiš kako je buku neotesanih klinaca zamjenilo prigušeno jecanje. Pogled ti pada na dječaka u pokidanim i prevelikim najkicama. Osjećaš se bespomoćno, ali mu ipak u tišini pružiš papirnatu maramicu.
"Hvala." kaže ne gledajući te.
"Nitko nije vrijedan tvojih suza, a onaj tko jest nikada te neće rasplakati" kažeš iznenadivši samog sebe. Znaš da si to negdje pročitao, ali ne znaš gdje, pa počneš vrtiti film u glavi kako bi se prisjetio.
"Ti nikad ne plačeš?" pita dječak iznenada.
Poželiš se pokazati snažnim i slagati ga, ali riječi kliznu protiv tvoje volje:
"Sinoć sam."
"Zašto? I tebi se smiju?" pita.
"Možda. Ne znam. Veliki to čine iza leđa."
"Trudim se, znaš," kaže gledajući u pokidane i prevelike najkice "trudim se biti nevidljiv, ali me oni uvijek nađu." kaže i šmrcne.
Gledaš u trgovinu "SVE PO MALO KUNA" i misli počnu letjeti, nekontrolirano, jedna za drugom.
"Je li ti hladno?" pitaš pokušavajući mu ne gledati u noge.
"Malo, ali kad se čarape osuše više neće biti." kaže vedro.
Spustit ću termostat još više, pomisliš i zamoliš ga da pređe cestu s tobom.
Izlazite iz trgovine, dječak sija od sreće toliko da si siguran da je sreća zarazna.
"Sutra ću naučiti matematiku i sad kad imam čitave patike nitko mi se neće smijati!"
Stisne ti se srce. Mislio si da si riješio problem, ali izgleda da i on ima više od jednog problema, baš kao i ti.

Kroz razgovor shvatiš da je tvoj račun za plin svakodnevnica, a njegova je svakodnevnica nešto zbog čega bi i ti plakao na busnoj stanici. Svaki dan.

"Ja radim tamo preko" kažeš pokazujući na veliku sivu zgradu "i sutra ću biti tamo. Mogu li ti napisati ime i prezime, pa da me potražiš?" pitaš ga vadeći kemijsku i blok.
"Znaš li ti matematiku?" odgovori pitanjem.
"Znam."
"Ako te potražim, hoćeš li mi riješiti zadatke iz matematike što imam za zadaću?"
" 'Dajte čovjeku ribu, nahranili ste ga za
jedan dan; Naučite čovjeka da lovi ribu, nahranili ste ga za cijeli život.', jesi čuo za tu izreku?" pitaš ga.
On te gleda u čudu, a ti ugledaš bus u daljini.
"Dođi sutra po mene, pomoći ću ti oko zadaće i objasniti ću ti što znači ta izreka." kažeš i nasmješiš mu se.
Bus prilazi, a ti čekaš odgovor.
"Vidimo se?" pitaš ga.
"Nitko mi drugi nije ponudio pomoć oko zadaće, naravno da se vidimo!" odgovori s najvećim i jedinim iskrenim osmjehom koji si vidio u zadnjih nekoliko dana.

Sjedaš u bus ne skidajući osmijeh i ukucavaš ključne riječi. Izbacije ti link:
Klikni za sreću

Oznake: sreća

Dođi da te capnem!

Da sam frizerka, ostavljala bih reklamne letke svog salona u čekaonicama psihijatara.
To bi bio poslovni potez stoljeća!
Nađi ženu koja je emotivno nestabilna, a da ne mjenja barem frizuru mjesečno!

Kuc, kuc! Kolinda?

Zar nikoga ne uznemirava činjenica da se Kolinda Grabar Kitarović, predstavnica najveće hrvatske zločinačke organizacije, nalazi na platnoj listi jedne od najvećih svjetskih zločinačkih organizacija (NATO)?
Recimo da dobije izbore, naša Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (pauza za bljuvanje u kantu), vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske i nalazi se na platnoj listi NATO-a.

Kolinda kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Mene ovo uznemirava više od bezalkoholnog piva ili paprikaša bez paprike. Ili, još gore - Milke s kokosom!

Poštovanje, penetracija i večera za dvoje

Andrea Andrassy kaže da muškarci više ne poštuju žene, a nije im ni za zamjeriti, jer žene svejedno više ne poštuju sebe. Zašto bi ih netko drugi?
Vedrana Rudan kaže da muškarci nikad nisu ni poštivali žene, ali se ne slaže s time da se današnje žene ne poštuju. Ranije žene nisu poštivale samu sebe, sada se poštuju. ("Današnje “koze” moje su junakinje. Jes! Penetrirajte se, ženske! Samopoštovanje jest kad se penetriraš onoliko često koliko te volja i sa kim te volja a na kraj kurca ti ne pada čekati da te neki kreten pozove na večeru. Nisi koza ako kreneš na “penetraciju za čuku” pa onda penetratoru platiš doručak, ručak, večeru, drugi ga dan možeš i nazvati, ako te penetracija odvela u sedmo nebo." kaže Rudanica)

Inače volim Rudanicu, ali skakanje s kurca na kurac ne bih nazvala emancipiranošću, samopoštovanjem, niti ikakvim oblikom izražavanja ljubavi prema ikome, najmanje prema samoj sebi.
Od sto žena koje prakticiraju navedeno "skakutanje", niti jedan od njih nema dovoljno godina da se nazove ženom. Šalim se, nisam to htjela reći. Ali nisam ni daleko od istine, iako je to tema za sebe.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da žena izađe na piće s tipom, tip joj je zanimljiv, pa se na povratku pošlataju u nekom mračnom haustoru.

Al' nemoj se jebat. Znam da ti se jebe, nisi danima/tjednima/mjesecima, ali NEMOJ. Ne zbog toga što bi trebala brinuti o tome što će on ili bilo tko drugi misliti, nego zbog toga što jako dobro znaš da si onaj tip žene koja će doći doma i psovat si mater jer se nisi mogla suzdržati bar do drugog dejta. Ako nećeš pizdit' istu večer, pizdit ćeš iduću, ili onu poslije nje. Poanta je u tome što znaš da ćeš pizditi. Pogotovo onda kad ti se tip javi za tjedan dana, jer drka već danima, a danas je pretjerao s utezima i lakše mu je javit se tebi, nego drkati. I možeš biti sigurna da te neće voditi u kino. Ako te odvede, nemoj se razveseliti jer vam je rezervirao VIP ljubavna sjedala u Cinestaru, jer je rezervirao karte preko neta i vidio je da u zadnjem redu nema nikog i znao je da ćeš mu moći neometano popušiti ispod njegovog kaputa koji smrdi po ustajalom vonju cigareta i znoja.

Žešča romantika, zar ne?

Možda se nisi trebala poševiti na prvom dejtu, na drugom bi već uvidjela da ne drži pretjerano do higijene i da više 'baca' na sirovinu, nego na frajera. Ali pozitivna stvar je što počinješ napokon shvaćati razliku između ta dva.
I dok se grcaš u njegovoj muškosti i polako ti ponestaje zraka ispod kaputa, u glavi uljepšavaš priču koju ćeš ispričati frendicama na kavi svjesna da bez obzira što ćeš se prikazati kao da si to htjela i da si sad uzbuđena i ponosna na svoju "avanturu", one će te gledati u čudu pitajući se kako ne kužiš da te frajeri sustavno iskorištavaju.
I tješiš se da bar radiš ono što želiš, jer Rudanica kaže da Andrassy nema pravo kad kaže da nema više frajera koji prvo vode na večeru, jer su ranije vodili na večere samo kako bi žena poslije "dala" osjećajući se dužnom. Jebiga, ipak je jela. Nema ni kod babe za đabe.

I dolaziš doma, gledaš se u ogledalo u hodniku i primjećuješ da je tvoja mama u tvojim godinama izgledala mlađe. Shvaćaš da nisi više balavica i da si na pragu tridesete. I do ovog trenutka bila si uvjerena kako ti u životu ne fali ništa, a sad shvatiš da si još u dvadesetima izgubila ono najvrijednije - samopoštovanje.

Možda je Iva imala pravo kad ti je rekla da nema ništa loše u tome da u startu naučiš frajera da se prema tebi ponaša kao prema dami. Mislila si da je Iva neiskrena i pomalo licemjerna, jer zašto njemu glumi damu, a s tobom se večer prije upušila, napila i valjala po podu tvog stana. Sad je Iva dama koja se isto tako upušava i opija i sa svojim mužem, ali isto tako u privatnosti njihovog stana. On sad zna da Iva nije prava dama, ali je Iva dama pred njegovim starcima. Iva se poševila nakon 4-5 dejtova, a tebi se nije dalo čekati. Iva ga je navela da joj napravi večeru na drugom dejtu i otišla kući neizjebana i napaljena k'o ker. Ali on je svejedno znao da mu Iva neće "dati". Zato joj i jest pravio večeru.

Iva je griješila, jebala se s pogrešnima, jebala se s onima kojima sutradan nije znala ime, jebala se u sobi u kojoj se jebao još jedan par. Mislila je da je kul. Onda je shvatila da se jebe da se svidi tipu. Shvatila je da je iskompleksirana i da više ne uživa u takvom seksu. Shvatila je da to svršavanje nije vrijedno ni pišljiva boba, a na kocki su bili njezin ugled i zdravlje. Iva je stala na loptu i tu i tamo znala "propovjedati" o tome gdje ti griješiš i pokušala ti ukazati na pogreške koje je ona činila u pubertetu, a ti ih činiš sada, 10 godina kasnije.
Ulaziš u kupaonicu i gledaš u četkicu za zube. Znaš da ćeš ju danas posljednji put koristiti i da ćeš sutra kupiti novu. Žališ što ne možeš kupiti i novu osobnost. Zoveš Ivu i plačeš joj. Ona šuti i tišini se smiješi, jer zna da je jedno razdoblje iza tebe. Možda deset godina prekasno, ali bitno da je završeno.

. . . . . .

Malo sam se zanijela, ali poanta je tu negdje. Skrivena između ovih, nekima besmislenih redaka.

Niti jedna žena sa samopoštovanjem neće reći da muškarci više ne poštuju žene. Jednostavno zato što ona rijetko ima priliku doći u kontakt s takvima. Njoj takvi ni ne prilaze u klubovima. I ona ne misli da se razlog tomu što joj manje prilaze krije u činjenici da joj haljina nije dovoljno kratka, da je možda trebala kupiti onaj puš ap vrijednosti njezine tjedne zarade. Neće misliti da je neprivlačna. Dapače. Ona zna da će joj uvijek prilaziti daleko manje muškaraca nego većini djevojaka po klubovima. Ona zna da bez obzira kolike su neki muškarci seljačine i sirovine, znaju dovoljno da joj ne prilaze. Znaju da su "out of her league".

Oznake: samopoštovanje