Laž koju živimo

Pomrčina zdravog razuma

Deprimirala me pomisao kako se novo-stara ekipa priprema za još jedan sprint u kojemu će poput (auto)destruktivnog i pomahnitalog 'tatinog sina' sjesti u 'direktorsku fotelju' i uništiti ono što njihov djed i otac nisu stigli, jednu nekada perspektivnu firmu zvanu - Hrvatska.

Onda se dogodio ponedjeljak. Jedan nezadovoljni bivši branitelj odlučio je sam naplatiti dugove koje samo on smatra da mu se duguju, i u trenu je osmijeh jedne djevojke i njezina oca zamijenio pogled u kojem se iščitava čisti užas i nevjerica. Još jedan život je ugašen.
Kralježnicom su mi prolazili trnci dok sam gledala u svoj suzavac koji mi je uvijek na dohvat ruke i koji mi je do tada stvarao lažan osjećaj sigurnosti. Jedan suzavac nasuprot pištolja. Mirko Filipović i ja u ringu, tako nekako.
Odavno sam shvatila da je moja neustrašivost čista glupost i zamijenio ju je oprez. Neka razumna hrabrost. Mislim da se to dogodilo svima čim su izašli iz puberteta.
Tu sam se večer vraćala kući osvrćući se na svaki šušanj. Nisam išla šetati psa.

Svanulo je novo jutro. Otvorila sam svoj FB i odlučila objavama koje su bile 'javne' ograničiti vidljivost samo na FB prijatelje. I to zbog mamine izjave "ovako bi završila i ti sa tom svojom jezičinom da si upisala pravo ili novinarstvo kako si željela". I zbog svih degutantnih poruka koje su mi stizale u inbox. Više nisam bila sigurna koji od njih bi se odvažio i dao si truda da me pronađe. I dalje lajem, ali je apsolutno sve s mog profila njima nepristupačno.

I onda vijest iz Francuske, još 150 života je ugašeno.
Znala sam da nije kvar. Netko tko se odmalena zanimao za zrakoplovne nesreće i odgledalo sve moguće emisije o istima ne može ni na tren pomisliti kako je to nesretni slučaj.
Još jedan pojedinac odlučio se igrati boga.

Policija, demokracija, zakoni, kazne, ljudska prava.. Sve je to samo jedna krinka koja nam stvara lažan osjećaj sigurnosti, baš kao meni moj suzavac.
Donedavno sam smatrala kako se određeni događaji ne dešavaju slučajno, nego iz razloga da se masa zaplaši, da se ne osjećamo sigurnim, da se ne zbližavamo (jer zbližena i ujedinjena masa stvara veliku opasnost za vladajuće), a sada mi je jasno kao dan - ljudi su skrenuli s uma. Potpuno i neupitno.

Serem ti se na takvu demokraciju koja pojedincima dopušta da nas siluju (šatordžije), serem ti se na takvu demokraciju koja svima daje sve za pravo.
Serem ti se na takvu demokraciju koja je svijet učinila leglom korumpiranih, licemjernih, pohlepnih pojedinaca koji su nas uspjeli uvjeriti da je TO demokracija - sami smo izabrali svoje diktatore.

Serem ti se na svijet u kojem ću svaki put kada sjednem u vlak, autobus, avion, auto samo čekati kada će se netko odlučiti igrati se boga i lišiti me života.
Serem ti se na život koji ću proživjeti čekajući upravo na tako nešto.
I serem ti se na slobodu govora kada ne smijem javno kritizirati Glavaša ukoliko ne želim da moja mama, brat, sestra, muž i ja ostanemo bez posla ili firme (u najmanju ruku i u najboljem slučaju), a ja, k tomu, ne završim u nekom jarku i da se okvalificira kao nesretan slučaj i ostane tako jer nitko ne želi završiti isto.