Razgovor za posao

Predala sam zamolbu za posao iz čiste pizdarije. Čula sam kako je poslodavac izrazito neugodan i neprofesionalan, a napokon sam u poziciji gdje takve mogu sterati u tri krasna i ovo je bila prilika koja se ne propušta.

Kaže gospođa kako mi je životopis zanimljiv i sviđa joj se što je personaliziran, ali ne predugačak.
Šutim jer nije rekla ništa što ne znam i sama.
Samouvjerena i lažno samodopadna gledam ju i potpuno mi je jasno da joj se sviđam, ali ju smeta što na nju ne gledam kao na neko uzvišeno biće o kojem mi život ovisi.
"Uredu, mislim da bi to bilo to. Svakako ću vas kontaktirati." kaže.
"Bilo bi mi neizmjerno drago." odgovorim iskreno. Naravno da bi mi bilo, išla bih i na probni rad, makar šljakala 15h dnevno.
"Samo me zanima još jedna stvar" kaže i uzme moj životopis u ruku. "Ovo što ste napisali 'Disciplinirana sam i izrazito profesionalna i poštena, te isto očekujem od poslodavca', što ste mislili pod time?"
"To što sam napisala." odgovorim.
"Očekujete discipliniranog poslodavca?" zaskviči i digne papir u zrak.
"Discipliniranog, poštenog i profesionalnog. Da." potvrdim mirno.
Ona šuti, a meni postaje jasno kako neću imati priliku odraditi probni rad i reći im što ih spada prije nego zalupim vratima.
"Smijem li pitati koje ste vjeroispovjesti?"
Koji kurac???
"Smijete" ostajem mirna, "ali ja zadržavam pravo da vam na to potpuno nepotrebno pitanje ne odgovorim."
"Zašto?"
"Zato što ne vidim razlog zašto bi vas to trebalo zanimati."
"A ne?" pita podlo se smješkajući.
"Koliko ste zadovoljni svojim seksualnim životom?" pitam ju, a čuka mi lupa ko luda i osjećam kako mi se košulja pod pazusima natapa znojem.
"Hvala lijepa, to bi bilo sve." kaže zaprepašteno i nadoda "Možete ponijeti svoje papire, neće nam trebati."
"Zašto, ako smijem pitati? Pa nisam valjda povrijedila vašu privatnost tim pitanjem?" uputim joj razočarani pogled i kupim papire sa stola.
"Do viđenja!!" vrisne na mene.
"Ne morate odgovoriti na pitanje, vidim i sama da niste pretjerano zadovoljni." kažem, namignem joj i izađem slavodobitno van iz ureda dok me prate pogledi nekih zaposlenika.
"Nije vama lako." kažem jednoj u prolazu i produžim.

Nisam dobila satisfakciju da demonstrativno "dam otkaz" i kažem ih sve što ih spada, a ipak se osjećam kao da sam zajašila jednoroga!

Pravda za Palestinu?

Međunarodni kazneni sud otvara preliminarnu istragu mogućih ratnih zločina počinjenih od strane Izraela na palestinskom teritoriju!

Kažu kako će utvrditi zaslužuju li preliminarni rezultati punu istragu navodnih zločina, što bi moglo dovesti do optužbi protiv pojedinaca sa izraelske i/ili palestinske strane. To je prvi formalni korak koji bi mogao dovesti do optužbi izraelskih dužnosnika.

Opet sam optimistična bez gotovo ikakve osnove, jer za ratne zločine koje je moja obitelj proživjela, pa i svi ostali iz mog rodnog mjesta, nitko nije odgovarao. Neka, želim se nadati da pravde ima, ma koliko licemjerna ona bila zadnjih godina.

Ukoliko netko ne zna kakva bi mogla biti reakcija SAD-a, osudili su odluku i nazvali je "tragičnom ironijom".
Ma da? E, što bi moj pokojni dida rekao:
"Možeš šta hoćeš i koliko hoćeš, ali ne i dokle hoćeš!"

Oznake: Haag

Osvrt The Economist-a na naše "izbore"

Što kažu Englezi? Mislim da Economist nije srbočetnička, udbaška, partizanska i kakva-sve-ne novina, pa ukoliko nekog zanima kako prenose rezultate naših izbora kopi-pejstala sam vam članak!

A new Croatian president
Barbie wins

A grumpy electorate turfs out the incumbent

IN THE fight between Squid and Barbie, Barbie won. Squid is the nickname of Ivo Josipovic, Croatia’s incumbent centre-left president, who lost a run-off election on January 11th; Barbie is the nickname of Kolinda Grabar-Kitarovic, the right-wing candidate and a former foreign minister and senior NATO official. Ms Grabar-Kitarovic won, but she inherits a country that is sharply divided.
IN THE fight between Squid and Barbie, Barbie won. Squid is the nickname of Ivo Josipovic, Croatia’s incumbent centre-left president, who lost a run-off election on January 11th; Barbie is the nickname of Kolinda Grabar-Kitarovic, the right-wing candidate and a former foreign minister and senior NATO official. Ms Grabar-Kitarovic won, but she inherits a country that is sharply divided.

Her victory was by a whisker, confounding pollsters who had all predicted a win for Mr Josipovic. Croats voting in Hercegovina and in the diaspora helped her. But the poll was also a test of how voters feel ahead of a general election later this year. The answer: they are fed up.

In the first round in December, Ivan Vilibor Sincic, a 24-year old populist who rails against banks, the European Union, NATO and Croatia’s elite, took 16% of the vote. His support base is akin to those for the far-left Syriza in Greece and the Five-Star movement in Italy. Mr Sincic called on his backers to spoil their ballots in the second round—and over 60,000 did (almost twice Ms Grabar-Kitrovic’s winning margin).

Mr Josipovic lost largely because the Social Democratic-led government had failed to drag Croatia out of recession. The economy has been shrinking or stagnant since 2009; even joining the EU in mid-2013 has not lifted it. Unemployment was 9% in 2008 but is now 19%, with youth unemployment running at over 45%. Ever more people with education and skills are leaving. Ms Grabar-Kitarovic promises to tackle the economy, although as president she will have little power.

She promises to be the president of all Croats. Yet a churlish prime minister, Zoran Milanovic, has declared that his centre-left government is all that stands between the people and the return of “that criminal group”, meaning the right-wing opposition Croatian Democratic Union (HDZ) that backed Ms Grabar-Kitarovic. His angry rhetoric mirrors that of Tomislav Karamarko, HDZ’s leader, who rails against the “Yugonostalgics” of the left.

Mr Karamarko may become Croatia’s next prime minister, but he does not seem to want an election before December. Some say this is because HDZ has little idea how to cure the sick economy. According to Will Bartlett, of the London School of Economics, there is little room for manoeuvre. A big devaluation is out of the question, he says, because many company and household loans are in foreign currency. The European Commission holds veto power, as Croatia is under its excessive-deficit procedure. The education system cries out for reform as it churns out graduates for an economy that cannot generate jobs. Little attempt has been made to slim a bloated and sclerotic public administration.

It is assumed that Mr Milanovic’s government will lose in December. But Dejan Jovic, a political scientist who once worked for Mr Josipovic, says that, if the Social Democrats play up their modest successes, and if a period of cohabitation with Ms Grabar-Kitarovic runs smoothly, Croats may decide they don’t want a big change. Enough voters may be put off by the 1990s-style nationalism of Mr Karamarko to produce a hung parliament and a broad-based coalition. Given its dire economy, it is amazing that Croatia holds together as well as it does.

Oznake: The Economist

Molim vas za savjet - nastavak

U samom početku vas moram zamoliti da mi ne zamjerite.

Prethodni post u kojem vas tražim za savjet za svoju rođakinju (koja je btw, imaginarna, a da nije rekla bih joj da je debil), postoji samo da dođem do nekih odgovora.
Gotovo smo se svi lijepo složili kako "rođakinja" ima problem, slažem se s nekima koji su predložili psihoterapiju, a mene sada zanima slijedeće - zašto, pobogu, na HDZ i SDP ne gledate kao na ta 2 njezina "muškarca"?
E.P. je dobro zaključio: "Ako je u životu upoznala samo dva muškarca, nema joj spasa."
Ne mislite li da je vrijeme da upoznamo i "trećeg muškarca"?
Sjećam se prosvjeda u kojem sam bila dio mase koja je prosvjedovala kroz grad, a završili smo pred zgradom HDZ-a s jajima u rukama ciljajući prozore.
Sada je taj isti grad u velikom, ako ne i najvećem broju podržao HDZ.
Da se razumijemo, i SDP je isti, držim se onog što sam napisala, da su braća (blizanci).
Zašto dopuštamo da nas uvjeravaju kako izbora nema?
Zašto dopuštamo da nas sustavno zlostavljaju? Zašto mislimo da će se nešto promjeniti?
Zašto smo dozvolili da nas pretvore u mazohiste?

Mi ne dajemo prostora da nam "novi muškarci" uđu u život jer konstantno izmjenjujemo 2 zlostavljača.
Neću filozofirati ni dužiti, ne želim da ispadne kako pametujem, jer je to najmanje što želim. Samo želim, baš kao i svi ostali, promjenu. A ovo nije način.

Sami pročitajte svoje komentare i savjete i razmislite o njima.

Još vam se jednom ispričavam i zahvaljujem na savjetima, te izdvajam najbolji, iako je klišej:

Molim vas za savjet

Biti ću kratka.
Imam rođakinju iza koje je brak u kojem ju je partner sustavno zlostavljao, više psihički nego fizički, iako ni ovo drugo nije nezanemarivo.
Supruga je prije 4 i pol godine ostavila zbog drugog muškarca.
Da se razumijemo, drugi muškarac se ne bi ni dogodio da je prvi bio normalan.

Sada mi se žali kako ni ovaj drugi nije baš "spašen".
Fizičkog zlostavljanja nema, ali je zato psihičko prisutno, a uz to joj je još isisao sve novčane zalihe (a bogami, imala ih je jer je bar na poslovnom polju uspješna).

Zadnjih nekoliko mjeseci u kontaktu je s bivšim mužem koji joj je, kako kaže, postao podrška. Promijenio se, kaže.
Novi joj je plan ostaviti ovog muškarca, s kojim nije u braku, ali žive skupa (u njezinom stanu, naravno) već gotovo 4 godine.
Plan nije loš, ali se namjerava vratiti onom bivšem mužu s početka priče.

Traži moj savjet. Ja tražim vaš i unaprijed zahvaljujem.

Oznake: savjet

Još jedna pobjeda koalicije HDZ-SDP i kraj bratske prepirke

U epizodi 'Kako sam upoznao vašu majku' narator, ujedno i glavni lik, objašnjava djeci kako je upoznao svog prijatelja. Kako je u nemogućnosti djeci reći rekao da je frenda upoznao tako što mu je upao u sobu dok je on držao đokicu (joint, od milja), joint je zamijenio sendvičem.

I tako, sinoć ja uživam u svom sendviču, kuham vino i pokušavam se sjetiti gdje sam ostavila svježe iscijeđeni sok od naranče koji sam planirala ubaciti u vino. TV mi je ugašen, jer još uvijek imam traume od prvog kruga predsjedničkih izbora kada sam prekršila svoje pravilo i prebacila na HRT u trenu kada je bio izvještaj iz Kolindinog stožera.
Ne mogu reći da me nisu zanimali rezultati, ali kada ti ponude dva dreka od kojih moraš izabrati jedan, znaš da ćeš bez obzira na ishod i slijedećih pet godina gledati govno. Hoće li biti tvrda ili meka stolica, totalno je nebitno. Bilo mi je lakše osluškivati zvukove izvana. Ako čujem pucnjeve i esplozije "veselja", znam da Kolinda vodi.

U jednom trenu osjetim silno razočarenje. Vani je tišina, TV je ugašen, pa se pitam zbog čega taj osjećaj. Shvatim da me nije briga tko je odnio pobjedu u ovoj tijesnoj utrci za predsjedničku fotelju. Kakav god ishod bio, svakako ćemo opet dobiti "glavnog čovjeka" - bez muda.
Da je Kolindi parola bila "Nemam jaja, ali zato imam veća muda od Josipovića" imali bismo bar najzanimljiviji plakat predsjedničkog kandidata ikad. Ovako je sve već viđeno. A isto nas čeka i u narednih pet godina.
Od ovih sam izbora očekivala mnogo. Ne od kandidata, bože sačuvaj, nego od birača. Naroda. Mojih i vaših sugrađana.
Svi smo mi žrtve tih pohlepnih beskičmenjačkih ljigavaca, gladnih moći; svjedoci smo njihovih međusobnih prepucavanja i ponižavanja, što njih, što nas samih. I sve preko naših leđa. Nisam očekivala da će ljudi popušiti priču o blagostanju.
Nisam mislila da će opet uvjeriti ljude kako postoji razlika između HDZ-a i SDP-a. Steže mi se grlo i vlaže oči, mislim da me sendvič učinio emotivnijom nego inače.
Nakon 6 godina, od kojih je svaka bila gora od one prethodne, nadala sam se da će se "mali" čovjek opametiti. Ali malo čovjek živi i razmišlja malo.
Ja ne želim niti jednog od kandidata. I ne želim financirati izbore u kojima nemam jebenog izbora!

Ali hrvatski narod je kao supruga zlostavljača. Godine prolaze, umjesto lijepih trenutaka ona skuplja ožiljke, uporno se nadajući kako će ona svog muškarca promjeniti. Ipak, on je njezin muž i voli ju. Samo ima čudne načine iskazivanja ljubavi.

Opet kršim pravilo i palim TV (jebemti sendvič).
Rulja maršira, odlučna i obmanuta, pogrešno uvjerena da će zaokruživanje bilo kojeg kandidata iz koalicije HDZ-SDP nešto promjeniti.
Ni kiša, ni vjetar, pa ni začuđujuća siječanjska grmljavina iznad metropole neće zaustaviti da čovjek izabere između 2 najjadnija kandidata koja smo ikad imali. A nasuprot tomu, narod nikad nije bio uvjereniji da bira između svijetla i mraka.
Činjenica da su u 2014-oj godini riječi "komunjara", "partizani", "udbaši", "četničine", "ustaši" i sl. bile jedne od najprisutnijih u komentarima na domaćim portalima govori da nismo nikad bili u većem mraku. Možda ni onda kada sam kao dijete sjedila ispod stepenica vlažnog, mračnog i ledenog podruma.

Što se dogodilo? Umjesto jedinstva dobili smo još veću podijeljenost i sumrak zdrave pameti. Ništa se neće dogoditi, doći će samo nova generacija uhljeba, ako se uopće mogu još gdje smjestiti. Ako ne mogu, smisliti će HDZ način. Ako im je išta osim pljačke išlo, išlo im je to.

Čestitam HDZ-u, opalio je svom bratu SDP-u šamarčinu, istu onakvu kakvu smo već vidjeli, samo u obrnutim ulogama.

I evo, svanulo je novo jutro, nad mojim Osijekom Sunce se trudi izmamiti pokoji osmijeh na (s)umornim licima mojih sugrađana. Nije mu jasno što su tako smrknuti kad ih čeka obećano blagostanje.

Oznake: poraz zdravog razuma

U ime kojeg boga?

Imao je 5 godina kada se preselio, a davno je to bilo. Sjeća se majčinih suza i bratovih lupanja vrata. Sjeća se i bratovih suza, iako su bile drugačije od majčinih. Tada je naišao na nešto što je tek kasnije shvatio da je bijes. Revolt. Ni on nije želio ići na drugi kontinent, ali je shvaćao oca kada je kroz vlažne oči pokušao objasniti da za njih u toj zemlji više nema budućnosti.
"Što znači da nema budućnosti, majko?" pitao je sutradan.
"Nema sutra" rekla je tupo gledajući u prljavu kuhinjsku krpu.
Ali sutra je došlo, zna on. Gledao je kako Sunce proviruje iznad susjedovog azbestnog krova. "Evo 'sutra', majko" rekao je tiho. "Sutra će uvijek doći!"
Godinama kasnije shvatio je da je sutrašnjica rezervirana za određene, ne za sve. I za njega je bila, iako je požalio.

Jesen je bila drugačija, Sunce je nekako uvijek kasnije izlazilo. Prihvatio je to, isto kao i činjenicu da njegov stariji brat to nikad neće shvatiti. Otac je radio, oni su išli u školu i iako su druga djeca bila okrutna, on je to pripisao tomu što Sunce kasni, pa možda kasne i oni. Shvatiti će jednog dana, bio je siguran u to.
Bilo je godina kada je bilo nepodnošljivo. Te su mu godine bile najteže. Majka je opet plakala, ali ovaj put nije bilo oca koji će smiriti bratove strasti.Otac je radio po cijele dane, a brat mu je rekao da je to 'Zapad', da oni ovdje tako funkcioniraju. Zapad. "Zar smo drugačiji?" pitao se.
Brat, iako je bio stariji, nije se znao nositi s kritikama i podrugljivim šalama na osnovu njihove vjere.
Pokušao mu je objasniti, ali brat bi samo zalupio vratima i zatvorio se u svoj svijet.
Došlo je ljeto '14-te, tog se ljeta sjeća kao niti jednog drugog. Sjeća se bratovih stisnutih pesnica i suza u očima.
"Trebao je prihvatiti, adaptirati se!" jecala je majka.
"A pogledaj ga.." prekine otac tišinu, "bojim se, vidjela si što radi za kompjuterom. NIje sam u svom bijesu" šaptao je otac. Ušao je u kuhinju, tobože po led za čaj, ali samo kako bi vidio strah u njihovim očima. Rekao je to svojoj prvoj curi. Ona je bila bila bijela, drugačija. Tako mu je rekao brat. Ona sa Zapada.
Brat nije imao curu, imao je samo mali krug prijatelja s kojima je djelio svoje "bolesne ideje", kako ih je majka nazivala. S njima i s nikim drugim.
Bio je ljubomoran na njih, kako i ne bi. Njegov stariji brat nikad nije djelio tajne s njime, nikad mu nije bio prijatelj; postojali su samo oni koje je upoznao preko te "proklete kutije", kako je majka nazvala kompjuter godinu i pol kasnije.

Mjeseci su prolazili, djevojka mu je govorila da bi njegov brat trebao stručnu pomoć.
Rekao je to majci, a majka je zabranila da njegova djevojka dolazi u njihov dom. Nije ju krivio, smatrao je da se i majka zarazila bolešću koju ima brat.
Oca je sve manje viđao, nije mu se ni mogao požaliti.

U prvom trenu nije primjetio ništa drugačije toga dana kada se vratio od svoje djevojke koju nije više smio dovesti kući. Ona je živjela točno 423 koraka od njegovog ulaza.
Ušao je u kuću i zatekao majku u suzama s mobitelom u ruci. Gledala je u mali tv smješten u kuhinji kako bi ona mogla pratiti kulinarske emisije dok kuha. Umjesto tave, na tv-u je scena opsadnog stanja.
Protrnuo je.
Pogledao je majku još jednom i
znao je.

Brat.

Povukao se u sobu, minute su prolazile, iako su se činile kao sati.
"Islamski ekstremisti" odzvanjalo mu je u ušima.

"Nisu", pomislio je, "samo nitko nije slušao njihove pozive u pomoć".

Otvorio je vrata i ušao u kuhinju gdje je zatekao i oca.
"Za nas je sutra postojalo. Za njih više ne postoji." rekao je, ušao u kupaonicu i uzeo majčine tablete za spavanje.

Kada je policija došla u kuću, majka je otišla probuditi ga.
Uz krevet stajao je papirić na kojem je pisalo:

"U ime kojeg boga, pitajte ga. Neka mi ime istog sam ukleše na nadgrobni spomenik, proklet bio!

Oznake: Religija je stvorena samo kako bi kontrolirala mas