U ime kojeg boga?

Imao je 5 godina kada se preselio, a davno je to bilo. Sjeća se majčinih suza i bratovih lupanja vrata. Sjeća se i bratovih suza, iako su bile drugačije od majčinih. Tada je naišao na nešto što je tek kasnije shvatio da je bijes. Revolt. Ni on nije želio ići na drugi kontinent, ali je shvaćao oca kada je kroz vlažne oči pokušao objasniti da za njih u toj zemlji više nema budućnosti.
"Što znači da nema budućnosti, majko?" pitao je sutradan.
"Nema sutra" rekla je tupo gledajući u prljavu kuhinjsku krpu.
Ali sutra je došlo, zna on. Gledao je kako Sunce proviruje iznad susjedovog azbestnog krova. "Evo 'sutra', majko" rekao je tiho. "Sutra će uvijek doći!"
Godinama kasnije shvatio je da je sutrašnjica rezervirana za određene, ne za sve. I za njega je bila, iako je požalio.

Jesen je bila drugačija, Sunce je nekako uvijek kasnije izlazilo. Prihvatio je to, isto kao i činjenicu da njegov stariji brat to nikad neće shvatiti. Otac je radio, oni su išli u školu i iako su druga djeca bila okrutna, on je to pripisao tomu što Sunce kasni, pa možda kasne i oni. Shvatiti će jednog dana, bio je siguran u to.
Bilo je godina kada je bilo nepodnošljivo. Te su mu godine bile najteže. Majka je opet plakala, ali ovaj put nije bilo oca koji će smiriti bratove strasti.Otac je radio po cijele dane, a brat mu je rekao da je to 'Zapad', da oni ovdje tako funkcioniraju. Zapad. "Zar smo drugačiji?" pitao se.
Brat, iako je bio stariji, nije se znao nositi s kritikama i podrugljivim šalama na osnovu njihove vjere.
Pokušao mu je objasniti, ali brat bi samo zalupio vratima i zatvorio se u svoj svijet.
Došlo je ljeto '14-te, tog se ljeta sjeća kao niti jednog drugog. Sjeća se bratovih stisnutih pesnica i suza u očima.
"Trebao je prihvatiti, adaptirati se!" jecala je majka.
"A pogledaj ga.." prekine otac tišinu, "bojim se, vidjela si što radi za kompjuterom. NIje sam u svom bijesu" šaptao je otac. Ušao je u kuhinju, tobože po led za čaj, ali samo kako bi vidio strah u njihovim očima. Rekao je to svojoj prvoj curi. Ona je bila bila bijela, drugačija. Tako mu je rekao brat. Ona sa Zapada.
Brat nije imao curu, imao je samo mali krug prijatelja s kojima je djelio svoje "bolesne ideje", kako ih je majka nazivala. S njima i s nikim drugim.
Bio je ljubomoran na njih, kako i ne bi. Njegov stariji brat nikad nije djelio tajne s njime, nikad mu nije bio prijatelj; postojali su samo oni koje je upoznao preko te "proklete kutije", kako je majka nazvala kompjuter godinu i pol kasnije.

Mjeseci su prolazili, djevojka mu je govorila da bi njegov brat trebao stručnu pomoć.
Rekao je to majci, a majka je zabranila da njegova djevojka dolazi u njihov dom. Nije ju krivio, smatrao je da se i majka zarazila bolešću koju ima brat.
Oca je sve manje viđao, nije mu se ni mogao požaliti.

U prvom trenu nije primjetio ništa drugačije toga dana kada se vratio od svoje djevojke koju nije više smio dovesti kući. Ona je živjela točno 423 koraka od njegovog ulaza.
Ušao je u kuću i zatekao majku u suzama s mobitelom u ruci. Gledala je u mali tv smješten u kuhinji kako bi ona mogla pratiti kulinarske emisije dok kuha. Umjesto tave, na tv-u je scena opsadnog stanja.
Protrnuo je.
Pogledao je majku još jednom i
znao je.

Brat.

Povukao se u sobu, minute su prolazile, iako su se činile kao sati.
"Islamski ekstremisti" odzvanjalo mu je u ušima.

"Nisu", pomislio je, "samo nitko nije slušao njihove pozive u pomoć".

Otvorio je vrata i ušao u kuhinju gdje je zatekao i oca.
"Za nas je sutra postojalo. Za njih više ne postoji." rekao je, ušao u kupaonicu i uzeo majčine tablete za spavanje.

Kada je policija došla u kuću, majka je otišla probuditi ga.
Uz krevet stajao je papirić na kojem je pisalo:

"U ime kojeg boga, pitajte ga. Neka mi ime istog sam ukleše na nadgrobni spomenik, proklet bio!

Oznake: Religija je stvorena samo kako bi kontrolirala mas