Maskara u politici

Davno sam dobila neku skupu maskaru na poklon, žene će znati kakva je kad napišem YSL. Ali je vodootporna i sjećam se da sam ju usporedila s Vučićem - ne možeš ju nikako skinuti. Kučki sam objavila rat, isprobala sam sve, potrošila boga oca na razno razne fensi preparate za skidanje šminke s očiju. I nikad ništa nije bilo dovoljno dobro kao najobičniji sapun. Do dana današnjeg.

Sjetile me na to današnje snimke iz Beograda.
Probali su na sve načine, ali onaj "najprostiji", onaj najjednostavniji vjerojatno će biti najbolji i najefikasniji.

Beograd gori, a ja zavidim susjedima na mudima i pitam se kada smo mi izgubili naša? Je li nas EU uškropila ili ih zapravo nikad nismo ni imali? Izborili se za državu koju su prodali oni koje smo odabrali i koje biramo opet i iznova.
Kakav jebeni cirkus!

Beograd gori i recite što hoćete, ali TAKO se bori za slobodu i za svoja prava!

Oznake: #beogradgori

Supernova

Nije rekla ništa što nisam već znala, ali te su misli do ovog trenutka lebdjele oko nas poput ustajale prašine koju je tek poneki uzdah natjerao na lijeni ples, a sada se silovito uzdigla uznemirena naglim i nasilnim otvaranjem davno zaboravljenog kovčega prepunog fotografija koje nikada nisu smjele biti viđene.
Ton im je tek podario težinu, pretvorio ih u riječi koje nije mogla izbrisati i odjednom je sve postala stvarnost.

Možda sam trebala ozbiljnije shvatiti tumačenje sna o padanju svih onih aviona.

Ne mogu si pomoći i sve o čemu razmišljam dok mi se život kakav poznajem raspada je - supernova.
Je li to baš poput ovoga? Koliko se "smrti zvijezda" dešava upravo sada? Koliko zvijezda umire i kolike će "crne rupe" ostati za njima? Što će sve progutati i odnijeti sa sobom?

Više nisam tu, ona mi nešto priča, poseže za mojom rukom, trudim se slušati, ali čujem samo eksploziju za eksplozijom, ne vidim ništa osim zasljepljujuće svjetlosti u potpunom mraku. Kakav veličanstven odlazak, pitam se hoće li i moj biti takav?

Opet i iznova gledam kako padaju avioni i ponovo proživljavam taj san, ali ovaj put ne mogu promatrati mirno, jer sada shvaćam da je uistinu kraj - java mi ne nudi tu utjehu da se mogu probuditi.

Je li smrt zapravo buđenje iz života?

Skini mi se s jaja, ne jašem ni ja po tvojima

Znam da se rečenica ne započinje s "Ja", ali zašto? Zašto JA nisam na prvom mjestu? Zašto čak i gramatika ne dopušta da JA budem na prvom mjestu?
Doduše, ne smiješ napisati ni "jebe mi se", pa opet.. JEBE MI SE.

JA.

Ja sam sušta suprotnost blagoj ženi koja me odgojila. Ili barem pokušala, ako ćemo biti iskreni. Nasljedila sam njezine oči, artritis, empatiju i lagano idemo ka proširenim venama. Ipak, ono što sam najčešće čula, stvorilo je u meni taj revolt i svaki put kada pizdim, pa čak i bezrazložno, to je iz razloga što me jebe ono njezino "šuti".
Kamo ju je šutnja dovela, to je druga priča.
Kasnije, kada sam žešće zagazila u pubertet, tom usamljenom "šuti" pridružila je nekoliko riječi koje su me još više raspizdile:

"AKO NEMAŠ ŠTO LIJEPO ZA REĆI - ŠUTI."

Ali evo danas ću joj odati počast, prešutiti ću, a sutra ću ovo tetovirati.
Jer slika govori više od 1000 riječi? Ne baš, ali kada sam ju htjela zabilježiti na SVOJOJ koži, na SVOME tijelu, dala sam se ušutkati od strane bliskih ljudi, ljudi koje cijenim, a koji su mi rekli
"Nemoj, pretjerano je. Požaliti ćeš za koju godinu."

Ali vidi sranja, e! I dalje je srednji jebeni vijek!?

Zabilježiti ću to na vlastitom tijelu, jer se iskreno nadam da ću za 10 godina pogledati u tetovažu i pomisliti kako sam donijela ishitrenu odluku (nekoliko godina kasnije, no nećemk cjepidlačiti).

No, ha-ha-jebeno-ha, budimo realni..
Ovo je bitka koju ćemo voditi dok sam živa.

Oznake: Odjeb

Ne. Ne. NE!!

Amerika je velika onoliko koliko je trebala biti za one koji su je gradili.
Ne naborani, bijeli matorci koji štuju paru, ono što teoretičari zavjera nazivaju Sotonom;
gradili i izgradili su ju ljudi čija je krv na ulicama, ne samo sada, nego desetljećima, dok vi i dalje smatrate da je Ameriku izgradio bijeli čovjek.
Možda i jeste, barem svijet kakav poznajemo sada, ali ne i tlo po kojem hodaju lepi, beli, matori ljudi, ne i krov pod kojim se skrivaju te jebene, matorevkukavice.

Grade svijet u kojem nema mjesta za vas.

Dresiraju te nekoć ljude da ubijaju. Da guše glas ljudi poput vas. Dresiraju te zvijeri da guše i uguše.
I oni to čine. S osmijehom.

Ova planeta dostatna je za one koji stvaraju.
Ne život, nego novac.
Ne vaš novac,
jer premalo je.

Težite za životom u kojem nema mjesta za vas. Preko bare to su "nigeri" za koje vas nije briga, ovdje to ste
Vi.

Jer ste mali,
jer ne vrijedite,
jer radite,
jer zarađujete,
jer brinete o obitelji,
plaćate porez,
ali mali, jer šljakeri ste.

NE VRIJEDITE.

Ako težite #amerikanstajl, onda budite spremni na to. Jer #whitesupermacy očistiti će i vas, ne samo njih.

Oni su vi.
Oni su mi.
Ti i ja.
Ne okreći leđa!

#EvoTiZapadJeboTeZapad

Odraz straha

Čovjek se najviše boji onoga što ne poznaje, a sami sebi najveća smo nepoznanica. Ljudi koji nas okružuju, oni koje smo odabrali, refleksija su naših vlastitih strahova i želja.
Kako upoznati drugoga kada ne poznajemo sami sebe?
Pogled u ogledalo odvraća nam pozornost od onog bitnog, jer iako svi [mislimo da] gledamo sebi u oči, vidimo samo djelić odraza stvarnosti koja nam izmiče kroz prste poput pijeska, a samo rijetki sretnici u tom pogledu prepoznaju sebe. Gledamo širu sliku koja to zapravo i nije, tamo gdje ju jedino ne bismo trebali tražiti, umjesto da vidimo sebe, mi tražimo mane, izgubimo se u toj potrazi i zaboravimo pogledati u dubinu, u srž. Oči su ogledalo duše, a rijetki su oni koji gledaju, vide i prihvaćaju se onakvima kakvi uistinu jesu - savršeni u svojoj nesavršenosti. Klišej, ali poput mnogih i ovaj klišej je gola istina.
Iskrenost nije ranjivost, ljudi tu često griješe. Uče nas tako od malena, svoje strahove usađuju u nas, pogrešno očekujući drugačije reakcije i ishode, a sve iz straha od osjećaja. Uče nas da je pogrešno osjećati; ne pokazuj suze, ismijati će te, ne pokazuj osmijeh, zavidjeti će ti.
Ne pokazuj! Ne budi! Nećeš biti prihvaćen!
Kao da je čovjeku svjesnom sebe prihvaćenost kao takva uopće prihvatljiva!
Nitko ti ne kaže da je uistinu ranjiv samo onaj koji se ne otkriva i ogoli, nego se skriva iza maski i kulisa koju je stvorio za druge kako bi se zaštitio, pritom se izgubivši u vlastitim lažima.
Ne možes biti iskren prema drugima, ako nisi prema sebi.
Ne možes biti milostiv prema drugima, ako nisi prema sebi.
Tek kada upoznaš samog sebe spreman si i otvoren za nova iskustva, za upoznavanje svijeta onakvim kakav uistinu jeste - surov, okrutan i hladan, ali i topao u isto vrijeme, ranjiv i žedan ljubavi i shvaćanja.
Ako tražite odobravanje, tražite ga u sebi, jer nigdje dalje nećete ga naći. Nigdje dalje nije ni bitno.

Jedno jutro probudih se kao zrcalo

Ako želiš privući nečiju pozornost pričati ćeš o obitelji, jer s godinama te egocentričnost koju gorljivo, ali neuspješno opovrgavaš, uvjerila da je tvoja priča teška, možda najteža, u najmanju ruku - vrijedna slušanja.
No, odmakneš li se malo, pokušaš li se igrati uloga, ne onako perverzno, kako ti prvo pada na pamet, ne glumeći osobu kakva nikad ne bi mogla biti, nego da budeš predmet, recimo prometno zrcalo na križanju dvije ceste na kojoj se prerijetko susretnu dva automobila, pa ti, kao takav, zapravo možda nisi ni potreban. Ipak, sada kada si zrcalo i vidiš oba puta, možda čak i više njih, dopustiš li si trenutak lucidne objektivnosti, shvatiti ćeš da ni jedna obitelj nema sretnu priču. Hoćeš li moći živjeti sa spoznajom da nisi nimalo poseban? Ili ćeš pronaći vlastitu priču, onu koja će na kraju biti priča tvog života?

. . .

Usnula sam san, olako bih ga okarakterizirala kao noćnu moru, ali probudila sam se uznemirujuće mirna. Jedina anomalija bila je jastuk koji sam snažno držala u zagrljaju. Ne bi to bilo ništa neobično da posljednji prizor moje nemirne REM faze nije bila živopisna slika osobe koju, sada shvaćam, godinama neuspješno pokušavam isključiti iz života.
Mislila sam da sam zajebala vlastitu podsvijest, no sada shvaćam da je ona sjebala mene.

Ne bih pisala o toj osobi, osobu koju sam sanjala, uistinu nije vrijedna slova.
Pisala bih o osobi koju sam, baš poput ove isključila, naivno misleći da sam ju izbrisala, a nekako mi se uvijek prikrade u misli. Ne sanjam ga, iako sam nebrojeno puta molila nebesa da mi ga pošalje u san.
Jesmo li donijeli ispravne odluke? Više on, nego ja, jer i godinama nakon ne mogu se oteti dojmu da nisam imala izbora.
Tješim li se?
Jesmo li ipak donijeli pogrešnu odluku koja nas je pak dovela na pravi put? Možemo li to uopće znati, sada kada nemamo uvid u alternativu?
Svaki put kada pokušam pisati o njemu osjećam se poput svih onih impresionističkih umjetnika koji su neuspješno pokušali kistom zabilježiti kišu na platnu.

Da mi je biti Monet kada pišem o tebi!

Ali, moram vam reći, on nije kiša, ni sunce, ni vjetar mog života; on je magla mog skromnog postojanja, bez drame koju donose gromovi i vjetrovi; on je tih, opipljiv onima koji su ga svjesni, onima koji budno prate svoju cestu, možda samo meni onakak kakav uistinu jest - gotovo apstraktan, nestalan, nesvjesan svoje težine, baš poput magle na nestvarno ravnoj dulibi.

Koliko žudim za tom težinom koju donosiš!

Za njime nema duge, on ne ostavlja zadovoljštinu, niti sreću.
Ostaje samo vlažna studen usred ljeta, kao podsjetnik oblaka magle koji možda nikad nije ni postojao.

Oznake: REM

Prepuštena, nikad napuštena

Toliko priča može ispričati, a ona je svojevoljno izabrala polako nestajati u tišini, tvrdoglavo skrivajući sve tajne koje je proživjela i spretno ih skrila od znatiželjnih očiju i ušiju.
Prepuštena vremenu i ljudskom nemaru,
a nestvarno mirna
jer zna - ne treba ona čovjeka ako čovjek ne treba nju.
Čovjek ne zna da je i ona, baš poput njega,
nastala iz želje, potrebe i ljubavi.
U jednom otkucaju srca.
Čovjek ju gleda,
promatra ju u oazi vlastitog neznanja kako propada
i žali ju,
neznalica,
ne shvaćajući da će ona tamo postojati još dugo nakon njega.
Ponosno, u tišini.
Sve što čovjek nikad nije mogao.
Više ne služeći svrsi kojoj je namjenjena, sada krasi krajolik samo za rijetke prolaznike koji će zastati i zapitati se:
"Što bi mi sve ispričala kada bi mogla?"

Oznake: Hešteg što je to

Tko je dirao Pipi?

Ako naučite da u životu samo vi birate ljude koji vas okružuju, ako shvatite da ne morate provoditi vrijeme s nikim koga niste sami odabrali, onda znate da se ne morate pojaviti na obiteljskim okupljnjima ako to ne želite. K vragu, ne morate pozvati xxx ljudi u svatove "jer će se susjedina strina uvrijediti", ništa ne morate!
Ne možete činiti dobro sebi i drugima ako niste ugodili sebi. A ako nikome ne činite dobro, koja je vaša svrha na ovoj planeti? Ne postajete šunka niti sir, da uveseljavate ljude. Dakle, mora biti nešto više.
Kada to shvatite, biti će vam lakše ne kriviti druge ljude za sve nedaće koje vas stignu, to vas ispunjava samo mržnjom i zavisti koja šteti upravo vama.
Svatko je imao svoje razloge, koliko god se oni nama činili besmisleni, okrutni ili uvrnuti; njima su to bili razlozi.
Na nama je odgovornost da okrenemo situaciju u svoju korist jer tada učimo, sazrijevamo i idemo dalje pametniji.
Bla, sra..
Ergo, moj susjed nije kriv što suši šunkicu meni pod nosom, ali moja je odgovornost ne skakati preko zida i istu ukras(i)ti, nego izvući kulenovu seku iz zamrzivača i ovčji sir sa zemunske pijace i ugoditi sebi, ne kriviti susjeda što mi se otvori apetit svaki put kad provjetravam kuću.
(Što je začarani krug, jer svatko tko voli svježi ovčji sir zna zašto se zrači kuća ¨¨J)

#PatnjeGladnogWerthera

Oznake: Krivnja vs. Odgovornost

Božićna tema nerotkinja, prerotkinja i onih koje su zaboravile kako se to uopće radi

Kako, [*onaj šekspirovski ton + pogled uprt u nebesa*], ali KAAAAKOO nekom padne na pamet pitati drugu osobu kada planira imati djecu (ne "planira li", nego "KADA")?
Ovo nije retoričko pitanje. Uistinu me zanima.
Drugo pitanje:
Zašto se ispitivači nađu uvrijeđenima kada im umjesto željenog odgovora kažeš kako bi se trebali sramiti što toliko zadiru u nečiju privatnost i intimnost?
Koji odgovor očekuju?

Ako uguglate "orgazam", na wiki će vam ispasti da žena isti može doživjeti za 2 minute. Ovo nije off topic, intimno je, baš kao i pitanje s početka, pa molim licemjerna njuškala da se ne zgrožavaju.
Dakle, dvije minute.
Ženski orgazam za dvije minute.
Lega, ni sama si ga ne mogu priuštiti u tom vremenu! Dvije minute mu treba da skuži gdje nam se klitoris nalazi. I to je samo ako smo imale sreće.
Poštedite me hvalospjeva kako je baš vama pošlo za rukom to učiniti jer imamo samo dvije opcije - dugo ste skupa i ona je pročitala dobru knjigu/pogledala dooobar film; ili ste se tek upoznali i ne želi vas odmah zbedirati.
Da, žene su krive. Uvijek smo. Ja sam bila kriva jer sam ga usmjeravala, ova druga je bila kriva jer nije nikad ništa prigovorila. Naravno. Sigurno nije ego u pitanju.
Neću vam opisivati što se desi u dvije minute, čak ću zanemariti činjenicu da frajerima treba duže da skinu ženi grudnjak, ali.. Stodvadeset sekundi. Sa.. Što.. Pola sata predigre?
Je li nekome neugodno? Pišem li o nečemu što vas ne zanima? Nije li valjda preintimno? Ispričavam se, ali.. Tako se djeca prave, e!

Poznajem nekoliko parova koji pokušavaju dobiti dijete već godinama, neki od njih i desetljeće. Pita li se itko kako se ti ljudi osjećaju kada im netko ispuca "Pa dobro, što čekate? Sat otkucava!"?
S druge strane; one mračnije, što bi moja majka rekla..
Je li ikada ikome palo na pamet da reprodukcija nije vrhunac življenja? Znate li da postoji i život bez VLASTITE djece? Možete li vjerovati da je nekome izbor ne imati djecu? Prihvaćate li činjenicu da su takvi ljudi vrlo vjerojatno manje sebični nego vi, koji ih takvima prozivate?
Ne, ne želimo da nam netko u starosti mijenja pelene i
ne, ne bojimo se samoće u starosti. Vjerovali ili ne, naši su životi bogati; družimo se, pomažemo onima kojima je potrebno jer imamo vremena pogledati nekoga osim sebe i djece.
To smo svi mi koji vam čuvaju djecu kada poželite - citiram - disati i živjeti. To smo svi mi koji uplaćujemo na 060 brojeve i zaštićene račune za sve one koji su imali manje sreće. To smo svi mi koji odvajamo ambalažu i tjeraju vas na isto jer želimo bolje sutra za sve. Svi mi koji se trudimo mijenjati sutra za upravo vašu djecu zato što vi ne stignete zbog 10satnog radnog vremena jer "mali želi timbrlendke".
Kriste. Naučite djecu da ih okružuju vršnjaci koji nemaju što jesti.
Naučite sebe.
I pobogu, ne pitajte nas kada ćemo imati dijete, ne pitamo ni mi vas kad ste zadnji put svršili s partnerom.
Možda ne postoji život nakon smrti, ali ovaj bez vlastite djece je uistinu fantastičan.

Hemingway je rekao da pije kako bi mu se ljudi činili zanimljivijima. Pitam se što bi morao sve popiti i progutati da je bio žena.

Oznake: Pms mudrosti iz kućne radinosti

Black friday

Malo tko ne zna da je danas "black friday", ali koliko vas zna da je sutra Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama?

U Hrvatskoj je prošle godine ubijeno 20 žena, najviše u zadnjih sedam godina. Njih 18 ubile su njima bliske osobe ili partneri. Statistike govore da se u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Podatci su samo djelomično točni i zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana, a nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura. Brojke govore i da svaka treća žena trpi neki oblik nasilja.
SVAKA TREĆA ŽENA.
Mislite da je nerealno, jer što sa svim onim školovanim i uspješnim ženama kojih je sve više i više? Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e. malo je pojasnila:
"Postoje situacije u kojima žena kroz odgoj, premda ima i visoku stručnu spremu, nikada nije dobila poruku da je vrijedna i da treba inzistirati na tome da je se poštuje i da ima nekakvo samopoštovanje, i onda bez obzira na financijsku situaciju neke žene ostaju u nasilju jer naprosto ne mogu zamisliti da same idu kroz život”.

Istanbulska konvencija jasno potvrđuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije.
Ovaj dokument donosi najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Ona obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju im pravno i psihološko savjetovanje, da se ubrzaju otvaranja skloništa za žene i djecu te im se omogući financijska pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.
Uz ove brojke i činjenicu da Istanbulska Konvencija, koja je potpisana jos 2013., JOŠ UVIJEK nije ratificirana (hint: Markićka i ostala desna ekipa ženomrzaca), možemo reći da je nama svaki petak crn. Ma što petak - godina!

Oznake: #muskarcikojimrzezene #zenekojemrzezene