Supernova

Nije rekla ništa što nisam već znala, ali te su misli do ovog trenutka lebdjele oko nas poput ustajale prašine koju je tek poneki uzdah natjerao na lijeni ples, a sada se silovito uzdigla uznemirena naglim i nasilnim otvaranjem davno zaboravljenog kovčega prepunog fotografija koje nikada nisu smjele biti viđene.
Ton im je tek podario težinu, pretvorio ih u riječi koje nije mogla izbrisati i odjednom je sve postala stvarnost.

Možda sam trebala ozbiljnije shvatiti tumačenje sna o padanju svih onih aviona.

Ne mogu si pomoći i sve o čemu razmišljam dok mi se život kakav poznajem raspada je - supernova.
Je li to baš poput ovoga? Koliko se "smrti zvijezda" dešava upravo sada? Koliko zvijezda umire i kolike će "crne rupe" ostati za njima? Što će sve progutati i odnijeti sa sobom?

Više nisam tu, ona mi nešto priča, poseže za mojom rukom, trudim se slušati, ali čujem samo eksploziju za eksplozijom, ne vidim ništa osim zasljepljujuće svjetlosti u potpunom mraku. Kakav veličanstven odlazak, pitam se hoće li i moj biti takav?

Opet i iznova gledam kako padaju avioni i ponovo proživljavam taj san, ali ovaj put ne mogu promatrati mirno, jer sada shvaćam da je uistinu kraj - java mi ne nudi tu utjehu da se mogu probuditi.

Je li smrt zapravo buđenje iz života?