Supernova

Nije rekla ništa što nisam već znala, ali te su misli do ovog trenutka lebdjele oko nas poput ustajale prašine koju je tek poneki uzdah natjerao na lijeni ples, a sada se silovito uzdigla uznemirena naglim i nasilnim otvaranjem davno zaboravljenog kovčega prepunog fotografija koje nikada nisu smjele biti viđene.
Ton im je tek podario težinu, pretvorio ih u riječi koje nije mogla izbrisati i odjednom je sve postala stvarnost.

Možda sam trebala ozbiljnije shvatiti tumačenje sna o padanju svih onih aviona.

Ne mogu si pomoći i sve o čemu razmišljam dok mi se život kakav poznajem raspada je - supernova.
Je li to baš poput ovoga? Koliko se "smrti zvijezda" dešava upravo sada? Koliko zvijezda umire i kolike će "crne rupe" ostati za njima? Što će sve progutati i odnijeti sa sobom?

Više nisam tu, ona mi nešto priča, poseže za mojom rukom, trudim se slušati, ali čujem samo eksploziju za eksplozijom, ne vidim ništa osim zasljepljujuće svjetlosti u potpunom mraku. Kakav veličanstven odlazak, pitam se hoće li i moj biti takav?

Opet i iznova gledam kako padaju avioni i ponovo proživljavam taj san, ali ovaj put ne mogu promatrati mirno, jer sada shvaćam da je uistinu kraj - java mi ne nudi tu utjehu da se mogu probuditi.

Je li smrt zapravo buđenje iz života?

Skini mi se s jaja, ne jašem ni ja po tvojima

Znam da se rečenica ne započinje s "Ja", ali zašto? Zašto JA nisam na prvom mjestu? Zašto čak i gramatika ne dopušta da JA budem na prvom mjestu?
Doduše, ne smiješ napisati ni "jebe mi se", pa opet.. JEBE MI SE.

JA.

Ja sam sušta suprotnost blagoj ženi koja me odgojila. Ili barem pokušala, ako ćemo biti iskreni. Nasljedila sam njezine oči, artritis, empatiju i lagano idemo ka proširenim venama. Ipak, ono što sam najčešće čula, stvorilo je u meni taj revolt i svaki put kada pizdim, pa čak i bezrazložno, to je iz razloga što me jebe ono njezino "šuti".
Kamo ju je šutnja dovela, to je druga priča.
Kasnije, kada sam žešće zagazila u pubertet, tom usamljenom "šuti" pridružila je nekoliko riječi koje su me još više raspizdile:

"AKO NEMAŠ ŠTO LIJEPO ZA REĆI - ŠUTI."

Ali evo danas ću joj odati počast, prešutiti ću, a sutra ću ovo tetovirati.
Jer slika govori više od 1000 riječi? Ne baš, ali kada sam ju htjela zabilježiti na SVOJOJ koži, na SVOME tijelu, dala sam se ušutkati od strane bliskih ljudi, ljudi koje cijenim, a koji su mi rekli
"Nemoj, pretjerano je. Požaliti ćeš za koju godinu."

Ali vidi sranja, e! I dalje je srednji jebeni vijek!?

Zabilježiti ću to na vlastitom tijelu, jer se iskreno nadam da ću za 10 godina pogledati u tetovažu i pomisliti kako sam donijela ishitrenu odluku (nekoliko godina kasnije, no nećemk cjepidlačiti).

No, ha-ha-jebeno-ha, budimo realni..
Ovo je bitka koju ćemo voditi dok sam živa.

Oznake: Odjeb