Ima naslova, samo je na pauzi trenutno

Negdje sam pročitala da djeca koja se rode prije vremena izrastu u borce. Od samog dolaska na svijet bore se za svoj život i to ostane u njima. S obzirom na internet i dostupnost informacija, mogla sam to provjeriti prije nego što sam ovo napisala, ali ne želim. Sviđa mi se i ne želim si to pokvariti nekom eventualno ispravnijom informacijom.
Sviđa mi se jer to znači da ćemo se, mi koji smo odrasli u ovoj sjebanoj državi i još sjebanijem svijetu, ako ostanemo "svoji", na kraju biti pobjednici ukoliko dođu neka normalnija vremena.
Ako ne dođu, naučili smo se nositi s time.

Prazne glave lako je napuniti sranjima. Tek sad vidim koliko je praznih glava bilo.

U iščekivanju neočekivanog

Ne mogu zamisliti kako bi moj život izgledao da nema te šačice ljudi koje uistinu vjeruju u mene, pa ne mogu ni sa sigurnošću tvrditi da bi bio bolji, odnosno lošiji. Ponekad, ne tako često, čini mi se kako guram naprijed samo zahvaljujući njima. I znam da to nije istina, jer oni ne bi vjerovali u mene da se moje ideje, zamisli i postupci u većini slučajeva nisu pokazali, kako oni kažu - "izvanrednima". Pomno isplaniranim i promišljenim.
A ja skrivam jednu tajnu - ništa u životu, kako na poslovnom, tako na privatnom području, nisam odlučila nikako drugačije nego onako kako mi je govorilo srce i instinkt, samo bi se tu i tamo prišuljala logika s nekim svojim prijedlogom, koji u pravilu nisam ignorirala, ali bi se dešavalo da ga na putu do ostvarenja cilja potpuno zanemarim. I znala sam spektakularno sjebati stvari, ali sam sve do jedne i popravila.

Kako svaka priča ima dvije strane, tako ima i ova.
Koliko je zapravo dobro da postoje ljudi koji vjeruju u nas više od nas samih?
Vjera u ljude vrlo često stvara visoka očekivanja, što kad-tad rezultira razočaranjem s jedne strane i tjeskobom s druge.

Možda bih samo trebala naučiti nositi se s činjenicom da ne mogu upravljati svime što se dešava i da će uvijek postojati situacije čiji ishod ne mogu kontrolirati, niti ja niti itko drugi.
Mislim da je danas taj dan. Mislim da ću danas pustiti da neke stvari odu k vragu, jer im je tamo i mjesto.

Oznake: pusti vodu da miševi odu

Komercijalizacija ili slavljenje ljubavi?

Kada se sve zbroji i oduzme ne bih za sebe mogla reći da sam romantična osoba. Bila sam jednom, nekih godinu, godinu i pol, ali mi se nije svidjelo. Nisam to bila ja.
Volim dobiti cvijeće, ali da mi se muž pojavi s buketom od xy crvenih ruža išibala bih ga njima. Na svaku od tih ruža bih gledala kao na jedan nečiji obrok. 25 kn za nešto što mi raste po cijelom dvorištu? Neće ići.
Tako da on u principu više ni ne zna što smije donijeti u kuću.
Pokušao je više puta s orhidejama, ali su mi uvenule prije nego što sam stigla baciti oko na net da vidim kako ih se održava. Prije koji mjesec pojavio mi se s najružnije aranžiranim suhim poljskim cvijećem. Kako sam jedna od onih koji ni uz svu volju nisu u stanju lažirati oduševljenje, bez riječi je odnio "buket" u dvorišnu prostoriju kod psa. Ni psu se nije svidio, pa ga se dočepao i razvukao po cijelom dvorištu.

S čokoladom nikad ne može pogriješiti. Može tako da ju ne donese. Ili ako donese neku s marcipanom. Tada kao glodavac izgrickam sve oko punjenja. Tome je posvjedočio samo jednom i nikad više nije ponovio istu grešku.
Nisam ni za neke romantične večere. Čavrljanje uz bocu šampanjca/vina/viskija završi onako kako je trebao završiti film 50 nijansi sive, a u tome nema ničeg romantičnog. Bar ne onako kako ljudi gledaju na romantiku.
Nisam ni za neke svijeće, jedva su mi dopustili svijećnjake na svakom stolu na našoj svadbi jer - toliko sam spretna. Imam mali vatrogasni aparat koji mi je uvijek na dohvat ruke, eto, da vam dočaram.

Ali sam za Valentinovo!
Iskomercijalizirali smo apsolutno sve, od vode, preko religije do leta u svemir. Što ne bismo i ljubav?
Svakako mi je draže vidjeti balon u obliku srca nego svjetleću bogorodicu.

Ljubav se treba slaviti! Od datuma crveno otiskanim na kalendaru, ja priznajem jedino Valentinovo, jer je po meni samo ljubav vrijedna slavljenja.
A na svakome od nas je da izaberemo kako ćemo ga "proslaviti", onako kako nam nalažu reklame ili onako kako nam nalaže naše srce.

Odlučih otvoriti šampanjac, sjest za laptop i podijeliti nešto s vama.
Otvorim ga uspješno, ovaj put ništa nisam razbila, al' se sjetim kako si nisam smotala cigarete. Sjednem s čašom i bocom ispred sebe, počnem pjevušiti, pijuckati i motati..
Evo me sad, ne znam ni koliko je prošlo, smotala sav duhan, popila cijeli šampanjac, al' mo'š me jebat', nemam pojma što sam vam htjela reći.

S(a)vršeno

Koliko slične, a opet toliko različite mogu biti dvije riječi.
SAVRŠENO i SVRŠENO.
Jedno slovo.
Jedan trenutak.
Od savršenog do svršenog.
Zašto nije mogao biti savršeni svršetak?

Milan & Matija

Zbog ove sam priče u krevet išla u suzama.
Koliko god mislila da sam skromna, ovakve me životne priče podsjete na one užasne trenutke gdje pizdim jer u nekom određenom trenutku nemam odgovarajuću čašu za određeno piće.
Ovo je životna priča kakvih je nažalost sve više i nemoguće je svjedočiti joj, a da nemate osjećaj da će vam srce puknuti.
Ukoliko imate želju pomoći, sve informacije će biti uskoro dostupne na stranici Provjerenog, kao i u Facebook grupi za pomoć Milanu i Matiji.