Ne mogu zamisliti kako bi moj život izgledao da nema te šačice ljudi koje uistinu vjeruju u mene, pa ne mogu ni sa sigurnošću tvrditi da bi bio bolji, odnosno lošiji. Ponekad, ne tako često, čini mi se kako guram naprijed samo zahvaljujući njima. I znam da to nije istina, jer oni ne bi vjerovali u mene da se moje ideje, zamisli i postupci u većini slučajeva nisu pokazali, kako oni kažu - "izvanrednima". Pomno isplaniranim i promišljenim.
A ja skrivam jednu tajnu - ništa u životu, kako na poslovnom, tako na privatnom području, nisam odlučila nikako drugačije nego onako kako mi je govorilo srce i instinkt, samo bi se tu i tamo prišuljala logika s nekim svojim prijedlogom, koji u pravilu nisam ignorirala, ali bi se dešavalo da ga na putu do ostvarenja cilja potpuno zanemarim. I znala sam spektakularno sjebati stvari, ali sam sve do jedne i popravila.
Kako svaka priča ima dvije strane, tako ima i ova.
Koliko je zapravo dobro da postoje ljudi koji vjeruju u nas više od nas samih?
Vjera u ljude vrlo često stvara visoka očekivanja, što kad-tad rezultira razočaranjem s jedne strane i tjeskobom s druge.
Možda bih samo trebala naučiti nositi se s činjenicom da ne mogu upravljati svime što se dešava i da će uvijek postojati situacije čiji ishod ne mogu kontrolirati, niti ja niti itko drugi.
Mislim da je danas taj dan. Mislim da ću danas pustiti da neke stvari odu k vragu, jer im je tamo i mjesto.
Post je objavljen 18.02.2015. u 11:15 sati.