Prinčipesa ne da guze!

nedjelja

veljača

2016

Proglašavam smrt, idemo na vino!

Jedna od tajni uspješnih ljudi je da znaju prepoznati trenutak.
Trenutak kada trebaju krenuti u akciju ili istu zaustaviti.
Mnoge savjete iz poslovnog svijeta možemo primijeniti i u privatnom životu. Kao što neki "imaju nos" za biznis, neki imaju za sreću. Sreća nije nešto što se dešava samo od sebe, isto kao ni posao. Nisu isključivo okolnosti te koje nam pomažu ili odmažu, nego put koji sami odabiremo.
Netko tko vodi dnevnik može ovo shvatiti, ostali će to svrstati u koš s nekim drugim pretencioznim sranjima.
Nisam imala pretjerano sretno djetinjstvo, znalo je biti iznimno teško. Pubertet nije pokazivao znakove života i nije se činilo da će život krenuti na bolje sve do trenutka kada sam shvatila da sam ja ta koja ima kontrolu.
Taj period života bio je još teži nego prethodni. Bila sam svojevrsni brucoš na akademiji života i prvo što sam razvila bio je bunt. Iz ove perspektive shvaćam da je to bilo pogrešno, ali tada sam smatrala da samo agresivnim iznošenjem svog (drugačijeg) stava mogu nešto postići.Nije to bilo ni tako loše, postigla sam da se ljudi ni ne pokušavaju miješati u moj život, kamo li kontrolirati ga. Moj pogled na svijet i moje poimanje sreće daleko se razlikovalo od onog koji su imali ljudi koji su me okruživali. A životi koji su oni vodili mene su užasavali, pa su vjerojatno oni zaslužni za to što sam odlučila biti sretna. Mnogo toga što sam činila nije bilo društveno prihvatljivo i čini mi se da su upravo te neke društvene norme odgovorne za nesreću mnogih ljudi.
"Nemoj to - pogrešno je" čula sam nebrojeno puta. Da sam poslušala, bila bih nesretna, nezadovoljna i neiživljena. Nedoživljena.
Vodila sam se samo jednom - ne činim nikome što ne bih da netko učini meni.

Opet sam skrenula s teme. Ne sjećam se ni što sam željela reći.. Nešto vezano uz prethodni post, vjerojatno? Da, sigurno. Samo što?

U trenutku sam izgubila kompas..
Trenutak, da!

Treba znati prepoznati trenutak kada se za nešto treba nastaviti boriti ili jednostavno odustati. Proglasiti smrt, skinuti rukavice i napustiti operacijsku salu.
Nastaviti dalje. Jer život ne završava zajedno s jednim poglavljem. Završava onda kada pomislimo da je život samo jedno poglavlje.

komentiraj (7) * ispiši * #

četvrtak

veljača

2016

Sje*ane svetice

Odabiru li neki ljudi biti slabi ili su jednostavno takvi?
Odabiru li takvi mene ili ih ja privlačim?
Znate li da bih kao psiholog zarađivala više nego Karamarkova žena?

Muž ju je prevario jednom. Prešutila mu je to i problem pogurala ispod kreveta, kao ja nove cipele za koje mjesec dana nakon toga kažem da su to one stare, prošlogodišnje (ne mogu vjerovati da ih se ne sjećaš!?).
Prevario ju je opet. Prigovorila mu je, a problem pogurala ispod tepiha, zajedno sa komadićima svog srca.
Ne možeš tako. Problemi su kao neplaćeni računi, uvijek ti dođu na naplatu - s kamatama.
Tako je mjesta pod krevetom bivalo sve manje, a ni mijenjanje tepiha nije pomoglo u rješavanju grinja, jer je prašinu ostavila tamo gdje je bila.
I on je našao novu, mlađu i uzbudniju verziju svoje ocvjetale supruge. Sate i sate sam provela praveći koktele i izbacujući savjete dostojne ukoričivanja. Da bi me nazvala i rekla mi kako će se ipak potruditi zadržati ga.
Nije mi jasno što je pod time mislila, vezanje njega za radijator ili povez na vlastitim očima.
Nitko te ne može cijeniti ako samu sebe ne poštuješ. Nitko.
Sranja se dešavaju, ali kako uvijek uspijem biti uvučena u to? Zašto ponavljam obrazac za koji znam da nikamo ne vodi? Zašto nisam odmah rekla:
"Čuj, niti mu je prvi put, niti posljednji. Svaki put si mu prešla preko toga i sada ćeš. Ajmo si skratiti muke i ne razgovarati o tome."

I sada me dovela u poziciju da mi je muka od nje i da mislim da je to i zaslužila. Odlučila je biti nesretna.
Znate one žene kojima je svrha života da budu paćenice i žrtve, jer im je uzor neka svetica koju drže iznad bračnog kreveta i poistovjećuju se s njom. Ona je ta. Ona je bolja osoba od mene i od vas. Jer je kršćanski praštati, a ja sam jebeni retard jer ja to ne razumijem.
Meni je lako, kaže. Dušo, ja sam odabrala biti sretna, ne prihvaćam ništa manje. Svjesna sam da imam jedan život i da neću u Raj ako u ovozemaljskom životu dopuštam da me iskorištavaju, maltretiraju i omalovažavaju. U svakom životu izvući ću najbolje iz njega.

Ljuta sam jer sam plakala, živcirala se i brinula. Ljuta sam jer sam njega voljela kao brata, a sada ga ne želim vidjeti. Ljuta sam jer mi se gade oboje. Ljuta sam jer sam ih voljela svim srcem. Ljuta sam jer za sve lijepo govorim u perfektu.
I još sam bjesnija jer znam da ću se u isto sranje uvući i za koji mjesec.
Možda ovaj put ja trebam biti jaka i odjebati sve to.
Neke žene imaju potrebu "popravljati" druge muškarce i nikad to nisam shvaćala. A sad shvaćam da sam ja jedna od onih žena koje imaju potrebu "popravljati" druge žene.
Nova mi je misija da naučim ocijeniti koja je za popravljanje, a koja je za otpad.