Čovjek se najviše boji onoga što ne poznaje, a sami sebi najveća smo nepoznanica. Ljudi koji nas okružuju, oni koje smo odabrali, refleksija su naših vlastitih strahova i želja.
Kako upoznati drugoga kada ne poznajemo sami sebe?
Pogled u ogledalo odvraća nam pozornost od onog bitnog, jer iako svi [mislimo da] gledamo sebi u oči, vidimo samo djelić odraza stvarnosti koja nam izmiče kroz prste poput pijeska, a samo rijetki sretnici u tom pogledu prepoznaju sebe. Gledamo širu sliku koja to zapravo i nije, tamo gdje ju jedino ne bismo trebali tražiti, umjesto da vidimo sebe, mi tražimo mane, izgubimo se u toj potrazi i zaboravimo pogledati u dubinu, u srž. Oči su ogledalo duše, a rijetki su oni koji gledaju, vide i prihvaćaju se onakvima kakvi uistinu jesu - savršeni u svojoj nesavršenosti. Klišej, ali poput mnogih i ovaj klišej je gola istina.
Iskrenost nije ranjivost, ljudi tu često griješe. Uče nas tako od malena, svoje strahove usađuju u nas, pogrešno očekujući drugačije reakcije i ishode, a sve iz straha od osjećaja. Uče nas da je pogrešno osjećati; ne pokazuj suze, ismijati će te, ne pokazuj osmijeh, zavidjeti će ti.
Ne pokazuj! Ne budi! Nećeš biti prihvaćen!
Kao da je čovjeku svjesnom sebe prihvaćenost kao takva uopće prihvatljiva!
Nitko ti ne kaže da je uistinu ranjiv samo onaj koji se ne otkriva i ogoli, nego se skriva iza maski i kulisa koju je stvorio za druge kako bi se zaštitio, pritom se izgubivši u vlastitim lažima.
Ne možes biti iskren prema drugima, ako nisi prema sebi.
Ne možes biti milostiv prema drugima, ako nisi prema sebi.
Tek kada upoznaš samog sebe spreman si i otvoren za nova iskustva, za upoznavanje svijeta onakvim kakav uistinu jeste - surov, okrutan i hladan, ali i topao u isto vrijeme, ranjiv i žedan ljubavi i shvaćanja.
Ako tražite odobravanje, tražite ga u sebi, jer nigdje dalje nećete ga naći. Nigdje dalje nije ni bitno.
Post je objavljen 21.07.2019. u 01:06 sati.