U današnje vrijeme kada velik broj ljudi prolazi krizu (bilo identiteta, bilo bankovnog računa), u vrijeme kada bi socijalna osjetljivost trebala biti najizraženija, mi se otuđujemo sve više i više.
Okrenuli smo se sebi iako smo upravi mi oni za koje činimo najmanje. Dani su postali duži (iako u ovo zimsko doba ne mogu biti kraći), imamo osjećaj kako svaka osoba s kojom provedemo i najkraće vrijeme krade dio nas, djelić po djelić. A ništa ne nude za uzvrat.
Imam jednu tajnu, onu kako se ja riješavam negativne energije ne čineći ništa za sebe, ali sve za nekog drugog.
Nije to neka tajna, ali malo ljudi to prakticira, pa često pomislim kako bih to trebala podjeliti s drugima. Shvatila sam da je ovo najbolje mjesto za to jer sam anonimna, nikom neće pasti na pamet kako želim veličati svoja djela - nitko ne zna tko sam.
Slaba sam s riječima, pa ću pokušati s primjerom, najkraće što mogu.
. . .
Zvoni alarm na mobiteli, ti ga gasiš bacavši pogled kroz procijep na roleti i shvaćaš da je još jedan sivi dan pred tobom. Obeshrabruje te, a tek je ponedjeljak.
Ustaješ se i navlačiš ogrtač jer paziš da ne pretjeruješ s grijanjem, smanjili su ti plaću još pretprošli mjesec i još uvijek nisi skužio kako ćeš izgurati ovu zimu. Najlakše ti je bilo smanjiti temperaturu na termostatu. Ili to, ili ništa od "božićne atmosfere". Psuješ si u bradu jer je jutarnji ritual ispijanja kave bio poslijednji koji te veselio, a sad ni to nije neki gušt kad ti se kava ohladi prije nego što si se uspio obući za posao. Prodao si auto, pa si lišen bar jedne gnjavaže, pomisliš vidjevši susjeda kako struže mraz sa šajbe. Bacaš oko na sat i shvaćaš da ćeš zakasniti na bus ukoliko ne potrčiš. Jutarnja tjelovježba. Sad i ti možeš reći da držiš do sebe.
Stižeš na posao i gledaš u lica ljudi koje susrećeš svaki dan, ali se nikada nisi potrudio zapamtiti im ime.
Neki su namrgođeni, neki nasmijani, ali rijetki nose osmijeh za koji možeš biti siguran da je iskren.
Pitaš se stoje li doma pred ogledalom i vježbaju lažni osmijeh kako bi sakrili prazninu, onu istu koju osjećaš i ti.
Pitaš se da li bi i ti možda trebao činiti isto, pa gledajući svoj otužan lik u zrcalu lifta zaključuješ kako djeluješ zastrašujuće pokušavajući izvesti lažni osmijeh.
Dan je usran, kao i svaki drugi, govoriš kolegi koji te pita kako si proveo dan.
Sunce je već zašlo, kao da se ni njemu više ne da trošiti energiju.
Hodajući prema busnoj stanici pokušavaš odlučiti što je bolje, sivilo ili noć koja dolazi prebrzo.
Na stanici su neki klinci preglasni, pa vadiš mobitel kako bi izračunao ostane li ti za božićni poklon prijatelju. Ako spustiš termostat, možda mu uspiješ uzeti neku sitnicu. Spremaš mobitel i shvatiš kako je buku neotesanih klinaca zamjenilo prigušeno jecanje. Pogled ti pada na dječaka u pokidanim i prevelikim najkicama. Osjećaš se bespomoćno, ali mu ipak u tišini pružiš papirnatu maramicu.
"Hvala." kaže ne gledajući te.
"Nitko nije vrijedan tvojih suza, a onaj tko jest nikada te neće rasplakati" kažeš iznenadivši samog sebe. Znaš da si to negdje pročitao, ali ne znaš gdje, pa počneš vrtiti film u glavi kako bi se prisjetio.
"Ti nikad ne plačeš?" pita dječak iznenada.
Poželiš se pokazati snažnim i slagati ga, ali riječi kliznu protiv tvoje volje:
"Sinoć sam."
"Zašto? I tebi se smiju?" pita.
"Možda. Ne znam. Veliki to čine iza leđa."
"Trudim se, znaš," kaže gledajući u pokidane i prevelike najkice "trudim se biti nevidljiv, ali me oni uvijek nađu." kaže i šmrcne.
Gledaš u trgovinu "SVE PO MALO KUNA" i misli počnu letjeti, nekontrolirano, jedna za drugom.
"Je li ti hladno?" pitaš pokušavajući mu ne gledati u noge.
"Malo, ali kad se čarape osuše više neće biti." kaže vedro.
Spustit ću termostat još više, pomisliš i zamoliš ga da pređe cestu s tobom.
Izlazite iz trgovine, dječak sija od sreće toliko da si siguran da je sreća zarazna.
"Sutra ću naučiti matematiku i sad kad imam čitave patike nitko mi se neće smijati!"
Stisne ti se srce. Mislio si da si riješio problem, ali izgleda da i on ima više od jednog problema, baš kao i ti.
Kroz razgovor shvatiš da je tvoj račun za plin svakodnevnica, a njegova je svakodnevnica nešto zbog čega bi i ti plakao na busnoj stanici. Svaki dan.
"Ja radim tamo preko" kažeš pokazujući na veliku sivu zgradu "i sutra ću biti tamo. Mogu li ti napisati ime i prezime, pa da me potražiš?" pitaš ga vadeći kemijsku i blok.
"Znaš li ti matematiku?" odgovori pitanjem.
"Znam."
"Ako te potražim, hoćeš li mi riješiti zadatke iz matematike što imam za zadaću?"
" 'Dajte čovjeku ribu, nahranili ste ga za
jedan dan; Naučite čovjeka da lovi ribu, nahranili ste ga za cijeli život.', jesi čuo za tu izreku?" pitaš ga.
On te gleda u čudu, a ti ugledaš bus u daljini.
"Dođi sutra po mene, pomoći ću ti oko zadaće i objasniti ću ti što znači ta izreka." kažeš i nasmješiš mu se.
Bus prilazi, a ti čekaš odgovor.
"Vidimo se?" pitaš ga.
"Nitko mi drugi nije ponudio pomoć oko zadaće, naravno da se vidimo!" odgovori s najvećim i jedinim iskrenim osmjehom koji si vidio u zadnjih nekoliko dana.
Sjedaš u bus ne skidajući osmijeh i ukucavaš ključne riječi. Izbacije ti link:
Klikni za sreću
Post je objavljen 15.12.2014. u 20:33 sati.