18 zlatnika vrijedan potez

Ostala su mi još 4 poteza. Pokušavam razmišljati unaprijed, pokušavam predvidjeti gdje će kockice pasti, kako će se razmjestiti, hoće li mi 4 poteza biti dovoljno da završim tu "epizodu" i da nastavim dalje, osvajati neke nove epizode..
Povlačim jedan, pa drugi, odmah za njim i treći potez. Nisam puno napravila, čini mi se kako kockice namjerno idu protiv mene. Povlačim i taj četvrti potez.
Gotovo je.
Nisam uspjela završiti tu epizodu.
Odjednom mi se nudi opcija da kupim još 5 poteza!
Prihvaćam i plaćam 9 zlatnika, uvjerena kako ću sada bolje odigrati i završiti napokon i tu epizodu.
Prvi, drugi, treći, četvrti.. Mislim da ću uspjeti! Peti i posljednji potez!
Ne. Ne opet. Ostala mi je jedna kockica. Jedan potez. Još samo jedan potez i uspjela bih.
Opet mi se nudi novih 5 poteza, ovaj put za 18 zlatnika.
18 zlatnika je puno, mislim si. Ali ona kockica me prkosno gleda i ja plaćam još 18 zlatnika za samo jedan potez, jer samo mi je on još bio potreban. Završila sam. Slavim u sebi ignorirajući činjenicu da sam tu pobjedu kupila.
Nije bitno - pobijedila sam!

Kupujem poteze samo u toj igrici. Samo tu ponekad na prijevaru dolazim do rezultata koji želim.
A što je s ljudima koji "kupuju poteze" i u stvarnom životu?
Trude li se manje ako znaju da si mogu priuštiti nekoliko pogrešnih poteza, znajući da će kupiti još nekoliko ako ostanu bez ovih koje im život nudi besplatno?
Dobijemo li uz svaku osobu određen broj poteza?

Glupo je to, samo sam igrala igricu, a sad razmišljam koliko sam puta ispucala sve svoje šanse i nisam kupovala druge. Imala sam svoje poteze, neki su bili dobri, neki pogrešni. Nisam sve epizode završila, bar ne onako kako sam htjela.

Znam samo da sam sretna ovako, znajući da ne kupujem poteze, i ne znajući da li bih uspjela uopće išta učiniti s onim "kupljenim", da li bi nešto promijenili.

Oznake: potez