Bugenvilija
15.06.2020., ponedjeljak
Nazaré u zimi
|
Nama najbliže more, tj neki lijepi gradić na Srebrnoj obali je svakako Nazaré. Po čemu je poznat? Pa uglavnom po velikim valovima i surferima koji tu dolaze iz cijelog svijeta uživati, a koje mi ovaj puta nismo išli slikati jer je dan zimi kratak pa dok smo se snašli i ulovili božični ručak više nije bilo prilike, a i namrčkalo se ozbiljno kao pred kišu, pa smo slikanje valova i ludih surfera ostavili za neka bolja ljetna vremena. Meka ekstremnih vodenih sportaša nalazi se na sjevernoj strani gradića na divljoj plaži zvanoj Praia do Norte ispod tvrđave Săo Miguel Acanjo, sada sa malim muzejom. Porijeklo velikih valova na toj lokaciji je u morskom sprudu dugom preko 230 kilometara koji završava baš na tom mjestu i ponire na dubinu od 5000 metara pa usred velike dubinske razlike dolazi do stvaranja čudovišno velikih valova. Poneki val ako mu se posreći dosegne visinu i od 30 metara. Pogledati bez tona jer je muzika koma. www.youtube.com/watch?v=1N9DDwgafdQ&feature=emb_rel_end Dakle, ovo je tradicionalni božićni ukras i recite vi šta god hoćete ali ja nisam vidjela lijepši i decentniji. Svaka kuća koja imalo drži do sebe ima na balkonu izvješenu ovakvu zastavu.  Nazaré je staro ribarsko mjesto, i ovakve sušione ribe i muzgavaca zimi zauzimaju dobar komad plaže. Vrlo lijepo i dekorativno, a jaki vjetar koji tu konstantno puše i ljeti i zimi sve osuši velikom brzinom. Početak ribarenja datira još iz 1643. godine ali pravo naselje kreće se formirati tek početkom XIX stoljeća, nakon francuske invazije, pa zato mjestašce nema staru jezgru kao većina portugalskih gradova. Nekad su lokalni ribari uglavnom živjeli u visoravnima Sítio do Nazaré i Pederneira jer su obalu često napadali nizozemski ili alžirski gusari. Nazaré je sinonim za tradiciju. Ni turistička gužva koja je u selo stigla početkom 20. stoljeća, a učinila je jednom od najatraktivnijih turističkih odredišta u Portugalu, ne mijenja ju. Kao malo ribarsko selo, Nazaré održava na životu jednu od najoriginalnijih portugalskih tradicija. Muškarci idu u ribolov u svojim lijepo obojanim šarenim brodovima ranom zorom, a žene ih čekaju na pijesku obućene u svojih sedam suknji. Razne su priče vezane za taj detalj ali vjerujem da je jak vjetar i hladnoća u zimskim mjesecima presudio običaju. Kad se vrate iz lova žene pruzimaju ulov i odmah na licu mjesta kreće aukcija, trampa ili čišćenje ribe i pripremanje za sušenje. Žene su zadužene za financije, a muževi isključivo za lov. Drugo vrijeme provode po gradu šećući se u razgovoru sa ostalim ribarima ili piju vino kod susjeda ili u lokalnom kafiću. Nekada je ribarstvo bila glavna privredna grana, ali veliki valovi su turizam stavili na prvo mjesto, što ne znači da more nije i dalje visoko kotirajuće, pa se Nazarećani aktivno brinu o svoj drugoj najvažnijoj grani uvodeći mnoštvo inovacija u očuvanju morskog svijeta.    Ribarski čamci se čuvaju na plaži, daleko daleko od mora, iako mislim da su ovo izložbeni primjerci. No usprkos tome mnogi u ribarenje kreću sa plaže, a u pomanjkanju volova koji su ih nekad izvalačili iz mora sad se služe traktorima.  Plaža u zimskom periodu. Tu uvijek ima neko da se sunča, odmara, namače noge u ledenom Atlantiku ili naprosto upija morski zrak. Ako povećate sliku na puni format vidjeti ćete na rtu tvrđavu Săo Miguel Acanjo.  Nazaré iz zraka: https://youtu.be/3cxPaXXvBAY Oznake: Nazaré, Porugal, obala, ribolov, tradicija, valovi |
- 16:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #
08.06.2020., ponedjeljak
Središnji Portugal
|
Da ne kažem baš kontinentalni ikao je on zapravo baš to, jedino ga krasi prava mediteranska klima, a i vegetacija koja je puno bujnija nego recimo kod nas. No to može zahvaliti izuzetno dobroj i plodnoj zemlji te nebrojnim bunarima, rijekama i riječicama, močvarama i jezerima. Nevjerojatno je zelen i pun vode. Nema te kuće koju smo išli gledati, a da u dvorištu nije bio bar jedan bunar. A često puta bi bila dva ili više, jedan običan i jedan ili dva arteška. Potoci i rijeke također presijecaju mnoga imanja, a divno bi bilo imati svoju vodu, eh. Šumica hrasta plutnjaka u prvom planu, a u daljini se vidi prekrasno jezero.  Pravo autohtono portugalsko drvo nije eukaliptus kao što bi laik koji prvi puta tamo dođe, pomislio na prvu. Šume eukaliptusa su niknule kao rezultat ljudske pohlepe, korumpiranosti vrhuške i ne gledanja u budućnost. Ne, to je hrast plutnjak (Quercus suber), crnika i par vrsta borova ali prvenstveno plutnjak. Pa prvo što smo saznali putujući okolo i slušajući mudrije bila je informacija da je zaštićen zakonom, a to znači da na svom imanju ako hrast naraste preko jednog metra više se ne smije vaditi i za to se plaćaju poprilične kazne ako vas, naravno uhvate. Ne moram reći da je 100% klijav i da svaki žir koji padne, a nije ga recimo pojela divlja svinja, miš ili štakor, garantirano niće i to prvo vretenastim korijenom na pozamašnu dubinu, a tek onda radi stabalce. Tako da je naivno misliti da ste u stanju samo doći i iščupati ga s korijenom ako je gore malo višlji od lakta. Ni sa krampom ne ide van, već se za izbaciti takvu biljku morate ozbiljno oznojiti. No nije sve tako crno. On je najbolje drvo protiv požara i ne dira ga plamen, vjerojatno baš zbog te kore. Pa tko ima veće imanje zašto ne bi posadio to korisno i lijepo drvo na svojoj međi. Imate štit od vatre i svakih 10 godina možete obrati sloj kore i nešto zaraditi. Što se plutnjaka tiče, Portugal je tu prvi po uzgoju u svijetu. Hrast plutnjak kome su već skinuli jednu rundu.  Na drugom mjestu uz lozu su zasigurno masline kojim središnji dio zemlje obiluje. To su uz autoput beskonačne šume maslina sa ponekim šumarkom plutnjaka. Pogotovo se dobro vidi kad se vozite od Lisabona prema sjeveru kontinentalnim dijelom, a ne uz more. Makar ima maslina i uz more, ali nema tih ogromnih plantaža (ili ih mi nismo vidjeli). Ovo su masline u jednom dvorištu čiju kuću na žalost nismo kupili, ili na sreću, tko zna.  Ovo su vrlo tipični dimnjaci za ovu zemlju. Oni ako nešto silno vole ukrasiti, a sve vole, no dimnjake bi svakako izdvojila kao specijalan kuriozitet. Čak i vrlo siromašni ljudi imaju dimnjak za pokazati se, dal ukrašen bojom, ornamentom ili načinom gradnje, svejedno. Glavno da je nešto drugačije od susjeda, lijepo i praktično. I uredno i čisto.  Da, ta čarobna riječ, čistoća. Ako po nećemu mogu reći da su posebni, to je zasigurno po čistoći. Od urednih vrtova, do čistih i pometenih ulica. Pogotovo van sezone. U sezoni imaju isti problem kao i kod nas u Hr. premalo jedinica koje odvoze smeće na pojačan promet turista dolazi do kaosa. Tipično. No ono što je lijepo i meni se izuzetno sviđa je njihova urođena sklonost ljepoti i ukrašavanju. To se vidi po okućnicama koje su sve do jedne super sređene za uslove onoga tko uređuje. Ima jadnih pokušaja tamo gdje žive sami starci, ali ima smisla i sređeno je koliko to oni mogu, a da je vrt zelen i pun cvijeća, nema razbacanih starih crijepova i greda kao po našim selima. Čak su im i ulice označene na neobično lijep način. Ne možete tu zalutati :)  Dugo ne nastanjena kuća koju smo išli pogledati ali ružica je predivna i u punom cvatu.  A vrt nepokošen ali pun lijepog poljskog cvijeća.  Tu je redovito i obavezno kositi oko okućnice u luku od 50 metara ali tek od 1.6., mislim da je ovo bilo malo ranije slikano, zbog požara kojeg se svi sa razlogom boje i pušu i na hladno. Pa tako nema šanse da tu netko napravi roštilj u dvorištu, mislim da bi mu vatrogasci bili za vratom za deset minuta, ali svako dvorište ima popratne zgrade u kojima je obično mjesto za roštilj i krušna peć. Jer ako ne pokosiš moglo bi se iz nehata desiti ovakav scenario.  Tu smo išli gledati neku kuću koja je bila prekrasna ali okolica mi se nekako baš nije dopala, em je sve u kotlini i pogled nije neko ludilo, tud su još i ti ostaci požara kao gole rane.  Vegetacija je vrlo slična našoj jadranskoj pa i tu raste prelijepi bušin. Dapače, jedini je koji se dobro nosi sa inače potpuno golim eukaliptusovim šumama čije tlo u rijetkom sloju pokrije tek tu i tamo pokoji stručak paprati.  Ako ne pazite kud hodate u zapuštenim vrtovima u proljeće na suhoj slami vole lješkariti domaće čuvarice od štakora i sitnih glodavaca. Nije otrovnica, ali je svejedno čovjeka koji je samnom obilazio vrt dovela u stanje šoka. Ja sam se baš naljutila koju je graju dignuo ni iz čega. Sirota zmija kidnula je u travu brzinom munje, a taman sam krenula da ću bolje fokusirat. (Hemorrhois hippocrepis)  Ovdje ćete po vrtovima naći raznog samoniklog prekrasnog korova, pa male orhideje nisu nikakvo čudo.  A prednje strane koje gledaju prema ulici vole ovako nešto.  Nastavak sutra... Oznake: Porugal, pustolovina, putovanje, plutnjak |