Bugenvilija
18.05.2010., utorak
Sunce bilo, ne bilo i ostale lovačke priče
|
Slušam odličnu muziku upravo. Pa reko da podijelim sa vama nešto od momentalnog ugođaja. Zato evo prvo muzika, pa ćemo onda dalje redom ... Riječ je o jednom odličnom talijanskom jazz muzičaru ne baš najmlađem. Tj. iza njega su godine izuzetno produktivnog rada, a dotični gospon se zove Gianluigi Trovesi Svira saksofon i klarinet (što nije ni čudno s obzirom da je riječ o istom instrumentu, samo je jedan od drveta, a drugi od metala...) i naravno, komponira...a najviše se oslanja na srednjovjekovnu talijansku glazbu i to me oduševilo kod njega, ta prekrasna mješavina izuzetno avangardnog jazza, srednjovjekovne (meni jako mile) note i dobrog jazza se teško nađe. Možda je običnom slušaocu malo prenaporan za prvi put, ali predlažem upornost i slušanje u raznim raspoloženjima, jer ovo je prekrasan dragulj koji sam tako kasno otkrila. I ko zna koliko još tako genijalnih neotkrivenih mi muzičara čući kojekuda po svijetu, a ja nemam pojma za njihovo postojanje... Zato je sreća što sam bila na zadnjem High End sajmu u Minhenu pred desetak dana. Ako ništa drugo, onda samo zbog ovoga... Sajam nije bila neka sreća i veselje. Mislila sam prvo izvijestiti vas iz prve ruke ali kad sam skužila da je većina onih zaista interesantnih kuća, podbacilo ovu sezonu, nije se imalo zapravo na što osvrnuti. Oni klasično klasični i ne iznenađujući po nikojem pitanju, kao recimo Burmester. nije nešto na što se može potrošiti više od jedne rečenice. Dobar je, nema kaj, al nije to to. Navikla sam na iznenađenja po tom sajmu inače, pa je ovaj prošao uglavnom u dokonom prešetavanju, dobrim sastancima i ispijanjem pive od restorančića do šankića... Slike sa sajma mogu pokazati one od lani jer su bile puno bolje s obzirom na izloženo, a i bateriju sam u općoj gunguli ostavila doma, pa je slika bilo samo par... Do slijedeće se godine možda dese neke radikalne stvari koje će ionako biti pompozno najavljene na vrijeme, pa ostavimo vremenu da radi na našoj strani... Dječurliju blizanačku smo ostavili Mugiju na čuvanje jer kud bi sa sitnom dječicom na takav šou, gdje svaki izložbeni primjerak košta ivragu puno i nama je apsolutno neplativ ako mu se desi da mu završi koja lampa u dječjim šapicama ili neka slična huncutarija. Al dobro, imaju djeca i osiguranje, ali radije ne bi to isprobavala. Bayasaa je bila negdje na faxu tako da joj je muž preuzeo sav cirkus sa hrpom dječurlije. Baš lijepo od njega na strpljenju i želji da pomogne i uskoči. Nezgodno je to kad nemaš bake za ovakve neke extra situacije, a niti nekog od povjerenja bliže kući, posebno ne sad kad smo se friško preselili. Zahvalini smo stoga tim našim dragocijenim budističkom linijom zapečaćenim prijateljima, što uvijek kad treba uskoče. Iako pazimo da nikog nikad ne opteretimo bez veze ili hira. Nekidan, hm...ima tome već... imali smo u školi nešto što se tu stručno i naučno, zove Schnuppertag (njuškajući dan). To je bil pak hepening svemirskih razmjera. Za to smo se psihićki pripremali tjednima prije. Dobili su blizanci čak, eh... to je tu tak dobro organizirano da se na to naprosto moram osvrnuti. Dobili su mala pisamca, kao neke pozivnice od starijih učenika, onih iz drugog osnovne, koji su im domaćini na tom danu u kojem oni upoznaju školu. Pa je u pisamcetu pisalo, otprilike... Dragi Dawa/Nyima, čujem da ćeš doći na Schnuppertag. To je jako lijepo, i tome se jako veselim. Ja bih želio da sjediš pod satom do mene, a na odmoru da se samnom igraš u dvorištu. Lijep pozdrav, Fabijan/Hans (imena izmišljena)  Kako je bilo dosta djece iz predškolske grupe, tako je cijeli jedan razred glumio domaćine. Žao mi je samo što to nismo mogli ići vidjeti jer je bilo samo za djecu. Tako da ništa od slika. Osim ove na kućnom pragu zajedno sa novim torbama za školu koje su ovaj puta bile skoro pa prazne Impresije se još slažu ali škola je prava stvar to je opći zaključak... Da dan ne bi baš bio savršen, pobrinuo se onaj naš najvražićak zvan Dawa, napast ti si prava... Nakon velikog odmora po dječurliju su došel tete iz vrtića i odvukle ih u vrtićke prostorije. Pa se usred neke zezancije poslije ručka, a prije spavanja, ”slučajno” zatekao u kupaonici, njihovoj zajedničkoj di su toaleti i pet-šest lavaboa za pranje zuba nakon klope... i dok je neki mali klinjo iz grupe kakao u jednom od toaleta Dawa se poigravao špricajući ga prek vrata. Naravno, tete su bile negdje drugdje... i tako je to trajalo dok mu se nije prohtjelo sirotoj žrtvi skinuti cipalu sa noge i baciti mu je u zahod. Na što je mali odjurio plačući, a uletila glavna šefica vrtića i nakon što je vidjela da moje najmanje, najmlađe i najmilije dijete kupa cipelu po govnima u školjci dobila zapetljaj crijeva i skončala u mukama. Ne, ali skoro. Dobila je mlade garant, jer se u trenu nije mogla skulirati i to obaviti ”pedagoški” pa je po malom seronji istresla viku i galamu. (ja bi ga garant nalupala i po riti) Pa je onda gusarčić morao oprati ono što je zasrao, i to mi je jako drago, jer mu ziher slijedeći put neće takvo što pasti na pamet. A sirota šefica, čim me vidjela da sam došla po decu odmah me obavijestila da je vikala na dijete i neka joj oprostim nesmotrenost ali da se nije stigla snać usred smradonosne situacije. I ja ju potpuno razumijem. Posebno zato jer su te sve tete lude za blizancima i stvarno korektne po svim pitanjima... Malo sam je potapšala po leđima da ju uvjerim da nisam zamjerila i da i ja znam podviknuti, a znam, jer često puta uopće nema odjeka da je neko nešto čuo, posebno kad je dreka nesnosna...a često je. Još sam nešto pametno htjela zapisati al se sada ne mogu dosjetiti... Ah, da. Danas idem po sitni špeceraj u drugo selce, udaljeno samo 5 km od nas...i na povratku, nakon uspješne kupovine, zapadne neka situacija na nebu gadna...a sve počelo nevino... Prvo je lupilo sunce u rani cik cak zore. Pa nas je kroz oblake povremeno pogladilo po licu dok je ludilo od blještavila peklo za oči i kroz prozore. Nije ni čudno da je, kad nismo sunca vidjeli ravno 5 dana. Velika je sreća da mi je kuća prostrana i svijetla, jer bi u suprotnom već davno napravila ritualni Sepuku tupim nožem od bešteka. Onda sam jel, kako priča dalje kazuje, vraćajući se iz tog dućkasa uletila u olujni oblak i krenula nesuvislo i nekontrolirano zijevati takvom silinom da su mi suze u kutovima tekle same od sebe. Ne sjećam se, da sam se u životu ikada tako onesvijestila na trenutačnu promjenu vremena, pa sam morala parkati sa strane da na trenutak sklopim oči jer sam mislila zaspati za volanom. Sutra se nadam malo lijepšem vremenu, jer ovo stvarno nema smisla. I za kraj jato magaradi, ničim izazvanih usred pitome kišom okupane, bavarske vukojebine gornje. I koza. Jedna ali vrijedna, i znatiželjna ko pes... ma zaprav su svi znatiželjni koja to ludara parkira nasred ceste i po kiši pokušava uslikat nešto a da liči čemu... dojurili su svi na ogradu u roku keks. slijedeći puta nosim delikatese mladoj simpatičnoj ekipi...  A sad se idem onesvijestiti nakon što sam u sebe utrpala par kockica najfinije Mousse au chocolat, ne bi li se malo dozvala svijesti da mogu preći tih desetak stepenica do kreveta... |