Bugenvilija

21.06.2009., nedjelja

Zli ugriz

Svi koji me redovito čitaju znaju da su mi sve životinje jednako drage. Zaista jesu. Ne odvajam buhe i slonove, ni stjenice od krpelja, kao ni mačke od pasa. Sve je to jedno veliko prekrasno šareno čudo koje nas okružuje na ovoj divnoj planeti Zemlji i kojima moramo biti štit i spas jer mnoge su vrste već u blagom izumiranju našom velikom nebrogom i egoizmom. Samo mi i samo mi, ništa oni i vi. Zato nam se ponekad vrati bumerang kad ga najmanje očekujemo. Vrati se zapravo uvijek, samo ponekad nismo svijesni da je to to, povratna reakcija. Uzrok i posljedica. Karma. Mislite da vam solim pamet? Ma ne, ja to samo sebi objašnjavam, zašto me pred kojih tjedan dana iz čista mira, ničim izazvan, na klupici u jednom dvorištu, na pokošenoj kratkoj travici, daleko od grmlja i svega. Ugrizao jedan pauk za nogu. Zašto?! Nisam mu bila simpatična? Nisam ga htjela fotografirati za Geo ili NG? Nisam s njim željela stupiti u komunikaciju? Kao što stupam svaki puta sa svakim živim bićem koje fotografiram? Uvredljiv neki tip. Skroz. Problem je samo što je to bio pauk križar srednje veličine. Žut. Otrovan poprilično. A pred jedno petnaestak godina, još dok sam živjela u Zg. ugrizao me jedan gadan crni tip sa dlakavim nogama, i od njegovog mi je ugriza na istoj nozi samo malo višlje gore, nastao otok promjera 4 cm i visine 3 mm koji se mogao podičiti najljubičastijom bojom ikad viđenom i bolnim odjekom koji je trajao puna 4 mjeseca. Gadan neki pauk skroz. Za njega je ovaj žuti križar prava mala maca. Od njega mi je buknuo gadan otok, crven i krvav. Bio je tvrd i širine 8 cm, a otrov se brzo raširio krvotokom i prouzročio kojekakve smetnje i pravo trovanje kao što i priliči paukovom ugrizu. Stanje kao u gadnoj gripi, kad bole svi zglobovi i blaga temperatura sa vrtoglavicom. Jednom riječju - otrovanje! Bila sam čak i u doktora. Moj je na žalost ili na sreću bio na godišnjem, a mijenja ga kolega s kojim i inače dijeli ordinaciju. Prekomičan lik, Mađar. Sa najsmiješnijim naglaskom kojeg znam samo iz viceva o Mađarima. Svaki put kad mi krene nekaj objašnjavat ja krepam od smjeha, ne mogu se suzdržati. Uglavnom, simpatična spodoba je homeopat i dao mi je predobru kremu za ugrize i slične situacije, kod trovanja krvi i tak. Krema je u 5 dana koliko mažem, potpuno razbila otrov i oteklinu, tako da više nema ni traga crvenilu, a kamo li da me nešto boli ili svrbi. Živjela homeopatija! Nisam zamjerila paučjem rodu ovaj mali gric. Šta se može. Ponekad nastradaju nevine žrtve. Baš kao i u stvarnom životu. Ko zna što sam mu ja skrivila, on sigurno zna, iako mi nije htio ništa reći... Mladić sa slike nije križar i nije me gricnuo, on je samo paučjeg roda. Lijepo je pozirao i bio vrlo pristojan... ima krasne štramplice i mrežaste čarapice i nisam mogla odoljeti ne poslikati to... a sad za čeljust... nije me dirao, kao ni ja njega ali vjerujem da bi njegov ugriz bio kudikamo bolniji od onog križarovog...ili se varam...

- 23:23 - Komentari (49) - Isprintaj - #

18.06.2009., četvrtak

Stjenice

Kako sve na ovom svijetu može biti lijepo kad se pogleda iz bliza, tako su i stjenice moje nove "žrtve" makro objektiva. Ima ih svih boja i dezena, od skroz smeđih i neuglednih, pa do zelenih i plavih, prugastih i točkastih. Najpoznatiji pripadnik velike porodice stjenica je zasigurno Smrdljivi Martin i njegova polubraća po ocu. Većina ih ima na leđima kombinaciju mekih i krutih hitinskih dijelova. Dok naša prugasta stjenica ima samo hitinski oklop, a ispod njega se kriju meka prozirna krilca. Naša ekipa nosi latinsko ime Graphosoma lineatum i jedna je od zgodnijih primjeraka svoje vrste. Koga zanimaju i ostali primjerci, može pogledati ovdje. Na mom foto-blogu u isto vrijeme možete ako želite pogledati jedan neobičan i simpatičan primjerak strizibube kome sam lično nadjenula ime koje mu puno bolje stoji od originala (latinsko nisam dirala). I naravno aukcija za Šumarkine lijekove je u punom jeku, zato ako želite koju moju sliku i još uz to biti humanitarno osviješteni, pohitajte dok se nije sve razgrabilo :))

- 10:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

16.06.2009., utorak

Ljetna idila za Šumarku

Svi znate tu moju, meni tako dragu sliku, a vjerujem i ne samo meni. Sad imate prilike naručiti ju i još učiniti dobro djelo za našu blogericu Šumarku u akciji koja se već danima odvija na aukcijskom humanitarnom blogu Tamo ćete također naći raznih krasnih stvari od nakita raznih autora, preko Zonine Kiklopom nagrađene knjige, do slika što Lipe nam Mare što mojih, pa navratite, bacite oko, možda nađete nešto što će vam privući pažnju i zasvrbiti prste :))))

- 22:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.06.2009., srijeda

Srčeko i aprilske ludorije

Ne mogu reći koliko mi ovo suludo vrijeme ide na živce. Taman nađem idealnu lokaciju i pauka pobjednika, a slijedeći dan lijeva kiša ko iz kabla, ma još i gore. Munje sijevaju, gromovi pršte kao da je to lokalna zabava bavarskih vatrogasaca. Tako sam neki dan, ono kad je još bilo krasno i toplo, u freisinškoj šumici na barici mutnoj, otkrila tu famoznu ekipu vilin konjica koji se žele slikati iz bliza ali sam nesretnim slučajem bila sa grupom mojih gusara pa to baš nije bilo najsretnije poklopljeno, a i baterija mi je na Lumixu bila skoro pa prazna, a hulja i gad od aparata neće da fokusira u tom slučaju. Pa sam tako napravila samo par komada iz daleka, sa jedno 30 cm, a sve ono što sam mu prišla na 3 cm mogu slobodno u smeće baciti. Tuga i jad. No novi objektiv stiže sutra, mužu dosadilo cendranje... A vjerujem i vama Nyima si je prignječil kažiprstić zatvarajući teška vrata na autu neki dan, pa sad ima krasan crni nokat. Bili jučer kod kirurga koji ga je samo pogledal, i zaključio da bu opal al da nema smisla malom to sad čupat, bolje nek sam opadne u igri u pješčaniku, bilo gdje. Složila sam se s njim u cijelosti. Jeza me prođe na spomen čupanja noktiju... Ne bi ni išli doktoru ali tata je zahtjevao stručnu dijagnozu, pa evo mu je...Nakon četvero djece ipak mislim da se kužim u simptome sasvim kvalitetno i da neke stvari mogu ocijeniti i bez doktora. Sad molim da svi skoče na mene, posebno tipovi tipa Sadako's apprentice :) Bila kod bivše susjede na mentinom čaju jer smo fulali kirurga, pa smo morali čekati koji sat, a baš da mi je fora 15 kilometra simo pa tamo voziti bez veze i nije. Ona je jadna malo zatečena kaj smo se odeslili, jer veli, mi smo joj bili jedina svijetla točka u okruženju. Veseli, klinci razigrani, simpatični i druželjubivi. Neko ko te pozdravi ujutro u podne i navečer ili kad te naprosto sretne na dvorištu ili hodniku. Sad veli, nema više nikoga, svi neki namčorasti i okreću glavu da ne moraju pozdraviti. Eh što ti je otuđenost. Jad i bijeda. A sve se odvija na 10 metra, sramota baš. Složila sam joj žičanu mrežu na drvenu pregradu između našeg sad već bivšeg dvorišta, tako da joj se buduće penjačice mogu slobodno penjati. Bila je oduševljena. Kupila si je klematise i sve neko penjajuće bilje koje je već davno ocvalo za ovu sezonu. Šta ti je kad se ne kužiš, svako te može preveslati, a i ona je smiješna, misli da se bilje popne tri metra za tjedan dana. No, dala sam joj svoju mentu, jagode mjesečarke, origano i melisu, nevene i par bonsai drveća kaj sam imala u teglama, pa je sretno to postavila sebi na travnjak i uživa sad u sjeni moje bivše markize. Uglavnom, lijepo smo pročaskale, skuhala mi je mentu, za koju sam ju jedva uvjerila da ju uzme jer je to prekrasno mirisno bilje koje možeš i popiti i osjećati se manje zgužvano i vruće po ovim šatro vrućinama. Ko voli moje slike i želi pomoći Šumarki, može to učiniti ovdje! Također ako vam se neke moje slike jako dopadaju, a nema ih na aukciji, možete mi reći staviti ću ih samo za vas :) Ovo su slike koje ulaze u aukciju: A Srčeko je već na terenu! Pridružite nam se!

- 00:25 - Komentari (28) - Isprintaj - #

06.06.2009., subota

O Cicioliju i invaziji leptira

Baš sam se veselila kako će biti milina kad krenu horde kukaca, tu na novoj lokaciji, a onda mi je pukel makro objektiv, tj leća, bez kojeg nema makro slika. A ni mojeg opuštanja u onom što najviše volim raditi i što me stvarno maksimalno ispunjava. Fotografiranju. Vidim da me se vrlo neozbiljno shvaća, pa sam tako dobila sijaset neupotrebljivih savjeta ali niko se nije sjetio da mi kupi novu leću npr... no dobro, pretjerujem i šalim se na vaš račun. Da, slika koje slijedi je napravljena sa starom lećom sa starog aparata i nije ni sjena onoj, ali za sad mi nema druge, a da ne spominjem vragove i ždranje muha... Ovo je mužjak škorpionske muhe (Panorpa communis) Onaj zbog kojeg sad gorke suze ronim jer slika nije onakva kakva bi bila sa pravom lećom, a on mi je pozirao punih 25 sekundi, taman za dvaput izoštrit i okinut...Tu beštijicu lovim već godinu dvije, vrlo je plaha, čak bojažljiva i ne voli se fotografirati kao recimo neki leptiri, vilin konjici, stršljanovi, ose i cvjetne muhe. Nekom srećom u toj mojoj nesreći uspjela sam ublažiti krpanjem leće sa silikonskim lijepilom, ali sad je jedna strana fiksna i ne mogu namjestiti sliku da bude sredina u centru, već mi je cijela situacija pomaknuta na jednu stranu, pa slike izgledaju s jedne strane duboka tama, a sa druge se vidi objekt, pa sve slike cropam na kvadratične da izbjegnem to djelomično vinjetiranje od kojeg dobivam plikove. No, sad dosta o mojim boljkama, vjerujem da vas zanima što se krije iza naslova. Pa idemo redom. Prvo je bilo masovni bijeg leptira iz točke A u točku B. Činjenica je samo da ne znam ni koja je bila početna pozicija, a još manje kamo je bagra odletjela ali bilo je to upravo fenomenalno. Pričala sam baš nekim ljudima, sva u euforiji tog dana kako sam oduševljena onim što sam vidjela i doživjela. Na žalost nemam nikakvih vidljivih zapisa, iako sam bila sto posto uvjerena da imam jedan mali filmić, ali kako su filmići rađeni na mom Lumixu, prilično bijedna stvar, a i ne služim se time baš, tako je i ovaj zapravo bio totalni ćorak i vidi se samo kako Nyima pokušava zapišati put, a pri tom pas tako mahnito laje svojim odurnim visokim C, koji para uši i navodi te na pomisao da je vrijeme tom psu operirati glasnice, pa onda još jedan nasumični potez rukom prema gore i moje vikanje da se utiša psa i odstrane djeca ne bi li uspjela uslikati bilo što od famozne situacije koja se pred nama odvijala u kontralichtu sa pozadinom zelene šume, jer to je bilo jedino mjesto gdje se moglo nešto vidjeti. S obzirom da su te tisuće i tisuće, da ne kažem i neke veće brojke leptira prelazile u brzom preletu vrlo nisko nad tlom od jugozapada prema sjeveroistoku, samo na tom jednom potezu zelene oaze, iznad još čitavog žita jedne pretople sunčane subote sredinom maja, letjelo je pravo more leptira svake fele i boje, od običnih kupusara, malih plavaca svih boja i dezena, velikih žutocrnih lastinih repova, admirala svake boje, crvenih šarenaca do stričkovaca koji su nosili povorku i brojčanu većinu. Prelijetali su sve preprke, sve plotove, prelazili brzu cestu i stradavali hrpimice ali ništa ih nije sprečavalo u njihovoj svetoj misiji. Preko mojeg dvorišta prošla ih je nepregledna rijeka, a sve po desetak u jatu, onako kao nošeni nekom zračnom strujom, zujali su ne zaustavljajući se ni na tren nigdje. Nikad nisam prisustvovala tako nečemu, pojma dapače čak nisam imala da se i po starom kontinentu dešavaju seobe leptira, jer za jednu sličnu senzaciju sam saznala zahvaljujući svojim vlastitim klincima i njihovim edukativnim crtićima. Seoba leptira u južnoj Americi. Isto tako lete po stotine kilometara da bi se onda okupili na veliki dernek, leptirski grupnjak, pa ko koga ili tako nekako... Slike leptira koji nisu odletjeli iz nepoznatih razloga, možete pogledati tu! A sad tužna ili manje takva, priča o Yidamu Cicioliju. To kakva je stvarno ćemo tek saznati. Za sada se nosimo sa situacijom kako najbolje znamo i umijemo. Naime šta. Ciciolija je izmislio Dawa. To je lik sa imenom i svim obilježjima jednog normalnog djeteta. Je. On je malo stariji nego njihov nećak iz Zagreba, jednu godinu. Ali iz nepoznatih razloga još ide u vrtić. Živi sa tatom koji radi u šumi. Mamu se ne spominje ali možda i ona još dobije neku ulogu. To se ne smije pričati u vrtiću da mu se ne totlahaju. Morala sam svečano obečati da nikom neću u vrtiću spomenuti postojanje Ciciolija. Naravno, da to ne bi bilo samo tako trivijalno. Moje najmlađe dijete zahtjeva da ga (Ciciolija) nazovem na telefon jer on želi s njim pričati. Čak mu je i mjesto u svom krevetu napravio da kad dođe umoran da se ima gdje leći, iako je rekao da živi kod tate... Prvo što se pita po ustajanju ujutro, je, a jel bio Cicioli tu preko noći... I sad što, mi smo kao uzorni roditelji prihvatili njegovu igru, jer ako se ne varam i ja sam kao klinka imala više takvih likova koji su uredno živjeli samnom, jedino ih nisam nikome pokazala, za razliku od mog mezimčeta koji će ako treba osobu najtvrdokorniju i koja ne voli malu djecu, navesti da se s njim upusti u razgovor i da se smije njegovim apsolutno bez primisli prekrasnim dječjim razmišljanjima i pitanjima, koja istina, često znaju udariti tam di najviše boli... Velika sreća sa cijelim tim je ta, da se Ciciolijem da nagnati dijete majušno na poslušnost. Posebno u nekim stvarima kod kojih smo muku mučili do sada. Kao recimo mrštenje na hranu u tanjuru od koje ja regularno dobivam plikove. Pa onda lupanje nogom o pod kad mu se iste sekunde ne udovolji na zahtjev. Sad samo kažem, ako tako nastaviš, reći ću te Cicioliju, da zna s kim posla ima. I mali bude med i mlijeko... Eto, sad nas doma često ima više nego treba, al dobro, ko zna što nas još čeka... Uživajmo dok možemo :)) Zaboravih dodati: Molim da pročitate Šumarkin post, ona nas treba...

- 22:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #