Marketing
O Cicioliju i invaziji leptira
Baš sam se veselila kako će biti milina kad krenu horde kukaca, tu na novoj lokaciji, a onda mi je pukel makro objektiv, tj leća, bez kojeg nema makro slika. A ni mojeg opuštanja u onom što najviše volim raditi i što me stvarno maksimalno ispunjava. Fotografiranju. Vidim da me se vrlo neozbiljno shvaća, pa sam tako dobila sijaset neupotrebljivih savjeta ali niko se nije sjetio da mi kupi novu leću npr... no dobro, pretjerujem i šalim se na vaš račun. Da, slika koje slijedi je napravljena sa starom lećom sa starog aparata i nije ni sjena onoj, ali za sad mi nema druge, a da ne spominjem vragove i ždranje muha...
Ovo je mužjak škorpionske muhe (Panorpa communis)
Onaj zbog kojeg sad gorke suze ronim jer slika nije onakva kakva bi bila sa pravom lećom, a on mi je pozirao punih 25 sekundi, taman za dvaput izoštrit i okinut...Tu beštijicu lovim već godinu dvije, vrlo je plaha, čak bojažljiva i ne voli se fotografirati kao recimo neki leptiri, vilin konjici, stršljanovi, ose i cvjetne muhe.
Nekom srećom u toj mojoj nesreći uspjela sam ublažiti krpanjem leće sa silikonskim lijepilom, ali sad je jedna strana fiksna i ne mogu namjestiti sliku da bude sredina u centru, već mi je cijela situacija pomaknuta na jednu stranu, pa slike izgledaju s jedne strane duboka tama, a sa druge se vidi objekt, pa sve slike cropam na kvadratične da izbjegnem to djelomično vinjetiranje od kojeg dobivam plikove.
No, sad dosta o mojim boljkama, vjerujem da vas zanima što se krije iza naslova. Pa idemo redom.
Prvo je bilo masovni bijeg leptira iz točke A u točku B.
Činjenica je samo da ne znam ni koja je bila početna pozicija, a još manje kamo je bagra odletjela ali bilo je to upravo fenomenalno. Pričala sam baš nekim ljudima, sva u euforiji tog dana kako sam oduševljena onim što sam vidjela i doživjela. Na žalost nemam nikakvih vidljivih zapisa, iako sam bila sto posto uvjerena da imam jedan mali filmić, ali kako su filmići rađeni na mom Lumixu, prilično bijedna stvar, a i ne služim se time baš, tako je i ovaj zapravo bio totalni ćorak i vidi se samo kako Nyima pokušava zapišati put, a pri tom pas tako mahnito laje svojim odurnim visokim C, koji para uši i navodi te na pomisao da je vrijeme tom psu operirati glasnice, pa onda još jedan nasumični potez rukom prema gore i moje vikanje da se utiša psa i odstrane djeca ne bi li uspjela uslikati bilo što od famozne situacije koja se pred nama odvijala u kontralichtu sa pozadinom zelene šume, jer to je bilo jedino mjesto gdje se moglo nešto vidjeti.
S obzirom da su te tisuće i tisuće, da ne kažem i neke veće brojke leptira prelazile u brzom preletu vrlo nisko nad tlom od jugozapada prema sjeveroistoku, samo na tom jednom potezu zelene oaze, iznad još čitavog žita jedne pretople sunčane subote sredinom maja, letjelo je pravo more leptira svake fele i boje, od običnih kupusara, malih plavaca svih boja i dezena, velikih žutocrnih lastinih repova, admirala svake boje, crvenih šarenaca do stričkovaca koji su nosili povorku i brojčanu većinu. Prelijetali su sve preprke, sve plotove, prelazili brzu cestu i stradavali hrpimice ali ništa ih nije sprečavalo u njihovoj svetoj misiji. Preko mojeg dvorišta prošla ih je nepregledna rijeka, a sve po desetak u jatu, onako kao nošeni nekom zračnom strujom, zujali su ne zaustavljajući se ni na tren nigdje.
Nikad nisam prisustvovala tako nečemu, pojma dapače čak nisam imala da se i po starom kontinentu dešavaju seobe leptira, jer za jednu sličnu senzaciju sam saznala zahvaljujući svojim vlastitim klincima i njihovim edukativnim crtićima. Seoba leptira u južnoj Americi. Isto tako lete po stotine kilometara da bi se onda okupili na veliki dernek, leptirski grupnjak, pa ko koga ili tako nekako...
Slike leptira koji nisu odletjeli iz nepoznatih razloga, možete pogledati tu!
A sad tužna ili manje takva, priča o Yidamu Cicioliju.
To kakva je stvarno ćemo tek saznati. Za sada se nosimo sa situacijom kako najbolje znamo i umijemo. Naime šta. Ciciolija je izmislio Dawa. To je lik sa imenom i svim obilježjima jednog normalnog djeteta. Je. On je malo stariji nego njihov nećak iz Zagreba, jednu godinu. Ali iz nepoznatih razloga još ide u vrtić. Živi sa tatom koji radi u šumi. Mamu se ne spominje ali možda i ona još dobije neku ulogu. To se ne smije pričati u vrtiću da mu se ne totlahaju.
Morala sam svečano obečati da nikom neću u vrtiću spomenuti postojanje Ciciolija.
Naravno, da to ne bi bilo samo tako trivijalno. Moje najmlađe dijete zahtjeva da ga (Ciciolija) nazovem na telefon jer on želi s njim pričati. Čak mu je i mjesto u svom krevetu napravio da kad dođe umoran da se ima gdje leći, iako je rekao da živi kod tate... Prvo što se pita po ustajanju ujutro, je, a jel bio Cicioli tu preko noći...
I sad što, mi smo kao uzorni roditelji prihvatili njegovu igru, jer ako se ne varam i ja sam kao klinka imala više takvih likova koji su uredno živjeli samnom, jedino ih nisam nikome pokazala, za razliku od mog mezimčeta koji će ako treba osobu najtvrdokorniju i koja ne voli malu djecu, navesti da se s njim upusti u razgovor i da se smije njegovim apsolutno bez primisli prekrasnim dječjim razmišljanjima i pitanjima, koja istina, često znaju udariti tam di najviše boli...
Velika sreća sa cijelim tim je ta, da se Ciciolijem da nagnati dijete majušno na poslušnost. Posebno u nekim stvarima kod kojih smo muku mučili do sada. Kao recimo mrštenje na hranu u tanjuru od koje ja regularno dobivam plikove. Pa onda lupanje nogom o pod kad mu se iste sekunde ne udovolji na zahtjev. Sad samo kažem, ako tako nastaviš, reći ću te Cicioliju, da zna s kim posla ima. I mali bude med i mlijeko...
Eto, sad nas doma često ima više nego treba, al dobro, ko zna što nas još čeka...
Uživajmo dok možemo :))
Zaboravih dodati:
Molim da pročitate Šumarkin post, ona nas treba...
Post je objavljen 06.06.2009. u 22:39 sati.