Napokon pravo proljeće u punom sjaju. Već sam se pobojala da će cijelo biti slinavo kišno i hladno. Prava mi je milina kad se otarasim sitne žgadije rano ujutro i imam samo svoje prijepodne da ga utrošim po slobodnoj želji. Ponekad naravno, treba nekaj i napraviti ali rintala sam prilično sumanuto cijelu zimu pa sad mogu malo ušićariti za svoje gušte. A moji su gušti skromni. Nisam od onih dokonih kućanica koje vole švrljati po gradu i dućanima. Zapravo to mi je jako mrska rabota i to obavljam najvećom mogućom brzinom samo za špeceraj, a kad treba kupovati obleku, naručim internetom i poštedim se smrdljivih svlačionica, neljubaznih prodavačica i gužvancije i maltretaže svake fele.
Tada odem u šumu, ili na rijeku ili u livade. Odem gdje ptice pjevaju i nema nikoga živoga bar na puškomet. Uzmem onu svoju dlakavu lajavu džukeletinu i zaputimo se u neku istraživačku misiju. Pas istražuje gdje sve ima zeca i fazana i ko je sve bio tu prije nas, a ja plazim kao crv mjerač, malo lijevo malo desno ali uglavnom u čućećem položaju i istražujem sićušni svijet koji se krije u travi. Čuda ima, ne biste povjerovali što se tamo sve ne krije. To se ovako iz naše visine ni ne vidi, a i oko nam je tromo i ne zapaža sitna micanja na tlu, ali kad se priđe bliže otvaraju se novi vidici.
Jučer sam istražila livade iza djećjeg vrtića uzduž i poprijeko da vidim što to lijepog cvate i raste u ovo doba. Svašta sam nešto lijepog našla pa da malo i vama pokažem čega sve ima.
Mi smo ju ko klinci zvali zlatica, iako joj to uopće nije pravo ime. Zove se žabnjak ljutić i otrovan je. Krave ga nikad ne jedu, a ako se s njim duže trlja koža nastanu ranice. Lijep je u proljetnim buketićima, posebno ako ga nemate namjeru pojesti na salatu. Cvate od maja do septembra i nije rijetka biljka.
Grebić je biljka koju mnogi nisu nikada vidjeli. To je stoga jer je vrlo rijetka iako ne i zaštičena. Ima je, samo se mora znati gdje ju tražiti ako baš iz nekog nepoznatog razloga za njom tragate. Voli rubove šume i vlažne livade i ne raste na Mediteranu. A kako je sitna i neugledna, lako vam se može desiti da prođete pored nje i ne ugledate ju.
Maslačak vam ne moram extra predstavljati ali ovako malog skakavčića na tako dobroj lokaciji naprosto nisam mogla zaobići. Pozirao mi je veselo, jedino mu mogu zamjeriti što mi je stalno rit pokazivao, hulja mala bezobrazna, a nisam mogla toliko zaobilaziti oko cvijeta jer je jutarnje sunce radilo čudne sjene u nekim situacijama.
I za kraj jednu biljčicu zbog koje sam prekopala sve svoje knjige o ljekovitom bilju i samoniklim vrstama i ništa ne nađoh i zato sam tužna i žalosna... možda neko zna koji je to cvijetić, po mogučnosti s latinskim imenom.
Biljčica je visoka oko 15 - 20 centimetara i nisam joj našla lista. Jest da je bila ozbiljno gusta mokra travurina okolo pa mi se ni nije specijalno zavlačilo pogledati. Kad se dodirne cvjetni stručak latice lako otpadaju. Sad dal su već stare pa padaju ili im je to navika, nisam sigurna...
|