|
Prvi post napisan
18.09.2004. u 23:26
"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
|
Bugenvilija
30.03.2007., petak
Ženska solidarnost - humanitarna akcija
Nedavno sam gledala jednu dokumentarnu emisiju na kanalu Arte koja je prezentirala u potpunosti situaciju u Eritrei i žene koje pokušavaju tamo preživjeti. To me potaklo da kontaktiram ljude koji su pokrenuli humanitarnu akciju pod naslovom "Magareća inicijativa".
Stephanie Christmann predstavnica je dobrotvorne akcije intrigantna naziva Magareća inicijativa. Pod njim se krije hvalevrijedan projekt kojim se nabavkom magaraca pokušava pomoći samohranim majkama u ratom uništenoj Eritreji, koje se svakodnevno bore za preživljavanje, u strašnim uvjetima siromaštva i nestašice vode. Magarac bi ženama trebao biti pomoć u teškim poslovima koje inače obavljaju žene same.
"Magarac, to smo mi same", rekla je 1994 god. jedna starija žena kod Nakfe, kad sam je pitala za jedan od njezinih vremenski i fizički najzahtjevnijih poslova - odlazak po vodu.
U svom izvješću Stefanie opisuje nekoliko primjera kako je donirani magarac poboljšao uvjete života djece i njihovih majki i povećao im šanse za preživljavanje, te nam približava situaciju u kojoj se nalaze nesretne žene. U članku su opisani i neki od načina na koje se može sudjelovati u akciji kao i njeni dosadašnji rezultati.
Izvješće Stefanie Christmann s putovanja u lipnju 2006.
Predstavnica Magareće inicijative, Stefanie Christmann, bila je u svibnju i lipnju 2006. u Debubu i u sjevernoj (NRSP) i južnoj crvenomorskoj regiji (SRSP), kako bi osobno nadgledala razvoj projekta. Let je rezervirala preko www.atmosfair.de. , a svi troškovi putovanja financirani su iz privatnih izvora.
Kreativnost i usmjerenost kojom žene koriste svoje magarce zadivljujuća je. Netesi Araia (Izvješće s putovanja 2004.) je zahvaljujući trgovini vodom i drvom u međuvremenu kupila i kozu, te othranila nju i tri kozlića. Sagradila je neku vrstu štale kako bi uzgojila još mladunčadi za prodaju. Lettu Gebresmeskel, također iz Denbergurufa, objašnjava ponosno:
"Kuham količinski više i kvalitetniju hranu. Kupila sam sandale za svih petero djece."
Saeda Mensur, udovica koja sa svojih petero djece živi izvan Ghindas (NRSP), dobila je magarca prije tri godine i počela trgovati vodom i drvima. Tako je sagradila kuću i trgovinu od koje u međuvremenu živi. Njeno je prvo drvo guave već cvalo. Sada želi posaditi još više voćaka.
Njena susjeda Amna Amnir, majka šestero djece u dobi od 6 do 13 godina, koja sva idu u školu, ima povrtnjak čije je navodnjavanje omogućio magarac. Bavi se prodajom vodu i drva. Tim je prihodima kupila kozu i patku pa prodaje piliće. Čak i njen magarac ima mlade.
Neke žene su prije svega sretne jer više ne moraju sve same nositi i obavljati, neke druge, jer imaju vlastite prihode od kojih same mogu plaćati hranu i školske knjige za djecu te sagraditi kuću. O svemu mogu same odlučivati, ne moraju više tražiti tuđu pomoć, a djeca i kuća puno su im čišći. Svaki puta se iznova divim, koliko žene postignu zahvaljujući magarcima.
Žene predstavljene u izvješćima putovanja nisu jedinstveni slučajevi (često pitanje). Često su majke već nakon godinu dana posjedovanja magarca poboljšale svoje zdravlje i životnu okolinu svojih obitelj, a i puno su samouvjerenije.
Magarci su sve češća četveronožna pomoć u kućanstvu. Puno žena izgradilo je ili gradi velike betonske kuće, s krovom od valovitog pleha. Mariam Hassan Ali, prodavačica sijena iz Sheeba (NRSP, Izvještaj s putovanja 2002.), sagradila je i dodatnu nadkrovljenu izbočenu verandu, jer u Sheebu užasno peče sunce.
Njena prijateljica Fatna Mohamed Nur sagradila je veoma visoku, hladnu kuću i iznutra je ukrasila tapiserijom od sintetičke vune, koju je sama izradila. Obje kuće su dvorci u usporedbi s prijašnjim pomoćnim prebivalištima. Dotadašnje su kolibe prokišnjavale i bile su vruće i zagušljive. Učestali, a u nekim regijama i stalni, vjetar unosi pijesak u takve nastambe. U kišnim bi se razdobljima pod pretvarao u blato, a kolibe su bile slaba zaštita od životinja. U usporedbi s time, drvena kućica za sijeno, koju je Mariam Hasan Ali zahvaljujući magarcu sagradila, jako je stabilna i prostrana kuća. Želja za životom u pravoj kući tjera žene na napor uslijed kojeg se pored njih osjećam sitno i nemoćno. Senab Ali (Sheeb) iznajmila je magarca, kako bi uopće mogla zarađivati novac za sebe i svoje četvero djece.
2005. godine Senab Ali dobila je od Unije žena magarca i od zarade je već kupila kozu. Srela sam je u lipnju na 45°C (u hladu), okruženu snopovima skupljenog dugačkog granja. Na vrućem suncu, tim je granjem upravo počela graditi kuće u Sheebu.
Amna Nur Isak iz Afabeta donosi iz dva sata putovanja udaljenog mjesta građevinski pijesak - u bisagi za magarca, prerađenoj od vreće za žito. Ispred njene kolibe već se gomilaju dva velika brežuljka pijeska.
Nezamisliva je potreba mnogih samohranih majki, koje još nemaju magarca.
"Moja sjetva nikako nije dovoljna za otplatu dugova za zobi od prošle godine. Moram posuditi, da bih mogla vratila dug," kazala je Abrehet Andrebehan iz Zbam Segia (Debub) u lipnju, par dana prije nego je dobila svog magarca. S 12 godina udala se, s 13 već je ratna udovica i majka. Kad je umrla njezina sestra, preuzela je i sestrino dijete. Sada s 18 godina ide u prvi razred. Njena je najveća želja biti bez dugova. S magarcem, prodavanjem vode i drva, može uspjeti i za koju godinu ostvariti svoju želju - voditi vlastitu trgovinu. Svjesna je svakog teško zarađenog poboljšanja i zahvalno ga doživi.
Mona Mohamed Ibrahim iz Halalea (mjesto od par kućica na oko 20 km od Assaba, SRSP) izgubila je muža u ratu 2000. god. Njena je drvena kuća izgorjela. Ulažeći puno vremena i energije, ona i njena djeca sagradili su novu, manju kuću. Ona plete tepihe, koje prodaje u Assabu. 2005. je dobila magarca. Sad joj se isplate dnevna putovanja po palmine grane za izradu tepiha. Magarac joj pomaže i u uzgoju i gonjenju koza za prodaju. Sada joj se isplati put od šest sati po hranu. Nakon zalaska sunca vraća se kući i daje svakom od njezina četiri djeteta po jedno cijelo pecivo. Djeca su ga prvo vagala u ruci kao veliku vrijednost, a zatim su obično pecivo pojeli slasno kao da je med.
Za Momina Issu, samohranu majku petero djece iz Asbola (blizu granice prema Djibouti), magarac je prije svega "babica taxi". Ta vruća Danakil-regija, bez imalo hlada, jedva je naseljena. Momina Issa zato prisustvuje na oko četiri poroda mjesečno. Posjećuje tjedno 10-12 trudnica, jer u blizini nema niti doktora niti automobila. Ta učestala posjeta trudnicama za njih je životno važna. Dan prije nego sam krenula za Aftu (Zula-poluotok), jedna je majka troje djece umrla pri porodu blizanaca, na putu u bolnicu.
Postotak smrtnosti žena pri porodu u Eritreji izuzetno je visok. Što češće babica posjećuje trudnice, utoliko je veća mogućnost da se na vrijeme osigura siguran porod.
Momina Issa, kao i Fatna Omer Ibrahim, babice koje iz Sheeba i u posebno vrućim mjesecima putuju u hladniji Geleb (Anseba) na magarcu, kažu kako bi bilo uspjeha protiv ženskog genitalnog sakaćenja, no o tome treba još puno razgovora i objašnjenja.
Početna situacija
Eritreja je smještena na vrhu Afrike i tridesetgodišnjim je ratom postigla oslobođenje i samostalnost od Etiopije. Želja za izgradnjom i volja za radom eritrejskog naroda ostavlja posjetitelje bez daha. No ipak, bez obzira vidljive uspjehe - pati još mnogo ljudi, prije svega žene i djeca od podhranjenosti i gladi, a česte su i ozljede kralježnice zbog preteškog posla i bolesti uzrokovanih manjkom vode. Eritreja spada u zemlje s najnižim životnim očekivanjima i najvišom smrtnom kvotom djece i majki.
Zadnji rat Eritreje i Etiopije (1998.-2000.) unazadio je prije svega život ljudi na selima. Čak i u mjestima koja nisu bila neposredan dio ratnih zbivanja. Jako je puno ljudi, uglavnom muškaraca, tijekom ratova poginulo. 30% kućanstava vode samohrane majke. U nekim selima, u svakoj drugoj obitelji nema muškaraca. Žene, tradicionalno zadužene za to da u kući ima vode i drva, posebno pate zbog uništene infrastrukture. Budući da su bunari bombardirani ili su se raspali, žene iz dana u dan moraju satima nositi 20-litrene posude na leđima i, unatoč silnom trudu, nijedna osoba nema na raspolaganju više od 3-4 litre vode. Za usporedbu, u Njemačkoj se troši 150 litara vode po osobi. Upravo je taj manjak vode u obiteljima jedan od glavnih razloga visoke stope dječje smrtnosti u Eritreji.
U 20-im godinama još je 30% tla bilo pokriveno šumama, no danas je još samo 2%. Suše se učestale. Padne li dugoočekivana kiša, tlo ne može zadržati vodu. Iz godine u godinu korita rijeka mjesecima su suha. Čim je suša dugotrajnija, putevi žena do vode postaju sve dulji. Postoje programi navodnjavanja, grade se bunari i puštaju u pogon. No dok Eritreja i za žene u selima uspije omogućiti osjetno bolju životnu situaciju, proći će dosta vremena. Do tada, žene ulažu nadljudske snage dok se svakodnevno bore za život. Posebno je teško samohranim majkama, udovicama, rastavljenim i ostavljenim ženama.
"Magarac, to smo mi same" – izgovorila je 1994. god. jedna starija žena kod Nakfe, kad sam je pitala za jedan od njezinih vremenski i fizički najzahtjevnijih poslova: odlazak po vodu. Pothranjene i iscrpljene žene uspijevaju obavljati i najteže poslove. Same, svojim rukama, rade tepihe i deke pa ih prodaju trgovcima za minimalni honorar. Dodatnu zaradu pokušavaju ostvariti pranjem rublja i čupanjem korova, poput žene kod Nakfe. Nažalost, često im ništa drugo ne preostaje, nego gorak put do susjeda i prošnja barem jednog obroka, barem malo hrane. Doslovno se osjećaju, kako to one same kažu, kao "paraziti svojih susjeda". Ali nakon tridesetgodišnjeg "rata samostalnosti" i "novog, iskrenog rata", starijima, ženama i djeci ne može dobrosusjedska pomoć nadoknaditi poginule ruke kućanstva. Kćeri moraju pomagati majkama, umjesto pohađati školu. Njima je siromaštvo doživotni problem, posebno u poslijeratnom dobu kad je obrazovanje sve važnije.
Projekt Magareća inicijativa
Magareća inicijativa osnovana je 1995. kako bi se pomoglo ugroženim slučajevima samohranih majki u Eritreji kod najnapornijeg posla, donošenja vode, i time omogućio novi početak. Korporacijski partner je Unija žena Eritreje (NUEW), organizacija nekadašnjih žena boraca osnovana 1979. 1996. započela je podjela magaraca u zapadnoj provinciji Gash-Barka, koja je u proljeće 1998. proširena na bregovitu sjevernu provinciju Sahel i za vrijeme zadnjeg rata na centralnu provinciju. Velika potražnja postoji opet od 2002. god. U siromašnoj regiji Gash-Barka, Anseba i Northern Red Sea Provinca.
Magareća inicijativa šalje sve donacije i prihode kamata tekuće godine u punom iznosu na NUEW. Birokracijski i reklamni troškovi isplaćuju se članarinama predstavnika. Putovanja se privatno financiraju. Sve kontrolira DZI. Unija žena tim novcem kupuje magarce i dijeli ih onima kojima su nužno potrebni, samohranim majkama. Žene dobivaju ženke magarca kako bi i same mogle uzgojiti potomke. Sa magaricom svaka žena dobije i jedan 80-litreni spremnik za vodu od kaučuka. Ženka magarca, zajedno sa kontejnerom za vodu trenutno košta oko 90 eura. Sada žene koje prije nisu niti kokoš posjedovale, imaju magarca. Taj maragac im omogućuje stalni izvor prihoda pa majke mogu poslati svoje kćeri u školu.
Osim toga, posjedovanjem magarca, žene prekoračuju tradicionalnu ulogu, postaju samostalne te ulaze u muške domene. Tako vlastitim primjerom pokazuju da samohrane žene nisu zauvijek osuđene na siromaštvo, nego da uz malu pomoć mogu postizati dobar obiteljski standard. Dobar standard je definiran kao: dovoljno vode, drva za kuhanje, tri obroka dnevno, škola za djecu, bez straha da će sljedećeg dana ostati bez posla. Nekoliko žena koje su još 1996. god. morale prositi kod susjeda, danas su u gornjoj srednjoj klasi. Puno njih, koje su u prije živjele po barakama, sagradile su kuće.
Magarac donosi novu raspodjelu uloga u obiteljima: tradicionalno su vodu donosile samo žene i djevojke. No s magarcem i muškarci idu po vodu. Tako majke i kćeri imaju više vremena za druge poslove.
Zbog porasta prihoda od donacija, izvanredna sjednica u lipnju 2003. otvorila je mogućnost za daljnje ulaganje. Ugovorili smo sa Unijom žena: - Ako doniranog novca bude više no što je moguće nabaviti magaraca, započet ćemo paralelno drugi projekt. Taj drugi projekt bit će ugovoren za sljedeću donacijsku godinu pri posjetu u Eritreju, a najavit ćemo ga svim donatorima u izvještaju s putovanja i na webstranici. Tako će svi donatori i donatorice znati gdje je uložen njihov novac.
Magareća inicijativa unešena je u bonski Registarski popis i priznata je kao „sveobuhvatno društveno korisna organizacija". Od ožujka 2001. posjeduje donacijski pečat DZI. Za donacije i članstva možemo izdavati donacijske potvrde. Molimo sve donatorice i donatore da ispune svoje kompletne podatke u polju "Verwendungszwek" na uplatnici kako bismo Vam mogli poslati potvrdu o donaciji. (Banka naime dojavljuje samo tamo upisane podatke.)
Projekt Magareća inicijativa Unije žena financira se isključivo iz donacija na račun Magareće inicijative.
Aktualno (18. 12. 2006.)
Novcem skupljenim u 2005. podijeljeno je 806 ženki magarica za samohrane majke i 179 magaraca kao "babica taxija" – što ukupno znači 985 magaraca. Mužjaci magarci za babice i dalje koštaju oko 90 eura, međutim posebno su dragocjene ženke magarice s mješinama za vodu
kojima je cijena nažalost trenutno oko 140 eura. Prvenstveno su mješine za vodu postale skupe. Unija žena traži jeftiniji izvor magaraca. Sveukupno je do sada podijeljeno 5.439 magaraca.
Sada šaljemo 165.000 eura za oba projekta. Kako priljev donacija raste, želimo zaobići više cijene magaraca. 2008. godine planiramo započeti treći projekt, s volovima (do sada su žene morale unajmljivaiti volove za oranje i pola uroda dati vlasniku volova).
Volove će dijeliti više samohranih majki, kako bi zadržale cijeli urod. Unija žena razvit će detalje projekta u proljeće na radionici sa ženama iz provincije.
Kao prije i sada proslijeđujemo svih 100% sredstava od donacija u projekt. Sparkasse KölnBonn prihvaća samo donacije na novi bankovni broj računa. Imamo i novi set razglednica sa slikama projekata 2004. i 2005, koje šaljemo od siječnja 2006. To je 10 različitih razglednica. Nadamo se da vam se sviđaju.
Svaka donacija, bez obzira kako mala, jako će nas veseliti.
Knjige "Askalu želi jednog magarca" u "Askalu i njen magarac Senait" postoje i dalje u knjižnicama (za osnovnoškolski uzrast; izdavač Horlemann; cijena 6.90 eura; honorar izdavač šalje na račun akcije "Magareća inicijativa").
"Društveno koristan", Asocijacija za pomoć
samohranim majkama u Eritreji
c/o Stefanie Christmann
Siegfriedstr. 19, 13156 Berlin
Tel.: 0049 (0) 30 / 440 481 88
www.esel-initiative.de ; stefanie@esel-initiative.de
novo:Kto. 10657575, Sparkasse KölnBonn, BLZ 37050198
IBAN: DE02 3705 0198 0010 6575 75
|
25.03.2007., nedjelja
Ništa novog, a ni starog...
Zanemarila sam blog zadnjih mjeseci, priznajem skrušeno. Našla sam novu ljubav, pa sad ljubujemo ptičica i ja i moje fotke s nama, pa se malo zezamo kod mene na forumu pa malo na ptičici pa na forumu i tako redom, a za blog mi treba po poštenom postu bar dva sata, a za to jednostavno nemam vremena jer naravno patuljci još neidu u vrtić, ali kad krenu svima ću se osvetiti :) A vidim da nam se polako pridružuju i drugi slavni blogeri još malo i sva će blogovska elita naći svoje okrilje pod velikim krilima ptičice ;)
Nego da mi ne mljackamo barke, evo par novosti iz naše male auslenderske zajednice. Gripe i sinuse, pa bronhijalne astme smo sretno i veselo prevazišli, zaškripim samo još tu i tamo kad mi ponestane zraka za vikanje na djecu. To me obično obuzda na kratko dok ne ulovim novu žlicu za cipele jer smo staru potrgali (ne na djeci).
Nyima je postao pravi virtuoz u jedenju kineske klope iz zdjelice sa štapićima.
Evo dokazni materijal:
Dawa ne zna, njega boli briga, on traži žlicu ili jede rukama tj. svinji kao i obično. Pola daje pod stolom Kiki pol trpa sebi i to samo meso, drugo ni ne vadi.
Nema dokaznog materijala.
Zima nam se vratila pred tjedan dana i ponaša se vrlo bahato. Oko 2 supnja su prek dana, po noći obično zasnježi tak da je ujutro sve bijelo. Do podneva se veselo ocmolji uz sunčane zrake, a posljepodne kad taman mislim pustiti zamorčad u dvorište na igranac, krene puhati i naoblači se tako da smo malo i vani. Ne što ja ne bi njih nekam vodila, nego što su oni vrlo hiroviti tandem koji točno zna što hoće što ne i nema uzmaka. Pitam se što me čeka ponekad, kad su s tri tak svojeglavi, tvrdoglavi i nedokazani. Ako budu zločesti dat ću ih na preodgoj u neki budistički samostan na Tibetu ili Nepalu, pa da ih onda vidim kako nešto neće jesti. A neće ništa. Dawa samo mlati mesetinu, Nyima samo voće i krumpire, rižu i bambusove izdanke, ako može sa puno soja sosa. Čak ga ni moja ljuta varijanta ne smeta.
I da, ova dolamica koju ima na slici je ona ista ako se neko od starosjedioca tj čitaoca sjeća, koju su dobili kad su bili skroz mali bimbiji od majke moje frendice Bayaase iz UlanBatora. Nyima je lud za njom i zove ju Majne Drahe (moj zmaj) i moram mu je obiući svaki put kad si ju zaželi obući i onda se draga po trbuhu po toj dolamici i kaže, Nyima cool...
Dijete zna, to je sve. Dolamica već ne liči sebi, nakon čestog pranja u mašini jer draga djeca brišu ruke u sebe, jer velika djeca nemaju partihleke, brindačeke ili kaj ja znam kak se to sve zove, pa se onda svinji sve u 16 po sebi i rukama, a njuška se također masna, briše u rukav, pa si možete zamisliti na kaj to liči. I već je sve puno conjaka sa strane, a Dawina je ko nova, nikad još nije prana ali ne, neće braco nju jer to je Dawina, on zna koja je njegova...i tako....
Imam nešto novih slika ako nekog zanima, a mogu se pogledati ovdje OVDJE
Toliko od mene, da znate da sam živa i zdrava, malo ljena i da ću se vratiti kad ulovim friškog lufta :))
|
05.03.2007., ponedjeljak
Iz gripe u nove radne pobjede
Vidim da se već poneki moji dragi blogeri pitaju gdje sam tako dugo i zar mislim i dalje živjeti na staroj slavi...ali moram vas razočarati, nisam baš tako tašta ali bolesna jesam i to gadno. Nova godina mi je počela s gripom. Tu naravno mislim na Loshar, tibetansku Novu Godinu koju smo veselo proslavili u našem centru u Minhenu, gdje smo se ubili u momoima, finom mongolskom specijalitetu koje je Mugi, Bayaasin muž radio na licu mjesta jer je ona morala raditi. No međutim sve je to divno i krasno ali 50 ljudi u zatvorenom prostoru, a od toga i nešto bolesne djece, bilo je dovoljno da se svi zarazimo gripom i padnemo doslovno nakon tjedan dan u krevet. Prvo moji vrli junaci, a onda i ja nakon dva dana. Gripa nas je prošla ali moje manijačke nakane da po orkanskom vjetru idem fotkat na šoderice, urodile su plodom. Dobila sam gadnu upalu sinusa. Sad sam na antibioticima i čajevima, bravo ja. Ali zato imam i brdo odličnih slika, pa hajde da vam pokažem par najuspješnijih :)
Mehanička zvijer ili kopačica pijeska...
Sad malo cvijeća...
Pa malo detalja...
|
|
|