|
Prvi post napisan
18.09.2004. u 23:26
"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
|
Bugenvilija
30.10.2006., ponedjeljak
Puna šaka mačjih dlaka... ili Dajmo im sve!
Svirala je tiha muzika iz jedne tratorije, tiho se čulo van lokala jer je magla nalegla na grad. Polako se razvalačila kao niti mokre paučine. Koračali smo zagrljeni, poluobjesni od ljubavi, poluizbezumljeni od ljepote noći i trenutka. Prolazi ispred nas su se pojavljivali u raznim tonovima i ne zato jer smo mi bili drugačiji već zbog ludog neba koje nas je nadvisivalo i još luđeg grada koji nas je obujmio svojom poluusahlom koščatom skoro mrtvom šakom, alabasterske boje. Grad čije je ime ispisano na svakoj kamenoj kocki, na svakom rezbarenom luku, svakoj fantastičnoj figuri zabilježenoj u kamenu i vremenu, svakom mostiću koji vještim skokom premošćuje podle duboke kanale smrdljivog ljudskog taloga pomješanog sa morskom vodom u malim, skoro u tragovima omjeru... bljeskao se u svojoj skoro polumrtvoj ljepoti ispisanoj stoljetnim snima upečaćenim na tvrdoj podlozi bračkog kamena i hrastovih trupaca, koji je tokom godina dobio poznatu boju Venecije. Crno, srebrno, bijelo. Sve u nizovima, ispisano dugom tradicijom i puno iskeširanog popljaćkanog zlata...
U to vrijeme, sve mi te stvari nisu bile ni bitne ni ineteresantne. Tek gnjavež. Živjela sam tamo u blizini svoj mali skromni životić i nesmetano dolazila u Veneciju jednom do dvaput tjedno prodavati svoje slavne umjetnine rađene ugljenom i akvarelom. Najbolji kupci loših slika ikada bili su zacijelo Talijani i njihovi južni susjedi, Sicilijanci. To malo vještine koje sam naučila gledajući kako to čini nevješti polumajstor i neznalica ali odličan trgovac i prevarant, bilo je dovoljno da savladam osnovnu tehniku i da kasnije dok lopova nema u blizini, savladam prve korake, a kasnije kroz vježbu i proučavanje i druge i treće...
Prodat sliku je mala umjetnost, svatko tko to probao nije, pojma nema o čemu pričam. Ja sam čisti antitalenat. Ali moj majstor je zaista Majstor u toj disciplini. Savaladao je to kao mali klinjo puzanje natraške u mraku. Vrhunski. Tako sam i ja, velika neznalica i još veća kukavica počela uz njega prodavati ta vrhunska remek nedjela, zadnje krikove mode i ostale krikove upomoć.
Nije važno, glavno da se prodaju. Veseli pajaci, glupavih polupijanih raskalašenih njuški, eh da mi je koji tad bio u blizini, rado bih ga koji put šutnula nogom...
Konji u trku. Njih dva, tri, čopor, pet. Jedan kojeg grli oko vrata Ciganka. Dva jako tužna sa suzama u oku i pajac kretenskog pogleda. Obavezno gnjusno... konjsko oko gledano kroz dalekozor ali naopako, konj krepani, konj bijeli točkasti sa golom Indijankom koja mu grli vrat... perverzije razne...
Brodice u sto pozicija, neobavezno sa ili bez krepanih riba u blizini, starih ribara koji pletu mrežu ili pijani spavaju na palubi... Mreže koje se podrapane ljuljuškaju na smrdljivom južnom vjetru u 6 boja...
Gole žene sa sisama velikim kao mlinski kamen, pa do onih sa nježnim pupoljcima svibanjskim...
Ciganke u tri boje. Ciganka mlada sa golim sisama. Najmanje sa raskošnom četvorkom u plavom tonu, zatim jedna u žutom i jedna u ružičastom...
Ciganka grli malog psa kojem cure suze krokodilskih razmjera. Razlog nepoznat autoru, a i prodavaču, tj. meni. Ali zdušno pričam priču. Talijani kimaju glavom i čini se da mi svi vjeruju na riječ. Meni neugodno do bola. Ne znam dal bih plakala ili urlala. U to vrijeme mi je još silno bilo žao tih ljudi koji se pale na takvu "umjetnost"...
Eh, što ih nema sad, da im jednu ispričam ali sve mi se nekako čini da su se vrijednosti opasno pomaknule i da više te Ciganke ne zauzimaju atraktivno prvo mjesto na ranglisti najprodavanije tuge, ima sada nešto gore od toga... naša vlastita tuga... možda je sad na redu jedna Hrvatica u tradicionalnoj nošnji sa telećom glavom u rukama, bolji model od one jadne izmišljene i favorizirane Ciganke, rasutih crnih kosa i ogromnih sisa u namreškanoj bijeloj košulji...
Oni žele naše otoke, naše gradove, našu zemlju ponovo pripojiti matici Italiji. To je prava tuga. Naša. Sad idu slike dragi moji, na kojima pišu lijepo imena hrvatskih gradova na talijanskom jeziku. Oni uživaju u tome...još malo i sve će ponovo biti njihovo. I more i nebo i kopno, a otočiće i da ne spominjem...
A sve ostalo će pojesti Europa ili Nato. Dajmo im to. Zašto da pate. Pa mi se volimo žrtvovati za druge....
ZNA SE...Zar ne?
*slika je posuđena sa: Cosmos
|
25.10.2006., srijeda
San ljetne noći
Ljeto i dalje luduje nesmanjenom žestinom. Toplina se širi što po danu, što po noći, čisto da mi je prevruće spavati samo sa jorganom punjenim pregriženim čahurama dudova svilca. Da nije počelo lišće žutjeti i crvenjeti, mislila bih da sam još na moru. Dobro, fale i neke neophodne sitnice, kao more na primjer ali nećemo sitničariti i cjepidlačiti. Dovoljno je pogledati u nebo i zaključiti da je to upravo to. Pravo bablje ljeto koje je prebacilo samo sebe preko glave. Obično u ovo vrijeme bude već opakih mrazeva koje zatuku sve cvijeće i ostalo jednogodišnje raslinje ali ovaj puta sve buja kao da će tako zauvijek potrajati.
Sjećam se i nekih snjegova u ovaj prošlostni dan, a što se tiče snjegova, ni noćas mi nisu ostali dužni. Sanjala sam da je padao i padao i padao, na ovo moje cvijeće u vrtu i da nije bilo hladno, samo snježno i pahulje su kružile kao u crtićima, velike i svaka drugačija, ma divota jedna. Baš ljepi san. Uživala sam u toj sniježnoj ludoriji i trčala po dvorištu u majici na bretele iz kojih se još nisam skinula jer je naprosto, pretoplo za duge rukave. Razgrtala sam taj snijeg koji se sipao kao da je od piljevine ali puno laganiji i nježniji. Sunce je sjalo i nebo je bilo plavo i iz njega je izviralo to čudo od pahulja, velikih kao mali leptiri i svaka je pahulja kružila za sebe kao da ima elisu u riti. Zaista nesvakidašnji san...
|
20.10.2006., petak
Pipištacija
Mama nas lijepo obukla za ročkas, a mi smo joj za nagradu iskopali krasnu rupu u zidu...
Sigurno ne znate što je pipištacija. Nije ni čudno jer ni mi nismo znali do danas, a ta se riječ jako često rabi u našoj kući. Zapravo mnoge se riječi rabe za koje mnogi pojma nemaju što predstavljaju i označavaju. Mi odrasli i pas... makar ponekad posumnjam na psa jer se pravi da razumije što joj djeca pričaju. Hulja, a nama ni riječi. Inače smo teškim naučnim metodama u zadnje vrijeme poduzetima, došli do fascinantnog otkrića. Naša djeca govore sve riječi kao i mi, sve razumiju i sve znaju...osim ponekih stvari kao recimo radnju u knjizi bi rado čuli iz naših usta i onda slijedi sudbonosna riječ pipištacija.
O da, baš ona.
Kako i inače verglaju sve u 16 na svom blizanačkom patuljastom zakučastom, nismo se baš ni specijalno trudili saznati što znače baš sve te čudne izvedenice, kovanice, zakucanice i čučumanice, nego bi se kao i većina odraslih, mudro pravili da sve ali baš sve što naši pilići gugutnu, najbolje na svijetu i okolici razumijemo. Međutim, ni piščanci nisu od jučer pa su nas provalili vrlo brzo. Kad bi mi na neku njihovu upitnu rečenicu koja bi obavezno završavala na pipištacija, samo važno kimnuli glavom i rekli, da to je to. Mali bi se harambaša postavio u gard, pazi sad što ti imam za reć i stavivši ruke u struk i jednom nogom iskoračivši, ponovio od riječi do riječi to čudo svega i svačega nerazumljivog do bola i upitna pogleda se zagledao u naznačenog mu ultra zbunjenog roditelja, koji se eto tako, ni kriv ni dužan našao prozvan od pišmolja, a ne kuži ni slovca. Jadan jadan...
Sve do danas, kad je palo čudnim spletom okolnosti i posljednje velo tajne. Slučajno smo prisluškivali što to njih dvojica žustro objašnjavaju jedan drugome u igri čučuima i primjetili da se na svakoj riječi nalaze po 4 sumnjiva slova koja krase dva na početku riječi i dva na kraju. Ne bi vjerovali ali svaka mala najmanja rječca ima na početku pipi, a na kraju ja. I šta nam ostane kad ožglobamo tako ovaj naslov? Ostane nam mali štaci ili kad se bolje sluša šta je to. Eto čuda neviđena, odjednom ponosni otac veselo skakuće po kući, viče galami, milina ga za slušati jer taman ih je ponovo htio voditi logopedu ,he he jer ništa ne govore, a vidi sad. Odjedanput nam se otvorio čitav mali svijet naših blizanaca i pipištacija više nije puki vic na koji smo do sada krepavali od smjeha već pravo pitanje koje traži i odgovor...
Odgovore ćemo davati sutra, sad je vrijeme za ćorku, a tu ni pipištacija ne pomaže baš ništa, jer, spavati se mora. Nema šta je to i zašto!
|
17.10.2006., utorak
Sretan rođendan Ivo!
Eto, i moje mlađe djetešce je navršilo danas 20 godina. Eh, kako vreme leti, a još jučer je skupljao puževe i gliste i poskrivečki ih trpao u usta da vidi jesu li fini i šali li se mama kad viče, fuj to ... pa onda kad niko ne gleda, a moj Ivo trk do pasje zdjelice i frolika odmah par u usta, a par u džep za poslje ...a kad je bio skroz mala beba nije znao puzati već se odgurivao na riti okolo po sobi i pri tom slatko bljuvkio sa strane he he he ...ali neću ga tračati da se ne naljuti, red je napisati i štogod ljepoga o slavljeniku ...Ivo je rođeni prirodnjak na mamu i svaki naš izlet u prirodu bi bio malo učenje ljekovitog jestivog i nejestivog bilja, sa naglaskom na jestivo. Zato sad ima zelene ruke i poznaje mnoštvo biljnog svijeta što ga je i navelo da ode studirati upravo agronomiju jer možda jednog dana u skoroj budućnosti postane vrstan vinar, jedna grana koja je prilično deficitna u Hrvata ili nešto drugo što će ga veseliti kad već želi ići živjeti na selo...
Pa recimo da su mu je napokon grah dobro opal, sve se polako slaže u jednu dobru cijelinu...upisao napokon faks u Beču, agronomiju...Našao nam je Ivo i dobru, pametnu i lijepu curu i odličnu punicu i što više poželjeti...možda padne i kakvo vjenčanje u ružičastoj budučnosti
Sad samo da iskopam par sličica za uspomenu i dugo sjećanje na okruglu brojkicu. Ivo - uživaj! Vućem te za vuha iako je to već prilično komplicirani poduhvat...
Strašni morski vuk
Klinjo na klackalici
Ivo sa rastafarijanskom frizurom, još klinjo od nepunih 20
Ivo i Nika
|
16.10.2006., ponedjeljak
Pozer u gostima...
12.10.2006., četvrtak
Najlijepši grafiti Zagreba
Bravo dečki!
|
08.10.2006., nedjelja
Prazničko poslijepodne uz mongolski čaj
Bili smo nekidan, kad je ono bio neki njemački praznik usred tjedna kod naših Mongolaca na ručku i druženju. Kako su oni studenti, tako i kao što priliči žive u studentskom domu. Iskreno rečeno, taj dom izgleda 10 puta bolje nego većina zagrebačkih kvartova, posebno Novog Zagreba ili Dubrave. Oni su recimo u prizemlju, pa imaju i malu terasicu i komadić zelenila koje naravno nitko ne obrađuje i ne uređuje jer se za to naprosto nema vremena ali i onako samoniklo raslinje izgleda sasvim zgodno. Posebno me oduševilo što tamo nitko ne zaključava bicikle ni stanove kao u ostalim frtaljima uzduž i poprijeko Minhena i okolice mu, a o ostalom dijelu Dojčlandije i Europe ni da ne zborim.
To je na tom parkiralištu za bickače, pred kompleksom od tri zgrade, jedno veliko, ma ogromno željezno šipražje, gdje samo nakon dosta muke možete locirati svoj bic koji ste tamo ostavili recimo prekjučer. Zato jer se mali klinci, kojih ima nevjerojatno puno za jedan studenski dom, sa svojm trokolicama, dvokolicama s pomoćnim kotačima i onih već pravih ali malih bickača toliko nakoti oko ovih velikih da se tu ne zna tko pije, a tko plaća. Isto je takva situacija i u stubištu ali sa dječjim kolicima. Ne, nisu vezana, a ima ih ma sigurno jedno 30 na 20 apartmana, a sve na 10 kvadrata prostora. Kaos do iznemoglosti. Ali uredan kaos. Puno uredniji od mnogih koje sam već imala prilike viđati. Možda zato jer je to ipak studenski dom i sve je ipak podređeno učenju i polaganju ispita, a djeca i to, a zalomilo se... a šta sad...
Tako da im je i internet najbrži u cijeloj zoni i naravno besalptan. Stančić je zgodan, baš za malu familijicu i mlade ljude. Istina, čak je koji kvadrat veći nego ona moja rupa u Zagrebu, koja se vodi pod jednoiposoban i totalno je nefunkcionalan za razliku od ovog. I za kraj opisa ono što me najviše veseli kad dođemo k njima. Sve je širom otvoreno, u njihovom hodniku u prizemlju samo su 4 stana, dva na početku i dva jedan nasuprot drugome na dnu hodnika. U hodniku se djeca voze malim biciklićima i ostalim smiješnim vozilima koja pište i skviče, presvlače lutkice i igra se još sto čuda... stanovi su otvoreni od jutra do mraka ili dok se ne ide na spavanje. Klinci jedu tamo gdje se zateknu za vrijeme objeda. Pa mala lutkica iz susjednog stana ako joj se ne dopada dnevni menü ode k susjedu na klopu. Mama od male Bimbe kako ju blizanci zovu, su u mješanom braku. Ovi naši mješani brakovi su mačji kašalj za ovu kombinaciju. Mama joj je Španjolka, a tata Mongolac, a mala Bimbina ja najslađa curica koju sam vidjela u zadnje vrijeme... samo nenametljivo dođe, pogleda kaj se novog zbiva i to sve bez riječi, pogleda koje su igračke momentalno aktuelne, priključi se ak joj je zabavno, ak ne, ode u jedan ugao i igra se sama sa sobom...
Baš ovako... tu se još škica situacija na terenu...
Moji su hahari odmah zauzeli kompletan vozni park zajedno sa popratnim sadržajem. Sreća njihova jer je mali Nomunbileg još spavao, a i da nije ne bi im pravio neke veće probleme jer je ipak punih 6 mjeseci mlađi. Nomundari se motala unaokolo, jer ipak su za nju blizanci pravi pišmolji i više nisu baš ni interesantni kao prije, ipak je tu već pubertet na pragu, ako ne i zakoračeno u njega. Zaokruglila se ko puni mjesec i iz jedne do nedavno male curice se pretvorila u pravu limačicu koja priča viceve sve u 16 i to naravno na tečnom njemačkom ali ju majka ne pušta tako olako, pa mala čita i piše i mongolsku ćirilicu. Nema mrdanja, oni znaju da ovo nije obečana zemlja i da će se kad tad morati vratiti doma i nastaviti tamo život. Na sve misle, zaista mi je to drago vidjeti. Dobro, Bayasaa nije baš impresionirana saznanjem da će se vratiti u dom njenog muža i živjeti zajedno sa njegovom sestrom i njenim mužem i naravno sa njegovom majkom. Ona bi radije u Kanadu ili Australiju, zapravo što dalje od doma. Ne zamjeram joj to uopće, i ja sam kidnula što dalje od moje svekrve makar nisam živjela s njom, ali jedan grad nije bio dovoljno velik za nas dvije, a pametniji popušta.
Kroz razgovor dotakli smo se raznih tema kao i uvijek, a njihova želja da se klopa vani me prisilila da pokažem pojas od zečje dlake koji i sad nosim u borbi protiv mjehurnih smetnji koje me nisu napustile od prije ljeta kad sam izkonzumirala i gomilu antibiotika i mislila da sam time riješila stvar. Na to je Bayasaa skočila i izvadila iz najgornjeg ormara u kuhinji nešto za što bih ja bez naočala dala ruku u vatru da je riječ o jakovom govnu hladno prešanom i sušenom na zraku ali su me brzo razuvjerili. Riječ je o mongolskom čaju. Izgleda kao gomila suhog korjenja sa crnom zemljom ali nije to. Njihov čaj, tj. onaj koji se ne prodaje jer je to zadnja kvalirteta i lista nije vidjelo, već je sama stabljika, grane i nešto nečega crnog (zato se valjda i zove crni čaj).
Uglavnom, to je taj od kojeg se radi poznati masleni čaj i još služi za parenje protiv upale mjehura. Skuha se za lijek, dvije žlice tog čaja da zakipi voda, sa malo soli. To se nalije u lonac ili neku porculansku posudu koja je ugnježđena u ručnik u nekoj kanti preko čega se napravi od tvrda kartona oblik daske za zahod i to se omota ručnikom ili nekim pamučnim materijalom, a otvor je dovoljan da se kroz rupu ugnjezdi "ćuća" koja se onda tako fino pari koliko dugo drži toplina tekućine. Isto vrijedi i za muške, makar je to uglavnom ženska boljka. Dobro je pariti makar dvaput dnevno po pola sata. Moram naglasiti da je već nakon samo jednog parenja došlo do znatnog poboljšanja u odnosu na ljekove koje sam pila uludo sve vreme...
Ovako izgleda to čudo od čaja...
Onaj masleni čaj koji mi je Bayasaa bila poklonila onako velikodušno u onom instant izdanju, ako se tko sjeća...sad sam dobila naputak kako se dela za istača, tj. u kućnoj radinosti. Naravno, treba vam čaj koji izgleda kao ovaj gore. Definitivno ima bolju aromu od onog pravog crnog čaja kojeg poznajemo kroz razne sorte i načine pripremanja. Ne kažem da ja sad nerado pijem crni rolani u male kuglice sa jasminovim laticama... ne, samo je ovaj za tu hranjivu varijantu u klopi puno bolji. To je čaj ili hrana u Mongoliji, oni u njemu kuhaju punjenu tjesteninu, meso, a i neke druge namirnice za koje nisam još uspjela odgonetnuti što su zapravo. A tjesto se radi od isključivo crnog brašna i taj čaj - sok koji ostane nakon kuhanja je zaista ljekovit. Kužim sad odakle im ta želja da sve kuhaju u čaju. Jest da ni nemaju neku alternativu... a poslje se prave da piju čaj, a u biti piju vruću juhu...
Uglavnom. Recept ide ovako: na litru vode stavi se nešto ovog gore granja što li je već, oni koji toga nemaju nek se nose po vlastitom nahođenju. Čaj ne smije biti prejak, dapače, kod njih i mala djeca ga mogu konzumirati. Mislim da je to više do tih stabljika nego do čaja u listovima. List je ipak žešći, što je i za očekivati od njega (lista). Voda se blago posoli i doda pola jušne žlice putra kad voda zakipi. Kad zakipi, smanji se na najlaganije i kuha još minutu - dvije. Kad je gotovo, procijedi se i u procijeđeni čaj doda jakovog mlijeka kojeg podojite u prvom zoološkom vrtu. Šalim se, dodajte obično kozje mlijeko od Dukata ili Vindije, ne sjećam se točno ko proizvodi. Ma može i kravlje ak je frka. Jako je bitno da voda bude blago posoljena jer je onda i čaj "mekši" tj. blaži. Sad sam nakon tog saznanja počela soliti i ostale čajeve, pa čak i biljne i mogu reći da su pitkiji i bolje se osjećam.
Dobili smo zajedno sa korovom zvanim crni čaj i nešto jakovog loja. Koji je odličan kad se ugrije i onda namaže na kožu. Međutim imam neku kremu od arnike koja je odlična za mazanje po trbuhu, a ne smrdi i jne zahtjeva još čudo stvari preko sebe, tako da će loj čekati neke druge bolesti ili ću ga koristiti umjesto kreme za lice na jako niskim temperaturama koje se navodno očekuju ove zime...
A pošto ovaj post pišem već tri sata i nemam pojma kaj sam još htela reć, ću sad prekinuti na dobrobit šire zajednice i mog lakog sna koji me lovio već u par navrata...Imam još neke slike koje su tu trebale upasti ali ne znam ni kud ni zašto pa se sami snađite, a ja ću vam samo reć kaj je kaj i šlus i laku noć...
Evo recimo ovaj bućkuriš koji bute vidli na slici je taj slavni masleni čaj u kojem je kuhano nešto što nisu Momo kuglice ali mu je vrlo slično. To su kao tortelini od crnog brašna punjeni mesnim okruglicama, koje nam je Bayasaa dala jer njen Nomunbileg sam pojede 6 komada (to je valjda pohvalno), a Nyima ih nije želio ni pogledati dok je Dawa pojeo sve meso iz njih 23 koliko ih je bilo u vrećici koju smo dobiil, a tjesto je ostavio za sjeme. Eh da...
Ovo je slavni Nomunbileg, za kojeg majka mu, misli da je presitan i da ništa ne jede, za razliku od mojih blizanaca (koji zaista ništa ne jedu skoro i žive zapravo od kozjeg mljeka i jabučnog soka), a zapravo je djete takvo kakvo je i ne može se od njega maloga ni puno više očekivati, a 6 mjeseci je mlađi, na kraju krajeva. Uglavnom, mališa piški već na kahlicu/tutu/nokšir/štoliveć, za razliku od mojih koji ni ne prijave nekaj konkretnije (bar ne na vreme), a kamo li nekaj suptilnije i tekućije...Dobro, lažem ko pas, ne piški ni on na kahlicu/tutu/nokšir/štoliveć, već postoji mala flašica od krastavaca, čega li, pa kad on vikne Pi Pi, majka ili otac, tj. onaj koji je bliži, dotrči sa teglicom i uvali mu pimpaća u flašicu... Moji su samo znatiželjno buljili i tu je kraj priče. Mali zna, nije velik al je pametan...
Evo, ovak nekak da je slika ispala kao što nije, znali bi od prve da je riječ o jasminovom čaju...ovak vam to ja moram reć...
To je jedan od najspecijalnijeg na svijetu i okolici, kupljenom jednom davno u finoj kineskoj butigi, gdje se prodaju samo fini čajevi i još finiji pribori za ispijanje samo zaista finih čajeva. A kako sam ja šparna osoba, što zbog niskog tlaka, što zbog ne znanja da u crni čaj ide trunka soli da ne davi tlak, tako ga nisam konzumirala godinama, pa sad nesmiljeno uživam u njemu. To je jedna od sorti skupocijenih rukom frkanih listova, stare tradicije. Jedan list čaja na jednu laticu jasmina. Fino, zaista fino...žao mi je jedino što su mi baterije na izdisaju pa ih ne mogu pretjerano mučiti flešom u ovaj noćni sat...
Što još reći osim laku noć ili dobro jutro jer ja stvarno pišem ovaj post od 07.10.2006 u 21: 25... što je puno nije malo itd...
|
05.10.2006., četvrtak
Pred dan D
Zadnjih dana ovdje je toplo pretoplo. Puše vjeter uz to, tako da nikome normanom ni nenormalnom nije baš sve po volji. A još uz to mi raste rog na bradi i osjećam u zraku miris krvi. Dal da davim il da koljem, pitanje je sad? Uza sve to je i ona grozna i srcu mrska pretumbacija ljetne garderobe u zimsku koja sa sobom povlači apatično ponašanje, depresiju plitku do duboke i trajne, i gomilu odjeće koja je za baciti jer se samo preslaguje iz šupljega u prazno i tako iz godine u godinu. Ne, neću sad izvlačiti svoje krpice u koje ne stanem već godinama ali se i dalje potiho nadam... već želim na nešto drugo uprijeti prst.
Na dvaput godišnje iskaljivanje bijesnila na ukućane i one koji se tu zateknu.
Zaista se ne mogu požaliti na svoje cikluse, sve klapa, ja sam vrlo miroljubiva i nježna (šatro) i te dane nitko ni ne primjeti, osim mene dakako, ali to nije važno za priču. Međutim ako se poslože neke više sile onda znam biti gora od najgoreg vulkana u njegove najžešće dane, e baš to se sad potrefilo. Em, je ta promjena gore opisana, sa ljeta u drugu krajnost, onu koju ne volim i najradije bih ju prespavala da ide, nesretnim okolnostima kretenske vremenske prilike, koje nam svima otežavaju život maksimalno.
Pa sam recimo tako, neku noć u dva navrata trčala gola na terasu, probuđena nemilosrdnim udarcima nečega po nečemu, a kako je bio mrkli mrak i lijevala je prokleta kiša kao iz kabla na kub, nisam ni vidjela o čemu je riječ dok nije bilo kasno. Naime šta? Tenda se od siline vjetra koji je tukao nemilosrdno sa južne strane, što će reći od Alpa, polako ali sigurno izvlačila, a vjetar ju je pokušao iščupati. Od tamo ti grozni zvuci. Dok sam našla onu dugu kuku za uvlačenje/izvlačenje tende jer smo sirotinja i na vodi kuhamo, pa nemamo električnu, što je možda i sreća jer bi me morti i struja zdrmala, i uspjela ju (kuku) ugurati u malu rupicu visoko u zraku iz kojeg je ljevalo, pa nisam krepanu mačku vidjela, što i nije neko čudo, s obzirom da je vani bio mrak ko u rogu (jebo Baba Rogu... - dobro se rimuje, pa nisam mogla odoljeti ;) i dobro sam ju pritegnula bar po mom shvaćanju dobrog zatezivanja iste... ali...
Pitate se sigurno zašto sam trčala dvaput, e pa zato jer prvi put nisam dobro zakačila tu glupu tendu (od tud ono " ali "), pa ju je vjetar nakon nekog vremena ponovo uspio razlabaviti i u jednom nesmotrenom trenutku je samo skliznula i odrolala se skoro do pola. A kako je to ipak veliko jedro, vjetar kakav je puhao, mogao ju je komotno iščupati zajedno sa susjedovim balkonom na kojem je prišarafljena, a to mi nikako nije bilo u interesu...
Toliko o fenu. Fen je najgori vjetar pod kapom nebeskom, ni jugo mu nije ravan. Ovaj obara s nogu sve živo što hoda, gmiže ili puzi (ko to puzi uopće osim malih beba? Možda puzavice puze? Ili puževi golači? Ali nisam vidjela ni jednog oborenog...) Ali fen na koji se nadoveže orkanski vjetar je već prava zračna umjetnost. Svi su ludi, ali svi. A da vam ne pričam kako ljudi voze... to zasigurno ne želite ni čuti. Skoro sam ne svojom krivnjom uletjela u škare na 300 metara jednosmjerne ceste. To treba znati. Ne može to bilo tko. Hm, tu moram dodati da sam ja vozila u pravom smjeru...
I ne bih znala, da večeras nisam morala u dućkas po sok od jabuka, jer blizanci se doslovno kupaju u njemu... i spazila na nebu nešto jako zanimljivo. Skoro puni mjesec. O da! To je objasnilo i dodatno otežalo cijelokupnu situaciju. Jutros je ljevala prvo kiša do podneva. Onda se okrenulo u samo 2 i pol minute i zasjalo je sunce na debelih 18 stupnjeva da bi za 4 minute bilo u hladu 21. Pa kako da budem normalna, kako?
Još me j... i puni mjesec kojeg inače baš volim jer mi ne ometa san i ne maltretira specijalno...osim dvaput na godinu...ako se potrefi...a obično se potrefi.
O čemu sam pisala, što sam vam željela reći? Nemam pojma. Možda da je situacija prokleto kompleksna i da me zaobilazite u luku. A i da pazite kaj pišete u komentare jer kad sam u takvom agregatnom stanju ne biram sredstva...
...a htjela sam vam pokazati zapravo neke slike, napravljene pred par dana kod naših Mongolaca, ali vidim da će to čekati neki sretniji trenutak... grrrrr.....
Dodatak:
Ali sad vidim da sam stavila sliku od prošlog mjeseca (punog) umjesto ovog zgodnog puža, a i za to bih se mogla zamisliti al neću, prenaporno mi je to sad...
...i za one zaintertesirane: Slijedeći puni mjesec je 7.10.2006 u 5.13 sati...
|
04.10.2006., srijeda
Jubilarni post!
Ponosno objavljujem da je ovo moj 410 post. Volim okrugle brojeve Vidim da je to sad moderno prijaviti kao veliki uspjeh, pa da se pridružim novim modama na blogu, da me se ne može optužiti da sam staromodna. Slučajno ili namjerno ...
|
|
|