Bugenvilija
30.10.2006., ponedjeljak
Puna šaka mačjih dlaka... ili Dajmo im sve!
 Svirala je tiha muzika iz jedne tratorije, tiho se čulo van lokala jer je magla nalegla na grad. Polako se razvalačila kao niti mokre paučine. Koračali smo zagrljeni, poluobjesni od ljubavi, poluizbezumljeni od ljepote noći i trenutka. Prolazi ispred nas su se pojavljivali u raznim tonovima i ne zato jer smo mi bili drugačiji već zbog ludog neba koje nas je nadvisivalo i još luđeg grada koji nas je obujmio svojom poluusahlom koščatom skoro mrtvom šakom, alabasterske boje. Grad čije je ime ispisano na svakoj kamenoj kocki, na svakom rezbarenom luku, svakoj fantastičnoj figuri zabilježenoj u kamenu i vremenu, svakom mostiću koji vještim skokom premošćuje podle duboke kanale smrdljivog ljudskog taloga pomješanog sa morskom vodom u malim, skoro u tragovima omjeru... bljeskao se u svojoj skoro polumrtvoj ljepoti ispisanoj stoljetnim snima upečaćenim na tvrdoj podlozi bračkog kamena i hrastovih trupaca, koji je tokom godina dobio poznatu boju Venecije. Crno, srebrno, bijelo. Sve u nizovima, ispisano dugom tradicijom i puno iskeširanog popljaćkanog zlata... U to vrijeme, sve mi te stvari nisu bile ni bitne ni ineteresantne. Tek gnjavež. Živjela sam tamo u blizini svoj mali skromni životić i nesmetano dolazila u Veneciju jednom do dvaput tjedno prodavati svoje slavne umjetnine rađene ugljenom i akvarelom. Najbolji kupci loših slika ikada bili su zacijelo Talijani i njihovi južni susjedi, Sicilijanci. To malo vještine koje sam naučila gledajući kako to čini nevješti polumajstor i neznalica ali odličan trgovac i prevarant, bilo je dovoljno da savladam osnovnu tehniku i da kasnije dok lopova nema u blizini, savladam prve korake, a kasnije kroz vježbu i proučavanje i druge i treće... Prodat sliku je mala umjetnost, svatko tko to probao nije, pojma nema o čemu pričam. Ja sam čisti antitalenat. Ali moj majstor je zaista Majstor u toj disciplini. Savaladao je to kao mali klinjo puzanje natraške u mraku. Vrhunski. Tako sam i ja, velika neznalica i još veća kukavica počela uz njega prodavati ta vrhunska remek nedjela, zadnje krikove mode i ostale krikove upomoć. Nije važno, glavno da se prodaju. Veseli pajaci, glupavih polupijanih raskalašenih njuški, eh da mi je koji tad bio u blizini, rado bih ga koji put šutnula nogom... Konji u trku. Njih dva, tri, čopor, pet. Jedan kojeg grli oko vrata Ciganka. Dva jako tužna sa suzama u oku i pajac kretenskog pogleda. Obavezno gnjusno... konjsko oko gledano kroz dalekozor ali naopako, konj krepani, konj bijeli točkasti sa golom Indijankom koja mu grli vrat... perverzije razne... Brodice u sto pozicija, neobavezno sa ili bez krepanih riba u blizini, starih ribara koji pletu mrežu ili pijani spavaju na palubi... Mreže koje se podrapane ljuljuškaju na smrdljivom južnom vjetru u 6 boja... Gole žene sa sisama velikim kao mlinski kamen, pa do onih sa nježnim pupoljcima svibanjskim... Ciganke u tri boje. Ciganka mlada sa golim sisama. Najmanje sa raskošnom četvorkom u plavom tonu, zatim jedna u žutom i jedna u ružičastom... Ciganka grli malog psa kojem cure suze krokodilskih razmjera. Razlog nepoznat autoru, a i prodavaču, tj. meni. Ali zdušno pričam priču. Talijani kimaju glavom i čini se da mi svi vjeruju na riječ. Meni neugodno do bola. Ne znam dal bih plakala ili urlala. U to vrijeme mi je još silno bilo žao tih ljudi koji se pale na takvu "umjetnost"... Eh, što ih nema sad, da im jednu ispričam ali sve mi se nekako čini da su se vrijednosti opasno pomaknule i da više te Ciganke ne zauzimaju atraktivno prvo mjesto na ranglisti najprodavanije tuge, ima sada nešto gore od toga... naša vlastita tuga... možda je sad na redu jedna Hrvatica u tradicionalnoj nošnji sa telećom glavom u rukama, bolji model od one jadne izmišljene i favorizirane Ciganke, rasutih crnih kosa i ogromnih sisa u namreškanoj bijeloj košulji... Oni žele naše otoke, naše gradove, našu zemlju ponovo pripojiti matici Italiji. To je prava tuga. Naša. Sad idu slike dragi moji, na kojima pišu lijepo imena hrvatskih gradova na talijanskom jeziku. Oni uživaju u tome...još malo i sve će ponovo biti njihovo. I more i nebo i kopno, a otočiće i da ne spominjem... A sve ostalo će pojesti Europa ili Nato. Dajmo im to. Zašto da pate. Pa mi se volimo žrtvovati za druge.... ZNA SE...Zar ne? *slika je posuđena sa: Cosmos |