Bugenvilija
16.12.2004., četvrtak
IDEMO DOMA!
 Covjece, pa to je van svih mojih ocekivanja. Prvo nam je stigao novi auto na vrijeme, e, da covijek ne povjeruje svojim culima. Mislila sam da ce stici recimo 27. 12. u pol 4 po podne. To bi bilo primjerenije zadanoj situaciji. Ovo je poremetilo na sekundu moje misljenje o njemackoj tocnosti jer auto je kasnio u startu samo 10 dana, naprosto ne vjerojatno, vau. Koji je rezultat svega toga, osim sto ce mi one erozivne fleke mozda zarasti do petka pa se nece vidjeti na gastroskopiji, sto cisto sumnjam jer sam upotrebila i nesto zuci nervirajuci se oko toga, a i nisam sparna sa tim lakim alkoholom tj. pivama, dapace, ne umorno ih tamanim svako vece. Bas sam ne doslijedna, umjesto da se sad sparam na ljekovima ja locem ko da sam najzdravija na svijetu. E bas to sam ja, misung ne doslijednosti i zajebancije u trenutku raspada sistema. Sreca sto nije rat jer bi me lupila i panika. Dobro. To smo prezivjeli vise-manje. Sad mozemo u Zg. kad Luki zavrsi skola tj. praksa. Bilo je i vrijeme. Nisam bila od uskrsa, nekog, sad nemrem to nikak izracunati, joj koji sam mulac koji put. Ali sta sad, imamo novi auto! Nas! Napokon! Moj dragi je ponosan ko pjetlic, he he, tipicno muski. Ko ima najveci auto? Ja! Ja sam glavna faca, itd, he he. Samo bi se vozikao okolo, da ne povjerujes, he he. Tako, eto nas u Domaji za koji dan, sa djecurlijom i Kiki i veliiiikim autom, hi hi hi. |