gospon profesor
nedjelja, 30.10.2011.
Prečicom u raj
"Gdo vanshajanje hoče najti na tej životnej cesti, taj mora furt piti, furt piti i jesti. Gdo z kuglofa žere same slatke cvebe, taj najleglje dojde vu grofovske nebe. Gdo pintu more vu se zlejati, taj lehko bude mogel spati. Gdo dobro spi, bez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebe iti, taj navek mora pijan biti."
(M. Krleža, Keglovichiana)
petak, 28.10.2011.
Školska godina 1911./1912.
Časopis Škola br. 9, rujan 1911.
Evo nam nove školske godine, novog nastavničkog rada za mili hrvatski naš narod! Možda nikada nijesu hrvatski učitelji i družice učiteljice tako tiho, tako bolno pristupali k novom svome uzvišenom radu, kao upravo ljetos, sada - na pragu nove školske godine. A to je i razumljivo, ako se uzme na um, koliko je naše učiteljstvo dosada stradavalo i kako se je u skrajnjoj bijedi latilo zadnjega sredstva, pa i tu su ga prevarile nade. Svi smo nekud satrveni, kao ptice s polomljenim krilima, kao tužni pogorjelci, što gledaju na crna garišta svojih domova. Samo se gledamo, a srca napunja neki strah: što li će to biti od nas, kakva nas čeka budućnost? Svuda mrak, tama, grozna tama i svi gledamo, odakle će sinuti samo tračak svjetla, tračak nade...
nedjelja, 23.10.2011.
Slika domovine 2011.-2012.
...frapantno je nalik onoj što ju je oslikao pjesnik S. Parmačević prije ravno stotinu godina:
KIP DOMOVINE
(1911. – 1912.)
U ovoj zemlji mrtvih kapitala
i mrtva stida, pognutijeh šija;
u zemlji, kojom tako bujno klija
plod zločinački posijanih zala;
u ovoj zemlji traženih kretena,
u zemlji mračnih tamnica i jada,
u kojoj ne bje nikada no sada
veselja manje, tužnijih vremena;
u ovoj zemlji razaranih nada,
u zemlji mnogih rodoljubnih riječi,
gdje mjesto pravde ostruga još zveči,
gdje istina po zakonima strada –
Zar ima ovdje štogod, da se voli,
u ovom raspu snage i poštenja,
pod pepelom tim ima l’ štogod vrijenja,
rad čega vrijedi živjet uz sve boli?
Ja ne volim te Hrvatske, što vide
sad oči naše, što je zablaćena
ko najgora i izgubljena žena. . .
Ja volim o n u Hrvatsku što ide,
što tek je stvorit treba iz nas samih,
što ne će biti kukavica sinja;
ja volim iskru, koja skrito tinja,
da današnju nam njeni spale plami.
To volim u toj zemlji paradoksa,
gdje voljet treba ono, čega nema,
a mrzit, čega siti smo posvema . . .
...
A za "o n u Hrvatsku što ide, / što tek je stvorit treba iz nas samih" odgovoran je svatko od nas ponaosob.
srijeda, 19.10.2011.
Iran - putopis
Sjedimo u kafiću u Julfi, armenskoj četvrti u Esfahanu, i pijemo izvrsnu armensku kavu koju bismo, doduše, kod nas zvali turskom. Na zidu, među ostalim slikama, nekoliko portreta: Friedrich Nietzsche, Franz Kafka i Jacques Derrida. Pitam simpatičnog konobara koji djeluje poput mladog nadobudnog intelektualca, gdje je Jacques Lacan. Smijemo se. A Slavoj Žižek? A famous Slovenian philosopher? Nije čuo za Žižeka. I know Armenian Žižek, kaže. Atmosfera u kafiću je kao da smo negdje na Montmartreu. Ali, daleko smo od Europe.
Prije no što ćemo potražiti okrepu, razgledali smo katedralu Svetog Spasa, ili crkvu Vank (Kelisa-ye Vank), najvažniju bogomolju esfahanskih kršćana, Armenaca, koji su u gradu od 17. stoljeća. U katedrali je pokopan nadbiskup Khachatur Gesaratsi, zaslužan za pokretanje prve tiskare u Iranu, a u obližnjem muzeju mogli smo vidjeti rukopise evanđelja iz 9. stoljeća, Bibliju iz 16. stoljeća tiskanu u Amsterdamu, redak iz Knjige mudrih izreka ispisan na vlasi kose, najmanju knjigu na svijetu tešku 0,7 grama (Oče naš na četrnaest stranica), da spomenem tek ponešto. Armenska četvrt djeluje za Iran netipično zapadnjački; nekretnine su ovdje najskuplje u gradu.
Esfahan Nesf-e Jahan. Esfahan je pola svijeta. Kad sam u Vodiču pročitao tu izreku, djelovala mi je u najmanju ruku pretenciozno. No, Esfahan je… pa, uistinu fascinantan. Zapravo, povremeno ostajete bez daha. Dok smo šetali gradom, ne jednom su se čuli uzvici oduševljenja i komentari: ovo je nevjerojatno. Za Esfahan, kao uostalom i za Iran, bio sam zapravo nepripremljen. Negdje sam naišao na komentar: čak i ako mislite da nemate predrasude o Iranu, kad stignete tamo, vidjet ćete da ste ih imali. Ja doista nisam imao neke predrasude, ali, nakon nekoliko dana boravka u toj zemlji, morao sam samom sebi priznati da je nadmašila sva moja očekivanja.
Esfahan je, nakon što smo posjetili Shiraz, Perzepolis i Yazd, bio kruna putovanja. Ono što putnik prvo uoči su drvoredi; praktički svaka ulica je u debelom hladu ispod gustih krošanja. Sve se zeleni. Nakon što ga malo upoznate, shvatite da je cijeli grad poput golemog parka, a pojedini gradski parkovi toliko su privlačni da čovjek samo zbog njih poželi ostati. Čak su i prostori ispod nadvožnjaka brižljivo uređeni, što nisam vidio ni u jednoj do sad posjećenoj svjetskoj metropoli. Očito je da su ljudi koji su promišljali izgleda grada unatrag nekoliko stoljeća do maksimuma iskoristili rijeku Zayandeh koja omogućuje bujno zelenilo gdje god pogledate. Rijeku, doduše, nismo vidjeli jer je presušila (dnevne temperature su oko 40°C), ali premda sunce nemilice prži, zbog niske vlažnosti i nadmorske vidine od oko 1600 metara, čovjek se subjektivno dobro osjeća. Točnije: čovjek se sjajno osjeća.
Teško je reći što je veličanstvenije (ova riječ koju danas rijetko koristimo posve je prikladna kad je o esfahanskoj arhitekturi riječ): mistična velika džamija Jameh, jedna od najstarijih u Iranu, čija je gradnja započela 771., palača Hasht Behesht ("Osam rajeva") smještena usred parka prepunog fontana i bazena, palača Chehel Sotoun ("Četrdeset stupova") oslikana prizorima dvorskog života šaha Abbasa ili pak jedan od najvećih i najljepših trgova na svijetu, Naghsh-e Jahan ("Slika svijeta"). Kad se radi o trgu Naghsh-e Jahan, s pripadajućim mu džamijama i palačama, osjećam frustrirajući nedostatak riječi kojima bih dočarao dojam što ga ostavlja: štono se kaže, ostavlja čovjeka bez teksta. Prizor koji sam ugledao zadivio me: trg veličine 160 X 508 metara, odnosno 89 600 kvadratnih metara, građen tijekom vladavine Safavida, između 1598. i 1629. A nakon što smo ušli u džamiju Sheikh Lotf Allah na istočnoj strani trga, doživjeli smo novi nalet ushićenja. Kupola te džamije bez minareta namijenjene privatnoj uporabi dvorjana šaha Abbasa predstavlja remek-djelo arhitekture u svjetskim razmjerima: pred njezinom ljepotom čovjek ostaje nijem. Njoj nasuprot je sedmerokatna palača Ali Qapu, s ljupkom Glazbenom sobom i neobičnim akustičkim fenomenima. Središnji položaj na trgu zauzima Šahova džamija, jedan od vrhunaca islamske arhitekture, koja je, kao uostalom i cijeli trg, na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
Esfahan je također nadaleko poznat po svojim čudesnim mostovima, njih ukupno jedanaest. Jedan od njih, Shahrestan, podignut je još u 12. stoljeću, dok je jedan od najljepših Si-o-se Pol, ili Most s trideset i tri luka (300 metara). Prizor za pamćenje: spušta se noć, most je osvijetljen, sve je prepuno ljudi koji pjevaju, piju čaj, šeću, vesele se i smiju. Iranci se puno smiju.
Ono što nas je pratilo tijekom cijeloga putovanja su prizori na koje smo nailazili u svakom gradu: čim vrućine popuste, na ulicama postane vrlo živo. Parkovi su odjednom prepuni ljudi svih generacija, cijele obitelji posjedaju na deke, jede se i pije, razgovara, opušta. Nevjerojatno mnogo mladih ljudi (u velikom postotku visokoobrazovanih), sjede u grupicama ili lunjaju naokolo. Pripremajući se za putovanje, pročitao sam negdje da će vas kontakt s Irancima navesti da preispitate vlastito poimanje gostoljubivosti. To je nedvojbeno točno. Naime, način na koji vam u Iranu pristupaju obični ljudi, slučajni prolaznici, upravo oduševljava. Budući da relativno malen broj stranaca posjećuje zemlju, svugdje smo izazivali pozornost, i iznadprosječan broj domaćih spontano nam se obraćao. Nastup im je neobično ljubazan, kultiviran, uglađen. Uz neizostavan širok osmijeh.
Najintenzivniju komunikaciju ostvario sam upravo u Esfahanu. Supruga i ja smo nakon razgledavanja Naghsh-e Jahana lutali kroz bazar, a potom smo odlučili sjesti na stepenice i jednostavno promatrati ljude. Prvo je naišla majka s dvije djevojčice i zamolila nas da ih fotografira s nama. (Inače, to se često događalo: ljudi (pojedinci, skupine, obitelji) vas zaustave na ulici i beskrajno uljudno vas zamole da se fotografirate s njima.) Zatim su nam prišle četiri žene (s dječakom) odjevene po islamskim propisima, dakle u crne halje (hijab), s posve pokrivenom kosom. Obratila nam se (na sjajnom engleskom) najmlađa među njima, studentica, veoma vedra i elokventna djevojka. Predstavila je ostale: majka i dvije tete, mali nećak. My mother wants to ask you what do you think about hijab, bila je izravna. I ja sam bio izravan: I deeply respect your tradition, but in my part of the world… Inače, na samom početku pružio sam ruku prema majci; gospođa je ustuknula. Žene se ne dodiruje. Tete su inače cijelo vrijeme držale maramu ispred usta tako da su im se vidjele tek oči i nos; majka je bila nešto otvorenija, ali je neprestance nešto poslovala oko kćerkinog hijaba, da ne bi slučajno provirila koja vlas… Razgovarali smo oko sat vremena, pitanja su pljuštala: što mislim o predsjedniku Ahmadinejadu, a što o Obami, jesu li ljudi na Zapadu zaista dobri, pošteni i ljubazni, što mislim o Iranu, jesmo li dobro ugošćeni, kakva je hrana u Hrvatskoj ("Korovasi"), kakvi su naši političari (God help us, odgovorio sam.), kakve su svekrve (pitanje za moju suprugu)… Inzistirale su da nas počaste sokom i sladoledom, a naposljetku su nas pozvale doma na večeru… Takav poziv se u pravilu ne odbija, ali, nažalost, nismo imali izbora. Iranci su takvi: ponuditi će vas svime što imaju, bez fige u džepu, otvorenog srca. Na trenutke to djeluje gotovo naivno, u svakom slučaju dirljivo. Povremeno sam bio doslovce ganut. Dok smo razgovarali, i nakon toga, prolaznici su nas fotografirali, dolazili da se upoznaju, objašnjavali kako ih Zapad pogrešno percipira, raspitivali se uživamo li u njihovoj zemlji, uglavnom, neopisivo susretljiv svijet.
Nakon što smo sletjeli na teheranski aerodrom, kratko smo se zadržali u hotelu na doručku i uhvatili let za Shiraz. Osobno me se najsnažnije dojmio mauzolej pjesnika Hafeza (rođenog 1325.). Iranci vole svoje pjesnike, gotovo bi se moglo reći da ih obožavaju. Na Hafezov i Saadijev (rođen 1184., također u Shirazu) grob se hodočasti; u Hafezov mauzolej stigli smo u sumrak. Ljudi dolaze, dodiruju sarkofag, sjede uokolo s knjigama poezije, meditiraju, klanjaju… Postoji čak i metoda proricanja sudbine: postavi se pitanje pa se nasumce otvori knjiga Hafezovih stihova. Ozračje je nabijeno umalo opipljivom energijom, senzibilniji pojedinci osjetit će navalu ganuća, suza. Obišli smo citadelu Karim Khana, Vakil džamiju s pripadajućim hammamom i Shamshirgarha Bazaar gdje smo popili izvrstan čaj. Inače, u Iranu se uglavnom pije čaj; dobra kava je rijetkost.
Na odlasku iz Shiraza prošli smo kroz Vrata Kur'ana – vrata (zapravo slavoluk) kroz koja se mora proći prije putovanja za sreću na putu.
Ruševine Perzepolisa (Takht-e Jamshid) (spalio ga je 330. g. prije Krista, navodno pijan, poduzetni 26-godišnji mladić Aleksandar, kojega u Iranu rijetko zovu Velikim) i dalje zrače monumentalnošću i dostojanstvom: grad je podigao Darije I. godine 518. prije Krista. U Iranu inače neprestance imate osjećaj da vam, da tako kažem, Povijest diše za vratom. Tisućama godina prije Krista ovdje se živjelo i gradilo, bujale su civilizacije, doseljavala su se arijska plemena, dizala su se i padala drevna carstva… Jasno vam je da ste usred doista posebnog dijela planete. Već samo uspinjanje stubama do ulaznih dveri Perzepolisa svjedoči o slavnim danima carske rezidencije: njima su kročili drevni carevi, Darije i Kserkso i Artakserkso (I., II, III.) i brojni njihovi uzvanici iz cijeloga carstva, čije portrete i darove možete vidjeti na zidovima. Prolazak kroz velebne dveri ("Vrata svih naroda") s krilatim bikovima djeluje gotovo poput kakvog inicijacijskog iskustva: ušli ste kroz portal u neku drugu dimenziju. Grad je to što ga nisu gradili robovi, već slobodni ljudi koji su za rad bili plaćeni. Na južnoj fasadi, klinastim pismom ispisane su riječi: Ja, kralj Darije Veliki, kralj kraljeva, kralj Zemlje, sin Histapa Ahemenidskog, izgradio sam ovu utvrdu uz milost Ahura Mazde. Neka Ahura Mazda štiti mene i ovu utvrdu koju izgradih. Na ulaznim dverima zapisano je sljedeće: Ahura Mazda je veliki Bog, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebo, koji je stvorio čovjeka, čovjeka koji ima sreću što mu je Kserkso kralj, kralj svih kraljeva. "Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj ljudi različitog podrijetla, kralj goleme zemlje, sin kralja Darija Ahemenidskog". Kralj Kserkso kaže: "Uz pomoć Ahura Mazde, napravio sam Vrata svih naroda, i sagradio mnogo dobra u Perziji, što je činio i moj otac. Sve dobro što smo napravili, napravili smo uz pomoć Ahura Mazde". Kralj Kserkso kaže: "Ahura Mazda štiti mene i moje carstvo, jer radim isto što i moj otac, kojeg je štitio Ahura Mazda".
Na zidovima se mogu vidjeti likovi, predstavnici naroda (njih ukupno dvadeset i tri) koji su se došli pokloniti caru: Medijci, Elamiti, Babilonci, Asirci, Feničani, Egipćani, Skiti, Parti, Gandari, Indijci, Nubijci… svaki sa svojim darovima. Uglavnom, samo o Perzepolisu moglo bi se pisati i nizati dojmove, ali, još je toliko toga što smo vidjeli…
Sedam kilometara od Perzepolisa nalazi se Naqsh-e Rostam, arheološko nalazište s četiri u stijenu uklesane grobnice ahemenidskih kraljeva, respektabilnih dimenzija (u obliku golemog širokog križa visine oko 30 m, odnosno širine oko 20 m). Prizor je nalik scenografiji iz Gospodara prstenova; golemi reljefi s prizorima iz sasanidskog razdoblja: Ardašir I. prima prsten, simbol snage, od samoga Ahura Mazde, pod kopitima konja Ahriman, inkarnacija zla u zoroastrizmu… Uz stijenu nalazi se Zaratustrina kocka, zoroasterski hram. Opći dojam: fascinantno.
Imao sam, u Yazdu, gradu na rubu dviju iranskih pustinja (Dasht-e kavir i Dasht-e Lut), čast upoznati jednog od malog broja preostalih zoroastrijanaca, pripadnika prve monoteističke religije, u svoje doba najmoćnije upravo na ovim prostorima. Sa širenjem islama, zajednica se polako smanjivala, mnogi su se preobratili, dio je emigrirao u Indiju i dalje širom svijeta. U Iranu ih živi oko 20 000, od čega 10 000 u Yazdu. Zoroastrijanci su svoje pokojnike ostavljali na tzv. Kulama tišine, koje i danas stoje na uzvišicama na rubu grada. Budući da su zemlju smatrali nečistom, tijela bi prepustili pticama. Tako je bilo posljednjih 3000. godina, sve dok im to vlasti nisu zabranile prije pedesetak godina; otada preminule polažu u cementom obložene rake. Stari gospodin Šiavak posljednji je živući pogrebnik koji je sprovodio umrle suvjernike do Kule.
U gradu smo posjetili Zoroastrijski hram s Faravaharom na pročelju, hram u kojemu gori Sveta vatra, neprekidno posljednjih 1500 godina. Jedno je to od onih mjesta koja vam osvijeste opreku sveto/profano. Na zidu stoji kičasta slika tajanstvenog Zaratustre čiji je duhovni imaginarij u nekim elementima prilično nalik kršćanskom. Tri su temelja etike i moralnosti: ispravno mišljenje, ispravno govorenje i ispravno postupanje. Sveto mjesto, jedno od mnogih na ovom putovanju.
Nakon Naqsh-e Rostama obišli smo Pasargad, prijestolnicu genijalnog Kira Velikog, osnivača Perzijskog carstva. Od Pasargada nije ostalo mnogo, ali Kirova grobnica i dalje djeluje impozantno. U njoj dva i pol tisućljeća leže ostaci jednog od najvećih vojskovođa i zakonodavaca svih vremena, čovjeka koji je neobično snažno utjecao na civilizacijska kretanja, a tekst na Kirovom cilindru smatra se prvim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti. Upravo je Kir onaj kojega veliča Knjiga proroka Izaije u Starom zavjetu: osloboditelj Židova iz babilonskog sužanjstva. Među podanicima i pokorenim narodima bio je štovan upravo zbog visoke tolerancije spram vjerskih i drugih običaja, tako da je sjećanje na njega veoma živo i u suvremenom Iranu. Dobitnica Nobelove nagrade za mir 2003., Shirin Ebadi, izjavila je: "Ja sam Iranka, potomak Kira Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2500 godina proglasio kako ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće prisiljavati nikoga da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštivati sve manjine. Dokument Kira Velikog bi se trebao proučavati u povijesti ljudskih prava". Vodič nam je spomenuo kako za Kira znaju djeca već u ranoj dobi. Iranci općenito odaju dojam da su duboko svjesni vlastitog povijesnog nasljeđa.
U gradu Abarqu vidjeli smo najstariji čempres na svijetu: 4000 godina.
Selo Abyaneh (2600 m), jedno od najstarijih u Iranu, djeluje poput povratka u prošlost. Kuće crvenkaste boje, uske uličice pomalo nalik onima u istarskim gradićima, žene u tradicionalnim nošnjama koje se uvelike razlikuju od (propisane) ženske odjeće: šarene marame i suknje ispod koljena. Seljani su nekoć bili zoroastrijci; obratili su se na islam tek tijekom Safavidske dinastije (između 16 i početka 18. stoljeća). Selo je popularno turističko odredište, naročito u vrijeme tradicionalnih festivala i svečanosti.
Na rubu grada Kashana (predahnuli smo u čajani usred vrta Fin) nalazi se brdo Sialk. Ostaci gradnje na njemu datiraju iz 8. stoljeća prije Krista, no arheološka iskapanja pokazala su da je tu postojalo naselje kojih 6000. godina prije Krista. Jasno vam je da se, omamljeni od napornog puta i sunca, ljuljate u kolijevci civilizacije.
Teheran (ili Tehran) je kaos u najboljem smislu te riječi: prometni, urbanistički, estetski kaos. Čudno privlačan u svojoj dosljednoj ružnoći. Među turistima kruži zloslutna priča o prelasku teheranskih ulica kao o ruskom ruletu: istinita je. Trinaest milijuna (u Iranu 72 milijuna) ljudi živi u ovoj aglomeraciji u kojoj se teško diše. Nad gradom se dramatično nadvija planinski lanac Alborz (Damavand, 5671 m). U Nacionalnom muzeju mogu se vidjeti artefakti iz različitih perioda iranske povijesti: od prapovijesti do sasanidskog razdoblja; nedavno je tu bio i Kirov cilindar kojega su ljubazno posudili iz londonskog British Museuma, gdje je na sigurnom. Ovdje, kao i u Muzej dragulja, zabranjeno je unositi fotoaparate i torbe. Golestan palača iz kadžarskog doba od prije dvjestotinjak godina, kada je Teheran i postao prijestolnicom. Saad Abad kompleks: palače dinastije Pahlavi: teheranski Pantovčak. Nekoliko nas završilo je u kafiću s posve zapadnjačkim štihom: fotografije američkih glumaca i izvrstan izbor kava.
Posljednju iransku večeru (izvanredan roštilj uz ne tako izvanredno bezalkoholno pivo) blagovali smo na obroncima Alborza (opet sam imao asocijaciju: Šestinski lagvić), u krcatom restoranu Darband (svi restorani u kojima smo bili krcati su: Iranci vole jesti vani). Naši domaćini su ljubaznošću i brigom ovdje uspjeli nadmašiti vlastite ionako visoko postavljene standarde, tako da je raspoloženje u grupi bilo na vrhuncu. Oni koji su bili prisutni znaju o čemu govorim: rijetko kad sam se u životu tako zabavljao i smijao kao te večeri (šifra: Arash).
U Iranu vam ne treba alkohol da biste bili euforični. Ipak, nargila... opušta. :)
nedjelja, 16.10.2011.
Novinarstvo u Hrvata
Rečenica u Jutarnjem listu:
"Na naslovnici je bila zgodna mlada žena kratke kose koja je u valovima padala na njezino zabrinuto lice".
O "običnim" tipfelerima i pravopisnim pogreškama da i ne govorim.
petak, 14.10.2011.
Memento mori
Prije dva tjedna me pohodila Smrt.
No, "život ide dalje", ljudi nastavljaju veselo razglabati, baš kao u ovoj sceni iz Pythona. Sve dok...
nedjelja, 09.10.2011.
Diskurs
Čitam nešto, po dužnosti, pa rekoh, hajde da to podijelim s vama... :)
"Nužno je elaborirati kritički, metodološki temelj koji bi uzeo u obzir postojeće paralele između različitih odjekujućih koncepata i epsitemičkih temelja za rodne diskurse i koji bi pronašao interdisciplinarni jezik za izražavanje oprečnog rodnog mišljenja i djelovanja, onkraj imaginarnog trans-vrijednosnog i transkulturalnog pluriverzalnog lokusa."
srijeda, 05.10.2011.
Riječi, riječi, riječi...
Pitagorin poučak: 12 riječi.
Oče naš: 51 riječ.
Arhimedov zakon: 67 riječi.
Deset zapovijedi: 179 riječi.
Američka Deklaracija nezavisnosti: 1300 riječi.
Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7818 riječi.
Propisi EU o prodaji kupusa: 26 911 riječi.