...frapantno je nalik onoj što ju je oslikao pjesnik S. Parmačević prije ravno stotinu godina:
KIP DOMOVINE
(1911. – 1912.)
U ovoj zemlji mrtvih kapitala
i mrtva stida, pognutijeh šija;
u zemlji, kojom tako bujno klija
plod zločinački posijanih zala;
u ovoj zemlji traženih kretena,
u zemlji mračnih tamnica i jada,
u kojoj ne bje nikada no sada
veselja manje, tužnijih vremena;
u ovoj zemlji razaranih nada,
u zemlji mnogih rodoljubnih riječi,
gdje mjesto pravde ostruga još zveči,
gdje istina po zakonima strada –
Zar ima ovdje štogod, da se voli,
u ovom raspu snage i poštenja,
pod pepelom tim ima l’ štogod vrijenja,
rad čega vrijedi živjet uz sve boli?
Ja ne volim te Hrvatske, što vide
sad oči naše, što je zablaćena
ko najgora i izgubljena žena. . .
Ja volim o n u Hrvatsku što ide,
što tek je stvorit treba iz nas samih,
što ne će biti kukavica sinja;
ja volim iskru, koja skrito tinja,
da današnju nam njeni spale plami.
To volim u toj zemlji paradoksa,
gdje voljet treba ono, čega nema,
a mrzit, čega siti smo posvema . . .
...
A za "o n u Hrvatsku što ide, / što tek je stvorit treba iz nas samih" odgovoran je svatko od nas ponaosob.
Post je objavljen 23.10.2011. u 13:55 sati.