gospon profesor

petak, 18.11.2011.

Žrtve božice Hibris

Postojao je običaj da se prigodom ustoličenja novoga pape pred njim spali lanena kučina, uz riječi Sancte Pater, sic transit gloria mundi!, Sveti Oče, ovako prolazi slava svijeta! Pada mi to na um dok promatram "demokratski" izmrcvarenog Gadafija, dok slušam izlapelog Ratka Mladića u Haagu, ili, primjerice, vidim Ivu Sanadera pred sudom. Gledam te ljude, po mnogočemu različite, i prisjećam ih se u nekim drugim situacijama. Pukovnik koji putuje po svjetskim metropolama s tjelohraniteljicama i krdom deva, đeneral koji u Srebrenici vedri i oblači odlučujući o tome tko će živjeti, a tko umrijeti…I prizor koji mi se urezao u pamćenje: pregovori školskih sindikata i Vlade prije nekoliko godina nikako da se pomaknu s mrtve točke. Kao deus ex machina pojavljuje se tadašnji premijer, gransenjerski ulijeće među okupljene pregovarače smrknutih lica, i sa širokim osmijehom pita: "Tko kaže da nema novaca?". Dogovor je smjesta postignut, prosvjetari su nešto ušićarili, a premijerovo pitanje iz današnje perspektive zvuči veoma dvosmisleno.

Zanimljivo mi je to kako ti raznorazni diktatori, demagozi, lideri, vođe, Očevi nacije, vojskovođe… malo ili ništa nauče iz povijesti (hm, ili ih ne zanimaju psihologija i mitologija?). Svjetovna slava, svjetovna moć… privremenog su karaktera. Tko bi gori, eto je doli…, pjeva Gundulić u Osmanu. Već u prvom pjevanju rekao je sve o usudu oholih: Ah, čijem si se zahvalila,tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti!, o tome kako je vlast relativna i o tome kako je izdaja dojučerašnjih suradnika izgledna. Netko tko je doktorirao književnost morao bi te stihove imati u malom prstu. Ali, dakako, nije dovoljno biti humanistički obrazovan, memorirati brojne sentencije, znati Deset zapovijedi, družiti se s knjiškim ljudima i pribivati vjerskim obredima. O svemu čemu nas uče književna, filozofsko-etička djela i svete knjige, o svemu o čemu svećenici zbore s oltara i profesori s katedaravalja, kažu mudri ljudi, u srcu svom razmišljati i u skladu s tim djelovati kako bismo se mogli oduprijeti iskušenjima koja neminovno dolaze.

Ono čemu smo svjedoci u zadnje vrijeme pokazuje da nema ničeg novog pod Suncem: čovjek je kvarna roba; donedavno prvi ministar ove Republike pod teškim je optužbama. Ne zanima me u svemu tome taj konkretni pojedinac (uostalom, još nije donesen pravorijek); interesantan mi je fenomen kao takav. Što se događa u čovjekukad shvati da, dok s nekim ispija kavu, ili, bolje, dok s nekim u restoranu jede carpaccio od grdobine s goveđim ficlekima ili medaljone atlantske sipe s guščjim jetrima, usput može sklopiti kakav deal koji će mu, a da nije ni orao ni kopao, donijeti stotine tisuća ili milijune kuna? Kakav karakter mora imati da se odupre prilici da bez kapi prolivenog znoja, jednim potpisom, s nekoliko riječi, može steći imutak kojega ni sa svojom visokom plaćom ne bi stekao u nekoliko desetljeća? Pa, mora imati snažan, izgrađen karakter, mora biti visokomoralan, pošten… štono riječ, mora biti ono najbolje što jedan narod može iznjedriti da ga zastupa, da ga predstavlja i da mu služi.

Koliko smo takvih imali, procijenite sami. Mnogi i premnogi potpali su pod utjecaj starogrčke božice Hibris, koja zavodi ljude da čine djela koja im najposlije dođu glave. Kao opći pojam, hibris označava naročitu vrstu oholosti, uznositosti, inflacije ega koja dovodi do gubitka veze sa stvarnošću i do omalovažavanjapa i uništavanja ljudi. Žrtvu hibrisa prepoznat ćete po, najčešće nabusito izgovorenom, retoričkom pitanju: "Pa znaš li ti tko sam ja?!". Sva trojica na početku spomenutih muževa u nekom času karijere upala su u zamku hibrisa, sva trojica prešla su nevidljivu psihološku granicu, sva trojica pomislila su da jesu nešto više no što doista jesu: krhka stvorenja čiji je najveći talent veliki kapacitet za (samo)zavaravanje. Smetnuli su s uma da slava i moć ovoga svijeta nestaju poput dima na vjetru.

Stoga, možda bi običaj spaljivanja lanene kučine valjalo uvesti prilikom konstituirajuće sjednice svakog novog saziva parlamenta, kao i prilikom formiranja nove Vlade, a na ulazu u Sabor i Banske dvore staviti natpis: Memento mori.

18.11.2011. u 11:35 • 14 Komentara • Print • #

utorak, 15.11.2011.

Arbeit macht Vlaj

Neki dan u prvom razredu. Jesenje veče, A.G. Matoš.

Samo gordi jablan lisjem suhijem / Šapće o životu mrakom gluhijem...

Pita jedan učenik: "Profesore, a što je to jablan?".

Vjerojatno će jednog dana završiti u Saboru.

15.11.2011. u 15:30 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 08.11.2011.

Uređaj kontra tinejdžera

Kako rastjerati dosadne tinejdžere?

Nabavite visokofrekventni uređaj za rastjerivanje dječurlije!

Detaljnije ovdje.

08.11.2011. u 17:27 • 6 Komentara • Print • #

srijeda, 02.11.2011.

Mala antologija ulizivačke poezije

U očekivanju izbora, ovih dana ponovno listam kulturni magazin Gordogan (zima-jesen 2007.), br. 11-14. Najveći dio zauzima temat Branka Matana, Povijest u stihovima. Uglavnom, gospodin Matan mjesecima je boravio u NSK gdje je iščitavao staru periodiku, zbirke pjesama i ostali tiskani materijal, a sve u potrazi za, ponajprije, pjesmama napisanima u čast brojnih vlastodržaca na ovim prostorima, od 19. stoljeća naovamo. Budući da se radi o materijalu koji je i inače dostupan korisnicima NSK, ovdje ću navesti nekoliko karakterističnih pjesama, u kojim je sažeta hrvatska povijest od Franje Josipa, do Josipa i Franje.

Premda sam zabilježio uglavnom tipične ulomke, ipak si uzmite dovoljno vremena da u miru pročitate stihove koji slijede. Neki od njih su upravo antologijski primjeri, rekli bi cinici, analnog alpinizma (ili, radije, speleologije), a zanimljivo je – i simptomatično – da su isti ljudi pjevali različitim vladarima, uvijek jednako oduševljeno. Kako se mijenjao režim, tako su se mijenjali i oni. Ne pada mi na pamet da nekoga osuđujem; ovo je puko iznošenje činjenica i poticaj na promišljanje: gdje mi to zapravo živimo i kakvi smo mi to ljudi? (Ovdje je možda prikladno citirati Junga koji je zaključio sljedeće: "Tko jednom nauči apsolutno se podvrgnuti kolektivnom vjerovanju odrekavši se individualne odgovornosti, ustrajat će u tome stavu i uspijevat će istom uvjerljivošću i istom nekritičnošću ići u suprotnom smjeru kada se druga i očito ’bolja’ vjera nametne njegovom pretpostavljenom idealizmu" (Neotkriveno jastvo, Fabula Nova, 2008.)). Ono što također upada u oči je neko neprekidno moljakanje: pjesnici – a oni najbolje odražavaju narodni duh – usrdno mole da nam dragi Vođa riješi naše probleme. Po mogućnosti sve. Izražavaju vjeru da će Vođa to i učiniti. Često zahvaljuju Svevišnjemu i mole Ga da nadahne Vođu (u rješavanju problema koji muče narod). Nema tu poticaja na individualnu akciju, samo ponizno moljakanje i ulagivanje autoritetu. Često se spominje i to da će nam taj novi Vođa napokon donijeti "slobodu".
I tako iz režima u režim.

Dakle, ovo je tek nekoliko primjera; u Gordoganu, koji zaista preporučam, toga ima daleko više.

Evo mog izbora. Prvo slijede tri pjesme posvećene Franji Josipu I., a potom jedna posvećena "hrvatskom" kralju Karlu IV.

Hugo Badalić: Pozdrav kralju – Himna o dolasku Nj. c. i kr. apoštolskog Veličanstva Franje Josipa I. u glavni grad Zagreb dne 14. listopada 1895.

(ulomak)

Dobro došo, svietli kralju,
Nek Te sreća prati;
Iskren pozdrav danas šalju
Vjerni Ti Hrvati.
Kad na ovu zemlju vjernu
Tvoja stupi noga,
Poslat ćemo molbu smjernu
Dvoru višnjeg Boga:
Bože, čuvaj snagom svom
Našeg kralja, Njegov dom!

S.S. Kranjčević: Njegovomu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I. prigodom previšnjeg rođendana u odjek vjernih srdaca Bosne i Hercegovine (1986.)

(ulomak)

Vedra kruno!
Zlatni su plodovi mira. Divno li cvjeta grana
Tebi uz prijestô slavni, oče i gospodaru!
Više se sušit ne će; u osvit vedrijih dana
Svježija sve će cvjetat na svojem korijenu staru.
Svetim pod deblom ovim pružaju braća ruke,
Hvataju kolo staro momci naši i mome;
Sretan i velik svijet, što ga gojile muke,
Ugađa divnu pjesmu: Svoj je došao svome!
Geniju svete pravde, narode koji kreće,
U oku bliješti suza od milja i od sreće.

Stjepan Radić: Nova Habsburžka himna (1914.)

(ulomak)

Bože živi, blagoslovi
Glavu Doma Habsburžkog,
Red i pravo da obnovi
Usred kopna evropskog:
Hrvatsku da ujedini,
Kruni Češkoj vrati sjaj,
Negve skine Ukrajini,
Mukam Poljske učini kraj.

Stjepan Širola: Pozdrav hrvatskomu kralju Karlu IV. (1916.)

(ulomak)

Oj, zdravo da si, hrvatski naš kralju,
Na hapsburškome slavnom tronu!
Hrvati vjerni – pozdrav Tebi šalju,
Što vjerom nikad ne kreću, ne klonu;
Od Dunava sve – sinjeg do Jadrana
Pozdravlja narod kralja krunisana.

Đuro Arnold: 29. listopada 1918.

(Kontekst: Sabor je tog dana donio je odluku o razrješenju svih državnopravnih veza Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom. Time je Hrvatska izašla iz Austro-Ugarske Monarhije. Vlast je preuzelo Narodno vijeće. Hrvatski krajevi sljedeća su 33 dana bili formalnopravno suvereni – sve do 1. prosinca 1918., kada je osnovana Kraljevina SHS.

(ulomak)

Svoji na svom! Da si zdravo, dane,
Kroz stoljeća iščekivan vruće!
Pred zimu nam prolistale grane,
Skršile se negve kao pruće.

Dajte gusle amo da zagudim,
Nek domajom gromka pjesma hrli –
Njom i one hoću da probudim,
Što su dosle kao roblje mrli.

…

Tako ćemo proslavit slobodu,
Što je vječna Božja prada skroji
I naviestit cielog ljudstva rodu:
Da smo eto na svom svoji!

Trideset i tri dana bili smo "svoji na svome", ali, uskoro…:

Marko S. Vekarić: Na dan dolaska srpske vojske u Dalmaciju – 20. studenoga 1918. (1920.)

Dobro došli, sokolovi,
roda našeg ponos, dika!
Vi nam ime proslaviste
širom sveta svakolika.

Po Vami smo, sve što jesmo:
Narod hrabar, svestan, ceo;
Srbin, Hrvat i Slovenac
tri imena – jedno telo.

Dobro došli, orli beli!
To je pozdrav dece male,
babajka im, pa i maje.

Dobro došli, orli smeli!
To je pozdrav naših žala,
to je pozdrav sa Jadrana.

Vladimir Nazor pisao je u čast Kraljevini SHS, u čast NDH, u čast Titu… Idemo kronološkim redom:

Vladimir Nazor: SHS (1918.)

(ulomak)

Urežite taj znak
U moje srce, ko što se urezuje
U meku koru lipovu
Imena onih, što ih je ljubav vezala
U tvrdi, vječni čvor.
Urežite duboko, sve do kor’jena
Mog bića, sve do jezgre moje nutarnje
Pismena ona plamena!
Jer stoimeno, ali bezimeno,
Mi dosad krdo bijasmo.
I svačije i ničije;
Bez svog znaka i bez svog biljega,
Jer mi smo dosad lutali
Ko one lađe uklete,
Bez sidra vjere i bez jedra spasenja itd.

Pjevalo se u i u čast Stjepana Radića:

Antun Dražić: Pjesma mirotvorna (1923.)

(ulomak)

Kakvu ćemo pjesmu zapjevati?
Od izbora i od razgovora,
Od Radića, našeg dobrotvora,
Vođe stranke republike naše,
Koju vole svi narodi svieta
Od iztoka do zapada sunca,
Bilo koje vjeroizpoviesti.

Oj Radiću, biseru i cvieće!
Sav se narod za tobom okreće (sic!),
Moli tebe kao svoga brata,
Da mu skineš jaram iza vrata.
Da raskineš sve okove naše,
Da se više Hrvati ne plaše
Od kundaka i od bajunete
I od sile nada sve proklete,
Od harača i od otimača.

A Stipica Radić, nakon što je, pročitali smo, napisao Novu Habsburžku himnu, napisao je i ovaj panegirik Aleksandru Karađorđeviću:

Stjepan Radić: Živio kralj! Živjela kraljica! (1925.)

Hrvatski sokol sad k Tebi leti
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona,
Pozdrav će tebi donijeti.

Pozdrav od roda Hrvata
Roda seljaka, ribara,
Koji nauk povijesti shvata
I seljačku državu stvara.

Stvara ju sa srpskim džinom
Slavenskoga uma dubinom,
Slavenskoga srca širinom,
Sokolskoga lijeta visinom.

Na tisućljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka,
Karađorđeva zvijezda treperi
Snagom sunčanih zraka.

Novi su dani, novo je doba,
Tirana nema, nema ni roba.
Pjesme se poju, pletu se vijenci
Složni Hrvati, Srbi, Slovenci.

Do zvijezda kruže ko sokolovi
Novo je doba, dani su novi
Pravice, mira i rada.
A Ti nas Bože sve blagoslovi,
Sporazum vječno da vlada.

Jedna pjesma posvećena Mačeku:

St. Dobozić: Hrvatskim borcima (1936.)

Živio, dični naš vođa Vlatko
Borbeno ime vazda slatko.
Ponosni smo, karakter ga krasi,
Uman, pošten pokraj sijedih vlasi.
Živio nam doktor Maček
Zore naše svijetli traček!
Tebe ljube svi uzor Hrvati,
Za slobodu i život će dati.
Živio Pernar, živio i Ante
Stari Trumbić kog’ dobro poznate!

Slijedi nekoliko pjesama posvećenih prvacima totalitarnih režimâ.

Andrija Ilić: Poglavniku (1941.)

Ustašâ Vođo, što smrti se ne boje,
hrabri Tvorče naših dragih ideala,
Vođo svih što za kruh muče se i znoje,
za herojstvo Tvoje vječita Ti hvala!

Poglavniče dični, vjerujemo u Te!
Ta je vjera željnu slobodu donijela
hrvatske nam majke tužne, rastrgnute
vjera u Te srca naša je zanijela…

Dok uz Tebe hrabri ustaše stoje,
neće biti ropstva hrvatskoga roda.
Nema sile, koje ustaše se boje:
Ti si sila, sreća, radost i sloboda!

Ivan Evanđelist Šarić: Poglavniku (1941.), Oda

(ulomak)

Poglavnik: »Za Dom!«
Svi Hrvati: »Spremni!«

Ono u Bazilici svetog Petra
Vidje Tebe u Vječnom Gradu pjesnik,
Njemu s Tobom zagrljaj drag je bio
Ko Dom naš mio.

…

Dobar Genij, dubok si kao mistik,
Zalud vuci urliču sa svih strana,
Ti ko prorok gorom i dolom vičeš:
»Bog i Hrvati!«

…

Doktor Ante Pavelić ime drago,
Ima u njem Hrvatska s neba blago:
Nek Te On, Kralj Nebeski, vazda prati,
Vođo naš zlatni!

Kata Hanić (seljakinja iz Lojana): Vođi njemačkog naroda (1941.)

Bože mili što Hrvati kliču,
Velikanu njemačkome viču:
Adolf Hitler, Bog ga poživio!
Hrvatskoj je dobra učinio.
Sa svojim dobrim junacima
Spasi nas od srpskih batina.
Od zatvora i srpskog režima,
Spasio je hrvatskoga sina,
Od svih divljih zvjeradi,
Pa sad seljak mirno poso radi.
Zato molimo Svevišnjega Boga:
Da sačuva roda njemačkoga!
Daj mu Bože one silne moći,
Pa da može do svog cilja doći!
Daj mu Bože što mu srce želi,
Pratili ga svud Božji anđeli!
Ja čestitam hrabrom velikanu,
Koji svrši rata na Balkanu.
Pobijedio balkanske države,
Hrvatica lijep mu pozdrav šalje.
Pa pozdravljam i njemačke majke,
Koj’ odhrane te hrabre junake.
Braću, sestre, ostalu rodbinu,
Koji žarko ljube domovinu.
Karanfile, mirisavo cvijeće,
Nijemca Hrvat zaboravit ne će!

Ivan Bakota Kljajić: Nek posluša, koji želi znati… (1942.)

Sad ću moju braću zamoliti
Sve njemačke sile pozdraviti,
Ponajprije Hitlera junaka,
Koga pozna do sad zemlja svaka,
On se bori na kopunu i vodi,
Od nevolje svakog oslobodi,
Svakom Hitler mio i prav bio,
Ovo zemlje kud je prolazio.
Čestitam mu, vladar je svakudi
I svakoga po zasluzi sudi.
Sada hoću ovdje završiti,
Poglavnika našeg pozdraviti!

Vladimir Nazor: Pjesma o pesti (1943.)

(ulomak)

Uz Tita i Staljina,
dva junačka sina,
nas ne će ni Pakao
smest;

mi dižemo čelo,
mi kročimo smjelo
i čvrsto stiskamo
pest.

Jure Kaštelan: Pjesma o Titu (1949.)

(ulomak)

U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa
Josip Broz Tito.
I svi koji vole slobodu –
njega vole.
I svi koji se bore za pravdu –
njegovo ime znaju.

Vlatko Pavletić: Stihovi o domovini, Partiji i Titu (1949.)

(ulomak)

Po osam u redu, s parolama i zastavama,
Stupamo, kličući Titu.
Na javi živimo snove.

A kad usta presuše od klicanja
Još jedan trostruki: Hura!
Što krošnje savija
I plaši golubove,
Još jedan gejzir ljubavi, koja nema
Granica:
NAROD – TITO – PARTIJA

Pisalo se, dakako, i o Lenjinu…:

Ervin Šinko: Lenjinova riječ (1947.)

(ulomak)

Dobra je kao kruh
I nježna kao dlanovi majke,
Sigurna u se ko sunce na svodu,
Čista ko iz prepunog srca prelita riječ.

…i o Staljinu (barem do 1948.):

Ivica Jurac: Sloboda (1945.)

(ulomak)

Ipak nam sunce sinu
I rastjera tminu.
Tito! Staljine!
Zemljo naša i Rusijo mati –
Mi smo vaši i vaši ćemo ostati!

Zanimljiva je i pjesma posvećena Radi Končaru objavljena 1947., a napisao ju je poznati jezikoslovac, tada dvadesetogodišnjak:

Dalibor Brozović: Pjesma o lučonoši

(ulomak)

Tvornica tvoja, Rade, nove centrale će dati,
I plima sretnog svjetla rasti će svakog dana,
U svakoj novoj žarulji tvoje će ime sjati,
I pet ljeta što naviru bit će pet pobjeda plana.

A iz statističkih cifara elektrifikacije rasti će svijetao lik,
Drug Rade Končar – heroj i div-svjetionik!

Na kraju, evo i pjesme što ju je Milivoj Slaviček posvetio doktoru Franji Tuđmanu, 1997.:

Moj Franjo Tuđman

Poglavaru moje države

Rode se, ti ljudi, s vremena na vrijeme
na stoljeće, gledano statistički – jedan, dvojica
oni poznaju prošlost, sanjaju budućnost, siju sjeme
koje onda, prije ili kasnije, nikne: bude klica

što se razbukti u urotu, pogibiju, program ili spis
Il, napokon, u gotov čin: u državu – zaštitnicu domovine
I on onda budne novom nadom, vođom kakvim, uostalom
Bijaše i Krist
Jave se nada i dragost, odlaze, polako, strahovi i tmine

Netko će reći: gle panegirika li kakve već znamo!
U redu. Neka! Znamo i mnoge ljubavne strofe
pa ih uvijek iznova pišemo, uvijek iznova pred fatamorganom
koja sada više to nije: na vratima smo naše epohe!

Tako: Franjo Josip – Josip Franjo... Ipak, nakon ovog potonjega pojavio se jedan koji se prozvao predsjednikom-građaninom. Opatijski rocker pjeva mu ovako:

Ja nisam vidio Tita maršala,
Nisam baš znao Franju generala,
Ali zato se dobro znam sa Stipom,
Stvarno mi je cool s tim tipom…

Ne znam hoće li netko ispjevati pjesan sadašnjem predsjedniku (sumnjam, nekako nije inspirativan u tom smislu…), ali, da ne bi ispalo da nije bilo principijelnih hrvatskih pjesnika, pročitajte pjesmu Borisa Marune, Govorim na sav glas (Knjižnica Hrvatske revije, München–Barcelona, 1972.):

Govorim na sav glas

Govorim vama koji uvijek imate spremne odgovore
Govorim vama koji gazite kroz krv i još vam nije dosta
Govorim grčkim pukovnicima, brazilskim generalima i maršalu Titu osobno
Govorim američkom pragmatizmu i carskom snu u sovjetskim glavama
Govorim ubiračima poreza na bijedu i onima koji skupljaju sindikalnu članarinu
Govorim Miss Yugoslaviae kao takvoj
Govorim svima koji planiraju sutrašnjicu i na njen račun žive u sadašnjici
Govorim lovcima na ljudske glave
Govorim apostolskom nunciju u Beogradu
Govorim Savezu boraca: nosiocima Karađorđeve zvijezde i Spomenice iz 1941.
Govorim Igorima Mandićima i Marinu Franičeviću doslovno
Govorim općenito Narodnim herojima, Rankovićevim ljudima i Josipu Vrhovcu
Govorim državnom fondu za penzije
Govorim središtima financijske moći
Govorim Timeu Pravdi Borbi Politici i Vjesniku u srijedu
Govorim crvenom telefonu Washington – Moskva
Govorim kurvama iz potrebe i kurvama jer su kurve
Govorim gospođi Milki Planinc
Govorim hrvatskim lavovima Vladimiru Bakariću i Jakovu Blaževiću
Govorim u bradu generalima Ljubičiću i Jovaniću
Govorim Supu i Narodnoj miliciji
Govorim poslanstvima i konzularnim predstavništvima
Govorim Milovanu Đilasu također
Govorim eksporterima radne snage i importerima gume za žvakanje
Govorim Genexu i Poljobanci
Govorim lješinarima i punoglavskim filozofima
Govorim dijalektičkim trgovcima na malo
Govorim ustavnoj komisiji i statističkom godišnjaku
Govorim povjesničarima koji oslobođenje pišu velikim slovom
Govorim radiju Moskva i Glasu Amerike na srpskohrvatskom
Govorim SK Hrvatske kao slijepom crijevu SK Jugoslavije
Govorim još jednom maršalu Titu sa svim njegovim dužnostima i s dužnim poštovanjem
Govorim na sav glas u ime radnih ljudi i u svoje vlastito ime:

IDITE SVI U TRI P… MATERINE!

02.11.2011. u 10:49 • 5 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>