Postojao je običaj da se prigodom ustoličenja novoga pape pred njim spali lanena kučina, uz riječi Sancte Pater, sic transit gloria mundi!, Sveti Oče, ovako prolazi slava svijeta! Pada mi to na um dok promatram "demokratski" izmrcvarenog Gadafija, dok slušam izlapelog Ratka Mladića u Haagu, ili, primjerice, vidim Ivu Sanadera pred sudom. Gledam te ljude, po mnogočemu različite, i prisjećam ih se u nekim drugim situacijama. Pukovnik koji putuje po svjetskim metropolama s tjelohraniteljicama i krdom deva, đeneral koji u Srebrenici vedri i oblači odlučujući o tome tko će živjeti, a tko umrijeti…I prizor koji mi se urezao u pamćenje: pregovori školskih sindikata i Vlade prije nekoliko godina nikako da se pomaknu s mrtve točke. Kao deus ex machina pojavljuje se tadašnji premijer, gransenjerski ulijeće među okupljene pregovarače smrknutih lica, i sa širokim osmijehom pita: "Tko kaže da nema novaca?". Dogovor je smjesta postignut, prosvjetari su nešto ušićarili, a premijerovo pitanje iz današnje perspektive zvuči veoma dvosmisleno.
Zanimljivo mi je to kako ti raznorazni diktatori, demagozi, lideri, vođe, Očevi nacije, vojskovođe… malo ili ništa nauče iz povijesti (hm, ili ih ne zanimaju psihologija i mitologija?). Svjetovna slava, svjetovna moć… privremenog su karaktera. Tko bi gori, eto je doli…, pjeva Gundulić u Osmanu. Već u prvom pjevanju rekao je sve o usudu oholih: Ah, čijem si se zahvalila,tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti!, o tome kako je vlast relativna i o tome kako je izdaja dojučerašnjih suradnika izgledna. Netko tko je doktorirao književnost morao bi te stihove imati u malom prstu. Ali, dakako, nije dovoljno biti humanistički obrazovan, memorirati brojne sentencije, znati Deset zapovijedi, družiti se s knjiškim ljudima i pribivati vjerskim obredima. O svemu čemu nas uče književna, filozofsko-etička djela i svete knjige, o svemu o čemu svećenici zbore s oltara i profesori s katedaravalja, kažu mudri ljudi, u srcu svom razmišljati i u skladu s tim djelovati kako bismo se mogli oduprijeti iskušenjima koja neminovno dolaze.
Ono čemu smo svjedoci u zadnje vrijeme pokazuje da nema ničeg novog pod Suncem: čovjek je kvarna roba; donedavno prvi ministar ove Republike pod teškim je optužbama. Ne zanima me u svemu tome taj konkretni pojedinac (uostalom, još nije donesen pravorijek); interesantan mi je fenomen kao takav. Što se događa u čovjekukad shvati da, dok s nekim ispija kavu, ili, bolje, dok s nekim u restoranu jede carpaccio od grdobine s goveđim ficlekima ili medaljone atlantske sipe s guščjim jetrima, usput može sklopiti kakav deal koji će mu, a da nije ni orao ni kopao, donijeti stotine tisuća ili milijune kuna? Kakav karakter mora imati da se odupre prilici da bez kapi prolivenog znoja, jednim potpisom, s nekoliko riječi, može steći imutak kojega ni sa svojom visokom plaćom ne bi stekao u nekoliko desetljeća? Pa, mora imati snažan, izgrađen karakter, mora biti visokomoralan, pošten… štono riječ, mora biti ono najbolje što jedan narod može iznjedriti da ga zastupa, da ga predstavlja i da mu služi.
Koliko smo takvih imali, procijenite sami. Mnogi i premnogi potpali su pod utjecaj starogrčke božice Hibris, koja zavodi ljude da čine djela koja im najposlije dođu glave. Kao opći pojam, hibris označava naročitu vrstu oholosti, uznositosti, inflacije ega koja dovodi do gubitka veze sa stvarnošću i do omalovažavanjapa i uništavanja ljudi. Žrtvu hibrisa prepoznat ćete po, najčešće nabusito izgovorenom, retoričkom pitanju: "Pa znaš li ti tko sam ja?!". Sva trojica na početku spomenutih muževa u nekom času karijere upala su u zamku hibrisa, sva trojica prešla su nevidljivu psihološku granicu, sva trojica pomislila su da jesu nešto više no što doista jesu: krhka stvorenja čiji je najveći talent veliki kapacitet za (samo)zavaravanje. Smetnuli su s uma da slava i moć ovoga svijeta nestaju poput dima na vjetru.
Stoga, možda bi običaj spaljivanja lanene kučine valjalo uvesti prilikom konstituirajuće sjednice svakog novog saziva parlamenta, kao i prilikom formiranja nove Vlade, a na ulazu u Sabor i Banske dvore staviti natpis: Memento mori.
Post je objavljen 18.11.2011. u 11:35 sati.