Nakon zadnjeg školskog sata u petak, po svršetku prvog tjedna u novoj školskoj godini, trebalo mi je otprilike dvadeset i četiri sata da dođem k sebi. Ne pretjerujem: tek danas poslijepodne počeo sam ponovno dolaziti u doticaj s nekim svojim unutrašnjim duševnim procesima, sjetio sam se što me veseli i čemu se mogu nadati, tko sam i kamo idem. Barem do ponedjeljka.
Danas sam dobio e-mail od stare prijateljice s kojom se dugo nisam čuo. Između ostalog, napisala mi je i ovo: „No, malo me strah obratiti ti se od kad je počela školska godina jer znam po nekim drugim primjerima prosvjetara da ste vi svijet ko dr. Džekil/ mr. Hajd: na praznicima sve ok, ali kad počne škola – bjež’ što dalje. Takva je bar jedna moja frendica koja radi u Z., njoj se vidi izdaleka kad radi jer doslovno vibrira nekom čudnom vibracijom“.
Čujte, ima nešto u tome. Tijekom tjedna, prvog u nizu od trideset i dva koja slijede, nastavnike je dočekalo brdo administrativnih poslova i deseci tinejdžera koji su nanjušili da se ti odrasli ljudi ispred njih osjećaju poniženo, oslabljeno i manje-više nepotrebno. Dekoncentrirani su, nezainteresirani za ponavljanje gradiva, čitanke/udžbenike ne moraju imati do 1. listopada (što znači da ih polovica neće nabaviti do drugog polugodišta, ako i onda), a nastavnici kojima je, osim dostojanstva, oduzeto nekoliko stotina kuna (oni u osnovnoj školi za državnim prosjekom zaostaju oko 720 kuna) trebali bi im biti uzor i motivirati ih za usvajanje novih znanja, vještina i umijeća.
Promatram ljude u zbornici: dolaze napeti i natmureni, ili s nekim usiljenim osmijehom; odlaze također napeti, ali s radosnim izrazom lica. »Ja sam svoje odrobijao, ugodan vikend!« veselo je doviknuo izlazeći u petak iz zbornice ekscentrični kolega M. Promatrajući ga sa zavišću, oni koji su morali ostati još koji sat procijedili su pozdrav…
Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam – a taj dojam se s godinama samo pojačao – da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti, premda ima i takvih, naročito među mladim entuzijastima. Škola je, naročito nakon što su počeli postavljati kamere, nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama (primijetili su to i neki filozofi). Uglavnom, škola spada u one institucije u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca – provjerio sam – zato jer ih na to primoravaju roditelji, a nastavnici zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.
Da, ljudi koji rade u školama sve su tanjih živaca: što im je duži staž, to im je kraći fitilj. Ipak, da ni prije poslovičnih stotinu godina nije bilo bitno drugačije, svjedoči i članak objavljen u Hrvatskom učiteljskom domu br. 13 od 5. srpnja 1909.
Učiteljice i učitelji uopće su tankih i osjetljivih živaca. Rade s napetom duševnom snagom, uzbuđenjem, zanosom, savješću i brigom. Učitelj radi nesamo umom i maštom, nego i s čuvstvom, a uz to motri svoje učenike, i nastoji da ih održi u svojoj vlasti. Učitelj uči i ujedno vlada svojim učenicima, i to ne krutom fizičkom silom, nego svojom duševnom snagom. Učitelj radi dušom i tijelom. On za svoju mladež gori i izgara. U toj vatri živci mnogo trpe, te postaju osjetljivi. Učitelj je umjetnik. On često stvara kao pjesnik, a to čovjeka troši više nego hladan rad naučenjaka. Tko izgara za svoj rad, taj želi da mu on bude uspješan. Učitelj u svom radu nije miran, jer samo njegovo uzbuđenje nije mir, nego nemir, neko zadovoljstvo. Učiteljevi su ciljevi visoki i stim viši, što je učitelj bolji.
Nešto je ipak drugačije, zar ne?
< | rujan, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery