Nakon zadnjeg školskog sata u petak, po svršetku prvog tjedna u novoj školskoj godini, trebalo mi je otprilike dvadeset i četiri sata da dođem k sebi. Ne pretjerujem: tek danas poslijepodne počeo sam ponovno dolaziti u doticaj s nekim svojim unutrašnjim duševnim procesima, sjetio sam se što me veseli i čemu se mogu nadati, tko sam i kamo idem. Barem do ponedjeljka.
Danas sam dobio e-mail od stare prijateljice s kojom se dugo nisam čuo. Između ostalog, napisala mi je i ovo: „No, malo me strah obratiti ti se od kad je počela školska godina jer znam po nekim drugim primjerima prosvjetara da ste vi svijet ko dr. Džekil/ mr. Hajd: na praznicima sve ok, ali kad počne škola – bjež’ što dalje. Takva je bar jedna moja frendica koja radi u Z., njoj se vidi izdaleka kad radi jer doslovno vibrira nekom čudnom vibracijom“.
Čujte, ima nešto u tome. Tijekom tjedna, prvog u nizu od trideset i dva koja slijede, nastavnike je dočekalo brdo administrativnih poslova i deseci tinejdžera koji su nanjušili da se ti odrasli ljudi ispred njih osjećaju poniženo, oslabljeno i manje-više nepotrebno. Dekoncentrirani su, nezainteresirani za ponavljanje gradiva, čitanke/udžbenike ne moraju imati do 1. listopada (što znači da ih polovica neće nabaviti do drugog polugodišta, ako i onda), a nastavnici kojima je, osim dostojanstva, oduzeto nekoliko stotina kuna (oni u osnovnoj školi za državnim prosjekom zaostaju oko 720 kuna) trebali bi im biti uzor i motivirati ih za usvajanje novih znanja, vještina i umijeća.
Promatram ljude u zbornici: dolaze napeti i natmureni, ili s nekim usiljenim osmijehom; odlaze također napeti, ali s radosnim izrazom lica. »Ja sam svoje odrobijao, ugodan vikend!« veselo je doviknuo izlazeći u petak iz zbornice ekscentrični kolega M. Promatrajući ga sa zavišću, oni koji su morali ostati još koji sat procijedili su pozdrav…
Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam – a taj dojam se s godinama samo pojačao – da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti, premda ima i takvih, naročito među mladim entuzijastima. Škola je, naročito nakon što su počeli postavljati kamere, nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama (primijetili su to i neki filozofi). Uglavnom, škola spada u one institucije u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca – provjerio sam – zato jer ih na to primoravaju roditelji, a nastavnici zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.
Da, ljudi koji rade u školama sve su tanjih živaca: što im je duži staž, to im je kraći fitilj. Ipak, da ni prije poslovičnih stotinu godina nije bilo bitno drugačije, svjedoči i članak objavljen u Hrvatskom učiteljskom domu br. 13 od 5. srpnja 1909.
Učiteljice i učitelji uopće su tankih i osjetljivih živaca. Rade s napetom duševnom snagom, uzbuđenjem, zanosom, savješću i brigom. Učitelj radi nesamo umom i maštom, nego i s čuvstvom, a uz to motri svoje učenike, i nastoji da ih održi u svojoj vlasti. Učitelj uči i ujedno vlada svojim učenicima, i to ne krutom fizičkom silom, nego svojom duševnom snagom. Učitelj radi dušom i tijelom. On za svoju mladež gori i izgara. U toj vatri živci mnogo trpe, te postaju osjetljivi. Učitelj je umjetnik. On često stvara kao pjesnik, a to čovjeka troši više nego hladan rad naučenjaka. Tko izgara za svoj rad, taj želi da mu on bude uspješan. Učitelj u svom radu nije miran, jer samo njegovo uzbuđenje nije mir, nego nemir, neko zadovoljstvo. Učiteljevi su ciljevi visoki i stim viši, što je učitelj bolji.
Nešto je ipak drugačije, zar ne?
Post je objavljen 12.09.2009. u 21:24 sati.