Anchi, i to je život !
23.08.2008., subota
175. Živjeti život s oprostom
Svi mi mali ljudi iza, tamo negdje imamo svoju neku prošlost koja je na nas ostavila trag. Trag na duši, na srcu... Tragove u snijegu ostavljaju živa stvorenja svojim hodom, puzanjem,...trag na duši ostavlja isto tako živo biće, ali biće koje nas je ranilo emotivno. Jedini način za zdrav nastavak života je znati OPROSTITI. "Ako ti život nije ono sve što od njega želiš, možda treba početi opraštati" - riječi su nepoznatog autora. Do samog opraštanja nije lako doći. Netko je takođe rekao "Čovjekova sposobnost opraštanja u razmjeru je s veličinom njegove duše". Kada je opraštanje iskreno i prodorno dopire do same dubine određene situacije. Mržnja, kivnost, čak i blaga naklonost mogu se raspršiti pod utjecajem snage oprosta. Krivite li trenutačno nekoga za nepravdu koju Vam je taj netko (barem premavašem mišljenju) nanio? Govori li jedan dio vaše ličnosti: " Ma da mi samo taj-i-taj nije nanio to-i-to, sada bi bio sretniji i uspješniji?" Ovako ili onako zbog nečeg što nam se čini da nam se dešava ili nam nešto nedostaje, često nastojimo pronači žrtveno janje. Najčešče je to neka osoba koja zapravo i nije kriva ali jednostavno smo na nju "pukli". Uviđate li možda da je ono čega se sami držite zapravo uhvatilo i drži se vas? Koliko puta ste glasno nekome rekli "Nikada joj-mu to neću zaboraviti". I naravno do danas to niste zaboravili! S ljudskog gledišta teško je spriječiti takve misli i riječi, ali nije neizvedivo. To se može postići oprostom. Moramo biti svijesni cjene koju čemo kroz život plačati zbog svoje kivnosti, bjesa, mržnje...Trebamo shvatiti da takvim nezdravim postupcima i mislima zapravo štetimo sami sebi. Zašto da kažnjavamo sami sebe baveći se negativnim mislima i emocijama? Volimo li mi sebe dovoljno, cjenimo li mi sami sebe dovoljno kada si to radimo? Velika se cjena plača a bit će izražena u bolesti uma i tjela, bit će to svima kao kazna što se ne znaju odvojiti od neopraštanja. Izreka "Griješiti je ljudski ali je opraštati božanski" sasvim je točna, u protivnom sami sebi činimo "medvjeđu uslugu" kad za neke svoje neuspjehe, promašaje krivimo uvijek druge osobe. Čovijek koji ne može oprostiti može postati bolestan, tjelesno, mentalno, emocionalno ili duhovno. Bjes i osveta je naj lošija kombinacija. Kronično stanje bjesa, mržnje imaju bumerang efekat kroz život. Potrebno je SEBE mjenjati a ne mjenjati zakone, ljude oko sebe, prijatelje... nije u njima greška, greška je sama osoba kojom vlada neoprost iz prošlosti, greška smo sami MI.. Svatko od nas bi trebao prema osobi koja nam je nanjela neku bol ili patnju, sramotu ili poniženje, postupiti tako da sami sebi pred ogledalom glasno kažemo "Opraštam tom-i-tom zbog toga što mi je učinio to-i-to!". Nakon toga trebate tražiti oprost od samog sebe što ste tako dugo živjeli paralelno uz bjes i mržnju. Vukli ste svoju negativu kroz život, i to sve dok vam život nije počeo davati znakove da je krajnje vrijeme za oprost. Život trebamo poštivati i cijeniti, a malo tko to radi. Trošimo sebe, svoje vrijeme na neke zakulisne igre, umjesto da se okrenemo srcem k osobama koje su tu, pored nas i to sada a ne u prošlosti. Otpustimo prošlost, neka ostane kao učitelj za sadašnjost i neka nam posluži kao savjet za budućnost. Mala poučna priča: -" Kad bi neka banka svakog jutra na vaš račun stavila 86.400 kuna i svaku veče s njega skinula sve što niste uspjeli potrošiti za taj dan, što biste učinili? Naravno potrudili bi se baš kao i ja da nakupujem sve i svašta ali banci nedam natrag ni kune. Sada si zamislite život. Vrijeme-banka vam svaki dan daje na dar 86.400 sekundi života. Svaku veče vrijeme-banka uzme natrag sve one sekunde koje niste pametno i mudro utrošili, ništa se ne prenosi na sljedeći dan, nema ulaska u nikakav minus, ali ne dobivate ni bonus. Svaki dan dobijete novih 86.000 sekundi života umanjeno za onaj broj nepotrošenih od predhodnog dana. Sekunde vam se smanjuju, život postaje kraći. Zar nije onda bolje živjeti svoje sekunde i to tako da počnemo voljeti sami sebe, da opraštamo drugima, da volimo ljude, čak i one koji su nas ranili? Zar nije vrijeme da počnemo živjeti poštenije i odgovornije u ovom našem svijetu, u jedinom životu dok hodamo našom Zemljicom? -"Počnimo opraštati i vratimo osmjeh na lice". Kad mi ponestane tema za post onda vas ovako udavim. Probat ću biti opet ona jezičava JA čim me nešto opeče po mojim prstima, zasmeta mojim očima, zaboli u ušima. Ančica  |
Savijeti i pomoć oboljelima od karcinoma