Anchi, i to je život !

Listam jedan ne baš jeftin mjesečnik, i kad tamo reklame, reklame i reklame. Napadaju me koje-kakvi parfemi, traperice,tenisice...listam ja uporno i dođem do 18-e stanice gdje je napokon nekakav putopis. Bjesna sam i osječam se ko budala koja je potrošila kune na navodno kvalitetan mjesečnik. Da sam željela reklame i oglase kupila bih besplatni oglasnik.

Palim TV. Treba biti neki već sto puta repriziran film, ali dobar je pa ću ga pogledati. Nakon punih 10 minuta filma eto meni prvi blok reklama. Prašak "taj i taj" (neću ga reklamirati) pere sve mrlje. Dobro, mislim ja, pa i nije loš s obzirom da se nalazi u mojoj kupaonici. Sljedi reklama za sladoled i sjetim se svoje mladosti kad su štapići bili od plastike. Bilo je to vrijeme kad nismo trebali fini okus sladoleda zagorčati okusom drveta. Fujj, nema mi ništa gore od okusa drveta u ustima, pa nisam djetlić!
Zašto taj štapić mora biti drven, zašto mi i naša djeca moramo lizati sladoled oko hrapavog drva?
Reklame idu dalje i sljedi "Corega" tablete za lako održavanje i čiščenje proteza. Odmah nakon te reklame ponovo "Corega" ali ovaj puta za strojno pranje suđa s mirisom limuna. Ludilo!
Pa onda je jednostavnije staviti protezu u stroj, ubaciti jednu "Corega" tabletu i suđe i zubi će biti savršeno čisti i blistavi, čak će i zadah biti na friški limun.
Eto nastavak filma. Punih 20 minuta nije bilo reklama. Tu puknem.

Uzimam olovku i papir i računam: ako je u ljepoj našoj (samo) milijun naivnih pretplatnika koji svaki mjesec plate svoju (navodnu) obavezu od 74 kune, to je zarada od 74 MILIONA KUNA. Množim ja to sa 12 mjeseci i dođem do cifre od koje boli glava. Dalje: svaka reklama emitirana prije dnevnika košta od 5 do 15 tisuća kuna (po minuti). Zar je onda čudno kad gospođa "piramida" ima plaću od 60 tisuća kuna po tjednoj emisiji. Uh, žena se umori za tu plaću, dođe mi da je žalim. Hrt može jako dobro zarađivati i bez otimanja kuna svojim građanima. Neka se financiraju iz tih reklama s kojima nam užasno idu na živce.

Zanima me kad će se sjetiti oni iz "elektre" da nam naplate dodatno potrošenu struju u našim aparatima ili da nam se naplačuje upotreba aparata. Mogao bi mi "Zanussi" naplatiti to što držim jaja, pivu, luk i paradajz u frižideru, ili "Candy" što u veš mašini držim prljav veš...
S kojim pravom "hrt" naplačuje ono što je u eteru?
Ako se ovako nastavi, možda će se sjetiti oni iz "vodovoda" naplatiti oborine po glavi stanovnika ili će oni iz "hrvatskih cesta" početi naplačivati upotrebu nogostupa po broju cipele ili po veličini koraka, a mogao bi i "zrinjevac ili žitnjak" početi naplačivati količinu otpalog lišća u jesen.

Što je sljedeće? Koliko će nas nove saborske odluke lupiti po đepu, koliko će biti besmislene?

Jedna pohvalna stvar se desila ovih dana na TV-u, napokon se netko sjetio da postoje na našim ulicama pješaci, biciklisti i invalidi. Takav spot je zaista potreban jer na našim ulicama ima previše onih kretena nepismenih i nekulturnih. Možda ti "dotepenci" sada nauče da su bijele crte na cesti pješački prelaz a služe za prelaz ceste pješacima, da su žuti mali bicikli na žutoj stazi oznaka biciklističke staze a da je znak sa invalidskim kolicima, znak da je mjesto rezervirano za invalide. Svijesna sam da su ljudi koji to ne poštuju takođe invalidi jer imaju hendikep u glavi ali to im ne daje pravo da nas ostale zakidaju za naš zakonski prostor. Za takve invalide u Zagrebu ima dvije ustanove, jedna u Vrapču i druga u Jankomiru.

Žalosno što mnogi ne razmišljaju da na biciklističkoj stazi i pješačkom prelazu netko može postati invalid (krivi pad ili udarac u glavu). Svi koji zdravo hodaju ili voze svog limenog ljubimca ne misle o nama ostalima, mi smo za njih NEVIDLJIVI.

DANAS se možda šetaš po biciklističkoj stazi držeči svoje djete za ruku,
DANAS si možda sparkirao svog ljubimca u sjenovito mjesto, označeno za invalide,
ali SUTRA, sutra će ti možda zatrebati to invalidsko mjesto za tebe ili tvoje djete.


Nitko ne zna što donosi SUTRA, zato postanimo bolji još DANAS.

MI žene uvijek mislimo da smo u pravu, a toliko griješimo da bi o tome tone knjiga moglo biti napisano. Napisat ću i ja nešto o tome iz mog ženskog čoška, ali sa muškom pomoći.

U predhodnom postu sam započela pisati o greškama, a sada ču još malo izkritizirati "nas" žene. Žena čini veće greške od muškaraca. Jedna jako važna je ta što ne priznajemo muškarcu ono sve što oni čine za nas, ali jako dobro pamtimo (zlopamtila smo) ako nešto nije učinio. Očekujemo od muškaraca da znaju što želimo, što volimo, a da o tome nikada nismo ni razgovarali. Pa nisu muškarci vidovnjaci, a niti su telepati pa da zaviruju u naše misli. Naša očekivanja su često puta nerealna, ne mogu oni znati što mi očekujemo a da pri tome nikakav znak ne uputimo. Razočaramo se, a krivac je u našoj glavi.

MUŠKARCI SE NE OSJEČAJU VOLJENO:
- kad ga žena želi promijeniti, budući da ona nema povijerenje u njega
- kad ga ne prihvaća onakvog kakav jest (a zavoljela ga je baš takvog)
- kad nema osjećaj da mu se divi
- kad mu nije potpora u karijeri, nego mu daje savijete
- kad ga ona ne potiče, nego kritizira
- kad mu gleda na sat (dok je sa prijateljima vani)
- kad mu ogovara mamu i njen odgoj
- kad mu nameće i daje savijete (a nitko ju nije ništa pitao)
- kad ga žena dočeka bez kruha (idi ti u dućan,ja sam u piđami)
- kad zaspi prije njega
- kad...

Dobila sam osječaj da smo mi ipak velike manipulatorice, a oni izvršavatelji naših (ponekad) izmišljenih želja. Stalno smo im za vratom, želimo neke dokaze o ljubavi: pa koliko ti je stalo do mene, da li "ona" ima manju guzicu u trapericama nego ja... Kontroliramo ih stalnim pozivima ili porukama (ne daj Bože većeg zla od mobitela). Muškarci su postali slabiji spol, mi sve kontroliramo, sve vodimo, sve mi planiramo, a oni sve "moraju" realizirati što mi smislimo. Oni vole biti vitezovi, a mi uživamo u ulozi djeve bajne u nevolji, pa smislimo da nam treba premjestiti sliku na drugi zid (betonski, naravno), a mi sjedimo i gledamo kako se on znoji i pogađa baš armaturu...Znamo mi biti jako mudre i uspijemo vodu dotjerati do svog mlina i to uzvodno.
A muškarci? Oni, izgleda da jako pate pored nas, ali nas ipak vole i trpe (oprez: imaju limitator). Možemo mi određeno vrijeme bez muškarca u svom životu, ali onda si zaželimo da netko hrče pored nas, da nas brani od neprijatelja (izmišljeni i nevidljivi), da nam popravi tuš u kupaoni...

Volimo mi te svoje muškarce onakve kakvi jesu, nesavršeni, neobrijani, sa pivskim trbuščićem, sa manje kose na glavi, sa sijedom kosom, jednostavno VOLIMO IH...
jer i oni vole nas: sa viškom naših kila (o kojima nesmiju govoriti),sa našom mamom koja stalno nešto prigovara, sa našom dosadnom prijateljicom (koja je više tu, nego doma), sa dlakama po stanu od našeg mačka. Voli muškarac svoju ženu i sa krastavcima na licu, pa i sa malim dlačicama na nogama, sa malo izrasta tamne kose na plavoj ofarbanoj glavi...

Volimo se takvi kakvi smo bili onog dana kada smo se upoznali. Ako smo se tada sviđali jedan drugom, što se onda sada dešava?

Tko to nije savršen, ŽENE ili MUŠKARCI ? Tko to može odlučiti?

Pogrešno pretpostavljamo da će naši partneri, ako nas vole, reagirati i ponašati se na način na koji mi reagiramo i ponašamo se ako nekog volimo.
MUŠKARCI griješe: nudeći rješenja i omalovažavajući osijećaje.
ŽENE: dajući savijete i upute koje nitko nije tražio.
MUŠKARCI su motivirani kada se osječaju potrebnima, a ŽENE su motivirane kad osjećaju pažnju.

Muškarci i žene pružaju onakvu ljubav kakva je potrebna njima, a ne onakvu kakva je potrebna partneru. Muškarci trebaju onu vrstu ljubavi kroz koju će im biti pruženo: povjerenje, prehvaćanja, zahvalnost, divljenje, odobravanje i poticanje.
Žene trebaju ljubav punu: brižnosti, poštovanja, nježnosti i razumjevanja.

6 načina na koje žene nesvjesno odbijaju partnere:
-pokušava ga popraviti, nudeći mu neželjene savijete
-izmjeniti ili nadzirati njegovo ponašanje
-ona ne priznaje ono što on čini za nju, već se žali na ono što još nije učinio
-ona govori što on treba raditi
-kritizira i ispravlja njegove odluke
-postavlja pitanja i čudi se: "Kako si mi to mogao napraviti?"

Pružiti muškarcu savijet koji nije tražio, znači pretpostavljati da on ne zna što treba učiniti ili da on to ne može sam, bez naše pomoći.(nismo mi naj pametnije). Njima takav savijet zvuči uvredljivo i kritički.
Žena mora postaviti jasnu granicu svog davanja. Pretijerano davanje umara i guši ljubav i vezu. Žene griješe kad vjeruju da ne zaslužuju biti voljene, kada žena shvati da istinski zaslužuje biti voljena, ona otvara vrata kroz koja muškarac može početi davati.
Muškarci često misle da ženino raspoloženje ovisi o njima. Kad je žena sretna, pripisuju si sve zasluge, a kada je nesretna, sebe smatraju odgovornim za takvo stanje. Muškarac često čini grešku i misli da bi žena, kad joj jednom zadovolji sve primarne ljubavne potrebe (brižnost, razumijevanje, poštovanje, odanost i sigurnost) i kada vidi da se osijeća sretnom i sigurnom, od tog trenutka, ona bi ubuduće treba znati da je on voli (svašta!)
Duboko u svakom muškarcu postoji junak, vitez. Više od svega on želi biti uspiješan u služenju i zaštiti žene koju voli.

Upozorenje ženama: Iako muškarac katkad može biti zahvalan na brižnosti i pomoći, PRETJERIVANJE u tome umanjit će njegovo samopouzdanje i zapravo ODBITI ga od vas.

(pametna knjiga "Muškarci su s Marsa, žene su s Venere)

Radeći svoj posao često se susrećem sa osobama koje su usamljene, ostavljene...
Prošla su zauvijek ona patrijahalna vremena kad su se žene osjećale izgubljene, kad god bi bile usamljene. Najčešće se to dešavlo kad bi njen muškarac odlazio iz doma (nakon razvoda ili prekida veze).

Ženska logika je bila: "Sad je gotovo, sad sam sama".
Muška logika: "Sad sve počinje, sad sam, slobodan".

Ne tako žene! Naučite da usamljenošću tek sve počinje. Neka to bude kraj za mušku superiornost. Umjesto muškarca koji vas je sputavao i gušio izaberite svoja mala veselja: shoping, novu frizuru, promijenu boje kose, idite u saunu (prvi put je najteže), kupite si loptu za pilates...
Raširite svoja krila kao najljepši leptir koji je shvatio da se rodio ponovno iz smrti male učahurene gusjenice. Smrt gusjenice (vas u vezi-braku) donjela je na svijet šarenog leptira (slobodnu ženu), pa sad poletite, ne baš sa cvijeta na cvijet; ali letite. Pogledajte tu ljepotu života, prirode, slobode.
Sjajno je biti sam, biti svoja. Naš moderni muškarac zna uživati u sebi, zašto da mi zaostajemo za njim?
"Usamljnost" je česta sudbina modernog čovjeka, mada to muškarci i žene doživljavaju na različite načine.

MUŠKARCI kad su usamljeni brzo se potrude da izađu, da se ispucaju na svoj (naravno) muški način. Bave se sportom ili sport gledaju u grupnjaku, u nekom zagušljivom lokalu u kojem vam se čini da se ponovno dešava radnja filma "Magla". Što je gušća magla (dim) to su muškarci veći muškarci, glasaju se kao u krdu i navijaju kao Indijanci. Po dolasku kući zavuku se u krevet i nastoje ne razmišljati o svojoj usamljenosti, nego kuju plan za sutra; treba natankati auto, a i svijećice bi trebalo promijeniti, lampica od ulja mi svijetli...

ŽENE kad su usamljene prvo padnu u nostalgično raspoloženje, nakon čega kreču u analiziranje: tko, kad, pa zašto... Odbijaju društvo i najčešće slušaju neke srcedrapajuće pjesme. Maramice se troše u ogromnim količinama, oči su otečene, crvene, ali još uvijek dovoljno dobro vide mobitel; da ne bi slučajno došla toliko očekivana poručica. Žene mrze usamljenost i ne žele razmišljati pozitivno.

Sami ste. Pa, što?! Nema plakanja, otovorite prozor i duboko udahnite... za tjedan, mjesec ili dva u vaš će život ući nova osoba. Dok čekate da vam se to desi opustite se i uživajte. Tek kad žena ostane sam počinje ličiti na sebe, više ne treba brzo spuštati telefon kad priča sa mamom, ne treba se opravdavati zašto je kasnije došla sa posla.
Sada je sve moguće i sve je dopušteno. Mjenjajte se. ON je volio da ste plavuša, brzo postanite brineta. ON je volio dugu kosu, ošišajte se kao dječačić; nije volio masku protiv bora na vašem licu, sad se namažite duplo jače; nije volio šminku, e pa šminkajte se do mile volje.
Budite ono što želite biti, pripadate samo sebi i slušajte samo sebe.

Biti sam, živjeti sam, vaš je izbor.

Stan sparan, klima mi je za sada još financijski nedostupna i što ću ja ovdje? Idem van. Uzmem svoj rozi bicikl, napumpam gume i u košaricu stavim neizostavne cigarete, par flastera (za svaki slučaj) i naravno flašu mineralne hladne vode. Uputim se ja, ovako naoružana voziti po novozagrebačkim biciklističkim stazama. Moram zahvaliti gradonačelniku što se sjetio da osim mostova napravi nešto i za nas male rekreativce. Vozim se i put me vodi na Bundek.

Bundek. Jezerca dva, jedno za hrabre plivaće, drugo malo slatko jezerce sa puno riba za odvažne ribiče. Rekli bi "mali raj " u Novom Zagrebu ali do raja ja nemogu biciklom. Naime, one ljepe označene staze prepune su šetača. Najviše je penzinera, koji onako po troje u redu šeću i razglabaju o politici ili o jadnim mirovinama. Ima tu male djece koja šeću i loptaju se i sve to na mom ionako uskom biciklističkom putu. Najviše ima mladih (a i starijih) nepismenih mama, koje po toj stazi voze kolica sa djetetom. Možda one misle, ako su nacrtani kotači da se to odnosi na "njeno vozilo". A tako je dobro i vidljivo označen BICIKL u žutoj traci.
Zvrc...zvrc... moje zvono zvoni ali se nitko ne miče. Došla sam svojim kotačem do pozamašne zadnjice neke žene i ponovo pozvonim. Dotična mama, čija kolica od nje same nisam vidjela, meni kaže:
-Ma jel bre kud se to voziš?
E tu mi je pukao film. Stala sam, uzela onu svoju hladnu vodu i dobro protresla (veći pritisak u flaši) i fino pošpricala nekulturnu mamu (seljanku). Znam, nisam ni ja svojom gestom ispala puno bolja od nje ali pukla sam, što mogu.
-Ja se vozim po svom gradu a ti idi vozi to čudo natrag u svoju državu i tamo budi žaba.

Sad se pitam: da li mi imamo neko pravo, smijemo li se voziti po obilježenim biciklistićkim stazama ili su to staze za nepismene? Ako jesu, onda živim u nepismenoj državi.

Prijedlog: svi koji imaju namjeru živjeti u Hrvatskoj neka prvo nauče jezik, pa da se nos briše maramicom i nebi bilo loše da pročitaju Bon-ton pa makar i onaj ilustrirani, dječiji. Oni koji nisu to u stanju neka ostanu na svom brdu, neka čuvaju ovce u svojoj državi. Žabe koje "bre-kaju" po Zagrebu su se malo previše razmnožile i zato molim rode da se što prije vrate. Puno roda-nema žaba.

"POŠTUJTE NAŠE ZNAKOVE" - pjevaju djeca

"POŠTUJTE I NAŠE ZNAKOVE"- vrište biciklisti

Izašla sam iz svoje svakodnevnice, pobjegla sam šetati po svom rodnom gradu. Ljepi sunćan dan izmamio je van i sve one koji se kriju pod kamenjem. Šetem i gledam žene (danas su muškarci isključeni iz teksta) kako hodaju, kako se oblače...

Što se Zagreba tiće, zagrebčani (po rođenju) se itekako razlikuju od svih onih drugih koje je voda donjela, pa su se nasukali u metropoli. Toćno se može odrediti tko je gradsko djete a tko je "nasukan". Svašta sam ja danas vidjela, šarenilo boja, indijanska obilježja na licu ali glavno je da se vidi "logo". Da, jedino je to važno, nije bitno kako im to stoji ali to je Versaci (od Kineza) ili Adidas (sa Hrelića). Žene su se oćito posvađale sa zdravom pameču pa to izgleda odprilike ovako:
CURETAK svojih dvadesetak godina, skinula je sa sebe sve što je zimsko i ostala je kao siroće u prekratkoj majci bez rukava (uzela je od mlađe sestre). Naravno, ona misli da je besprijekorno dobro građena, a zaboravila je sa sebe skinuti višak zimskih kilograma, pa joj preko preuskih hlaća pada šlaufić zvan špek. No, nije to sve, na nogama šarene špagerice punih peta i crna (iz bakinog ormara) velika torba. Zaboravila sam napomenuti da su u pitanju traperice, neke sive i neoprane (a možda samo tako izgledaju-ne znam).
DJEVOJKA tridesetih godina, kosa ofarbana u nekoliko bakreno naranđastih nijansi (kao zagorski pjetao),sve to stoji ukočeno na glavi sa cijelim potrošenim lakom za kosu. Hlače na cvijetove a majca na pruge, na nogama zimske cipele a tek hod! Hod , kao da je danas prvi puta stala na tvrdo tlo nakon svojih pastirskih uskih staza. (Po šumama i gorama naše zemlje...- pjevam ja u sebi)
ŽENA srednjih godina je bila šećer na kraju. Gledam i ne vjerujem da "to" hoda Zagrebom, na sebe je stavila sav svoj i prijateljičin nakit. Ima tu zlata, srebra, bižuterije ali i jedna široka kožna narukvica sa nekim znakom. Biser je taj da je dotična obukla crne ili tamno plave tange ispod rozih prozirnih hlača, a guza leluja i leluja s ljeva na desno, celulita kao na reklami (ali krema tu ne pomaže). Košulja kričavo žablje boje. a torba naravno starinsko smeđa. Cipele od šoka nisam zamjetila ali mogli bi to biti opanci. Ma fuj..

Ne znam što da kažem. Žene višu nisu nimalo ženstvene, mlade djevojke žele preko noći u svijet odraslih a gospođe siluju svoje godine unatrag. Nitko nije u svojim godinama i nitko nije "svoj". Kopiraju se modni časopisi i stil manekenki i nitko ne razmišlja svojom glavom.

ŽENE, kad se sljedeći puta spremite izaći, zastanite pred ogledalom i ispravite greške (to vam prijateljica neće reći da vam se slučajno ne zamjeri):
-Obrišite višak pudera (puder nije žbuka ni maska)
-I dekolte se pudra u kompletu sa vratom (bjelovrata kokoš)
-Oči mažite skromno (vrijeme Kleopatre je davno prošlo, a Indijanci ne napadaju)
-Obrijte noge (ne nose se čupave čarape)
-Naučite hodati u štiklama (hod po kući)
-Ne mješajte stilove, ne kopirajte druge (budite svoja)

Naućite biti građanka bez onog "malo". Ako to niste po rođenju, dajte si malo truda i ne sramotite sebe ni nas ostale žene (rođene na asfaltu).

Nemojte biti ONA kojoj se svi smiju, budite ONA za kojom će se i žene okrenuti!

I ja pomalo pucam preko glave mi je ta uloga jake žene, da stiskam zube kad želim nešto grubo reći, da se smješkam kad mi se plaće. Imam potrbu da nekog onako muški pljusnem, ne želim satima slušati prijateljice koje me gnjave svojim (naj težim) ljubavnim problemima, neda mi se više tješiti prijatelja koji je sav u k.... jer ne zna koga da ostavi, ženu ili ljubavnicu.
Da, ja služim kao ispovjedaonica svim svojim dragim i ne baš tako dragim prijateljima, a nitko od njih nikada ne pita kako je meni. Naučili su me vidjeti uvjek pozitivnu, punu elana i volje za životom. Nikome ne pada na pamet da u meni postoji "djete" željno pažnje i ljubavi. Hallo, pa ja sam žena, ono krhko biće koje voli da se mazi i pazi !
I ja, s vremena na vrijeme imam želju da izlupam jastuk (ma nije on ništa kriv), da vrištim kao Indijanac. Dosta mi je. Znam da sam odrasla i odgovorna (za djecu, za prijatelje, za posao)ali želim vrištati.

Vrištim, ja vrištim ali nema glasa. Naravno, ja kao ja, vrištim u sebi. Tražim malo predaha za sebe i za malo moje "ja" unutar duše. Nemam vremena za "nas" dvoje jer svi me trgaju i vuku na svoju stranu (ko gladni psi), svi me razvlaće a ja samo trebam malo mira, da i ja udahnem punim plučima.
Sve to mi se dešava jer nisam naučila reći NE (a knjigu sam pročitala), želim svima pomoći, nisam ja majka Tereza ali se koji puta tako osjećam. Iscrpljuje me moj posao,trebam zraka a nemam kud pobjeći. Lupam glavom u zid.

Kad se napokon naveće nađem u svojoj kuli zaštitničkoj, pitam se: "Da sam ja djeva u nevolji i da spustim svoje pletenice niz zid kule zaštitničke, da li bih dočekala da se po mojoj kosi popne slavni vitez da me spasi ili bi se popeo još jedan mačak željan mlijeka i mekanog kreveta"?

Kaže moja frendica (u obranu veze u troje) da nije loše biti u vezi u troje ako smanjiš očekivanja od budućnosti. To u prijevodu znači: užavaj dok traje. Ja tako ne mogu razmišljati jer sam previše sebična, što je moje ja ne djelim (ni knjige, ni mačke a pogotovo ne muškarca).

TEORETSKI: biti ljubavnica i nije teko loše jer imaš plačene račune, mirišeš na najnoviji parfem, izlaziš na mjesta koja si sama svojom plačom ne možeš priuštiti, ne polažeš isprike ni gdje si bila ni kad si došla, ne moraš spuštati dasku u wc-u (jer on ne stanuje ovdje). Ima prednosti biti ljubavnica: on dođe onako fino obrijan, namirisan, ispeglan, spreman na ludu akciju (kakve naravno, doma nema) a nakon upotrebe vraća se doma znojan, iscrpljen, umoran (ah, taj sport???), izgužvan (stvari su mu ostale na podu). Ne brinem o tome što ću kuhati sutra i tko će na plac, jednostavno si uzmem što mi treba (novac, poljupce i zadovoljstvo). Čista korist. Ona koja ga doma čeka uz hladan ručak ili večeru neka ga ponovo za mene fino ispegla, neka mu dozvoli da odmara i neka mu kupi neki dobar After "ševe" (koji ja naravno volim), neka ga takvog vrati na ponovnu upotrebu.

Pa ovo zvuči odvratno i jezoviti a to je naša stvarnost. Zanimljivo je to da statistički muškaraca ima manje od nas žena (manje se rađa muške djece, kraće žive, češće ginu u prometu a i igraju se rata) pa se odnos broja jako narušio. Negdje se penje čak na 1:4 u korist muških (Indija i Muslimanske zemlje) pa nije čudo da svaki muškarac ima više žena-legalno.
Razmišljajući o činjenicama, došla sam do svog zaključka da je Islamska vjera realnija od naše Krščanske. Kod njih je normalno da muškarac ima više žena (nitko nikog ne vara). Još malim djevojčicama majke govore o tome da će muža i postelju djeliti sa "prijateljicama", stasaju one tako u žene i ne muće se ljubomorom kao mi.
Ono što je negdje normalno, to se na drugom kraju svijeta osuđuje. Moj stav je takav: ne želim nikog osuđivati ni kritizirati, voljela bi da svi nađemo svoju sreću.

Drage moje cure-žene (čitateljice) ako se nađete u vezi u troje, nemojte biti zle, ne uništavajte namjerno, svijesno tuđe veze-brakove. Budite realne i pustiti da i vaš i njen i njegov život ide svojim tokom. Ako to vama donese ljubav. sretno. Nemojte zaboraviti da faza zaljubljenosti traje do 6 mjeseci, nakon toga počinje ljubav ili sve nestaje. Nerastane li se on u tih 6 mjeseci, vjerujte, neće nikada.

Živite na rate: iz sata u sat, iz dana u dan... OSTANITE TAJNA

Obečala sam sama sebi da ću probati pomoći osobama kojima je potreban savijet. Ovaj puta savjet dajem curama-ženama koje se nađu kao treća osoba u vezi koja već postoji.

SAVJET: ne vjerujte osobama koje nisu slobodne
Često se nađemo u čarobnom trokutu gdje već postoji on, ona i vi. Što tu radite? Zar stvarno vjerujete da će on (iz silne ljubavi prema vama) napustiti svoju curu-ženu. dom ili možda i dijete ? Neće nikada. Postoji jedna anketa u kojoj sami muškarci govore o sebi na pogrdan ali iskren način, poput: zar zbog p.... da ostavim to što imam, ili: pa sex mi je super, to mi doma fali. Zašto mislite da ste mu vi posljednja osoba u životu i da vas neće varati sa nekom novom? Nisu oni dovoljno jaki da odole iskušenju, možda poželi promjenu boje kose, dužinu nogu ili kut ulaska ... Njima treba tako mala promjena i vec su napaljeni. Za nevjeru njima tako malo treba a mi se uhvatimo obećanja (ko pijan za ogradu) i sljepo vjerujemo. A on, on samo treba promjenu a ne nas.

RAZLOG: nije vam na raspolaganju
Nije važno što vam govori, ni u što vi želite vjerovati, stvarnost je takva da živi sa drugom osobom koju zapravo ne kani napustiti. Shvaćate li? Nije vaš!
Znam, da mislite kako nisam u pravu jer on nije takav, on nosi u svom "srcu" samo vas, ali što vi imate od tog srca, kad nemate njega. Nema vam tko donjeti tabletu i čašu vode kada vas užasno "boli", samoću za Božić dijelite sa lampicama a suze brišete neupotrebljenom salvetom (i ručali ste sami), samoću za Uskrs dijelite sa picekima sa čestitka, a farbate jaja u crveno, nadajući se da će do idućeg Uskrsa biti više ljubavi. Kad stigne ljeto svoj godišnji odmor provodite sa frendovima i kućnim ljubimcem, a on je negdje tamo, ne stigne otipkati ni poruku.
Jutra su tužna, otvorite oči i sami onako pospani kuhate kavu (ili vam to čini netko iz obitelji), večeri su žalosne jer vas nema tko pokriti ako vam je hladno, bile bi sretne čak i da hrče, al da hrče pored vas, a ne pored nje. To je to: nije vam na raspolaganju.

RAZLOG: "Ne odlazim zbog djece" -kaže
Djeca su još mala pa ne mogu otići. To je iluzija, vjerujte: najprije će mu dijete trebati krenuti u školu, pa će morati upisati srednju školu, pa upravo završava faks, pa biser na kraju... kćer mi je trudna, ima problematičnu trudnoću, pa strpi se malo čekam da postanem djed...
A vi? Vi do tada čekate svojih pet minuta koje su već odavno prošle, prošlo je čak i vrijeme da postanete majka.

Niti jedan razlog nije dovoljno jak da "vi" sami sebi zagorčavate život. To nije ljubav, to je očaj, kukavičluk ili dokazivanje samoj sebi da smo sposobne i dovoljno dobre da netko zbog nas uništi svoju vezu-brak.

PITANJE: Kako bi se vi osječale da ste na njenom mjestu da vam netko želi oduzeti dečka ili muža?

Inspiraciju za ovakvu temu dobila sam iz svog svakodnevnog posla. Naslušam se ja svakakvih životnih priča, ima tu i smiješnih, tužni ali i takvih priča koje čak i mene mogu šokirati.
Ne znam što se to događa sa nama, običnim malim ljudima koji traže samo malo pažnje i ljubavi. Toliko znamo biti usamljeni i očajni da potražimo neku, za sebe kvalitetnu osobu i u virtualnom svijetu.
On-ona negdje tamo, na drugom kraju naše planete, a mi se zaljubimo. U što? U koga?

Kako je žalosno slušati o ljubavima na daljinu, a svjesno znati da bajke ne postoje. Niti smo mi princeze niti su oni prinčevi. Zar smo zaista toliko očajni da tražimo vezu, ljubav na nekoj „Iskrici“, „Smokvi“, „ICQ-u“?

Svi smo mi rođeni iz ljubavi naših roditelja i u genima nosimo potrebu za zajednicom, životom u dvoje. Znam, postoje i oni ljudi koji nas uvjeravaju da im ne treba nitko. Najčešće su to ljudi koji su se barem jednom razočarali u životu, koji se boje zajedničkog života ili koji jednostavno zbog svojih godina misle da je to „in“. Ima još jedna grupa ljudi, a to su oni koje je već malo pregazio život, pa su se našli u godinama kada se nema više gdje pošteno izaći, a da oko njih ne trešti neka glasna muzika ili da do njih ne sjedi osoba koja u ušima ima slušalice i sluša svoj mp3 (a to zvuči kao loš tranzistor ako ste pored takve osobe).

Takvi ljudi okreću se oglasima u novinama, kojekakvim agencijama i nailaze na još veće grozote. Naplaćuje im se članarina a da im se dotična agencija više nikada ne javi ili promijeni broj mobitela. Slučajno se i moja prijateljica našla u takvoj situaciji i potrošila već nekoliko tisuća kuna. Savjetovala sam joj da vjeruje samo agencijama koje imaju fiksni broj i stalnu adresu. Vjerujte mi, u oglasima postoji samo jedna jedina agencija koja zaista ima adresu i svoj fiksni broj. Postoji čak i web stranica (provjerite sami „Duo agencija“).
Eto, to je jedino mjesto gdje bih se i ja obratila kada bi mi zatrebala pomoć u nalaženju partnera (sreća , za sada imam svoju „mušku polovicu“).

Jedna moja druga prijateljica (sva ozarena i zaljubljena) ispričala mi je kako je našla svoju drugu polovicu. Naravno, on je iz jednog grada ona iz drugog. Posrednik je naravno bila jedno od naše dvije već spomenute internetske stranice za upoznavanje. Govorila sam joj da ne vjeruje u takve ljubavi, da je sve lažno, imaginarno, ali ona mene (onako zaljubljena) gleda i kaže: „Ma ne, nije to tako.“
Otišla je ona na taj susret, dobila čak i poklon kao znak pažnje. Završili su oni istu večer u hotelskoj sobi. Našli su se u gradu između, na pola puta njemu i njoj. Svatko je došao svojim autom i ona je zapamtila što sam joj govorila (zapamti mu broj tablica jer o njemu osim imena i nick-a ništa ne znaš). Igrala sam se malog detektiva (sa svojim vezama) i otkrila mu puno prezime, adresu ali i nešto strašno. Nisam znala kako da joj kažem istinu.
Nazvala sam je i rekla joj neka sjedne. Govorila mi je:“Znam, on sigurno ima ženu i djecu, nema veze, predivan je i ja ga i dalje želim. To što on vara samnom svoju ženu, nisam tome kriva ja nego njihov loš brak…“.
Pustim ju da ona priča i priča a ja istovremeno smišljam kako da joj kažem pravu istinu, istinu koja je grozna. Nakon pola sata njenog monologa o tome kako se dobro ljubi, kako je pažljiv, kako je nježan, kako je… (sve, sve najbolje o njemu); napokon pita ona mene:“A zašto si mi rekla da sjednem?“. Pa, zato što on nosi jednu vrstu uniforme, zato što on ne nosi kravatu nego bijelu traku. Nakon trenutka šutnje, pita ona:“Ne kužim te, daj objasni?“.
-Zato što je on svećenik, dapače on je župnik i vodi župu u jednom gradu. Drži mise, uči djecu vjeronauk, drži predavanja o vjeri i grijehovima (a ja se pitam da li su njegovi grijesi duplo veći od naših, jer on je Božji govornik koji bi trebao biti u celibatu). Muk, tišina sa druge strane, a onda se začuo histeričan smijeh i komentar:“O Bože, pa ja sam se poševila sa popom!“.

Nemojte ljudi, čitaoci vjerovati tom virtualnom svijetu, tražite i hodajte po zemlji. Tražiti partnera na takav način je zaista veliki rizik. Ima tu kao što vidite svećenika, bolesnika, psihopata, pa i osoba zaraženih HIV-om koji namjerno šire svoju bolest (od jada i bjesa).
Biti će na mom blogu još zanimljivih događaja iz tuđih a i iz mog života (pa nisam ni ja ni svetica, ni opatica).

Voljela bih da mi se jave osobe koje su bile prevarene na sličan način, putem komentara.