Anchi, i to je život !

MI žene uvijek mislimo da smo u pravu, a toliko griješimo da bi o tome tone knjiga moglo biti napisano. Napisat ću i ja nešto o tome iz mog ženskog čoška, ali sa muškom pomoći.

U predhodnom postu sam započela pisati o greškama, a sada ču još malo izkritizirati "nas" žene. Žena čini veće greške od muškaraca. Jedna jako važna je ta što ne priznajemo muškarcu ono sve što oni čine za nas, ali jako dobro pamtimo (zlopamtila smo) ako nešto nije učinio. Očekujemo od muškaraca da znaju što želimo, što volimo, a da o tome nikada nismo ni razgovarali. Pa nisu muškarci vidovnjaci, a niti su telepati pa da zaviruju u naše misli. Naša očekivanja su često puta nerealna, ne mogu oni znati što mi očekujemo a da pri tome nikakav znak ne uputimo. Razočaramo se, a krivac je u našoj glavi.

MUŠKARCI SE NE OSJEČAJU VOLJENO:
- kad ga žena želi promijeniti, budući da ona nema povijerenje u njega
- kad ga ne prihvaća onakvog kakav jest (a zavoljela ga je baš takvog)
- kad nema osjećaj da mu se divi
- kad mu nije potpora u karijeri, nego mu daje savijete
- kad ga ona ne potiče, nego kritizira
- kad mu gleda na sat (dok je sa prijateljima vani)
- kad mu ogovara mamu i njen odgoj
- kad mu nameće i daje savijete (a nitko ju nije ništa pitao)
- kad ga žena dočeka bez kruha (idi ti u dućan,ja sam u piđami)
- kad zaspi prije njega
- kad...

Dobila sam osječaj da smo mi ipak velike manipulatorice, a oni izvršavatelji naših (ponekad) izmišljenih želja. Stalno smo im za vratom, želimo neke dokaze o ljubavi: pa koliko ti je stalo do mene, da li "ona" ima manju guzicu u trapericama nego ja... Kontroliramo ih stalnim pozivima ili porukama (ne daj Bože većeg zla od mobitela). Muškarci su postali slabiji spol, mi sve kontroliramo, sve vodimo, sve mi planiramo, a oni sve "moraju" realizirati što mi smislimo. Oni vole biti vitezovi, a mi uživamo u ulozi djeve bajne u nevolji, pa smislimo da nam treba premjestiti sliku na drugi zid (betonski, naravno), a mi sjedimo i gledamo kako se on znoji i pogađa baš armaturu...Znamo mi biti jako mudre i uspijemo vodu dotjerati do svog mlina i to uzvodno.
A muškarci? Oni, izgleda da jako pate pored nas, ali nas ipak vole i trpe (oprez: imaju limitator). Možemo mi određeno vrijeme bez muškarca u svom životu, ali onda si zaželimo da netko hrče pored nas, da nas brani od neprijatelja (izmišljeni i nevidljivi), da nam popravi tuš u kupaoni...

Volimo mi te svoje muškarce onakve kakvi jesu, nesavršeni, neobrijani, sa pivskim trbuščićem, sa manje kose na glavi, sa sijedom kosom, jednostavno VOLIMO IH...
jer i oni vole nas: sa viškom naših kila (o kojima nesmiju govoriti),sa našom mamom koja stalno nešto prigovara, sa našom dosadnom prijateljicom (koja je više tu, nego doma), sa dlakama po stanu od našeg mačka. Voli muškarac svoju ženu i sa krastavcima na licu, pa i sa malim dlačicama na nogama, sa malo izrasta tamne kose na plavoj ofarbanoj glavi...

Volimo se takvi kakvi smo bili onog dana kada smo se upoznali. Ako smo se tada sviđali jedan drugom, što se onda sada dešava?

Tko to nije savršen, ŽENE ili MUŠKARCI ? Tko to može odlučiti?