30.09.2004.
bablje lito
Bablje lito je stvarno najlipše doba godine. Evo ja san još u moru i lipo jeeeeee.
Ovo san slika jedan original. Điran u siću od late.
Sutra mi je starijoj kontrolni iz matematike tako da niman vrimena za pisanje. A dogodilo mi se puno lipih stvari. Više o tome sutra :)
|
Matejuška u novom ruhu do Svetog Duje 2
Stvarno je pravi prijatelj. Evo mi je posla sliku matejuše kako bi trebala izgledat.
Ja niman ča dodat vengo stavit njegove riči ča mi je napisa u mail i sliku koju je posla.
Nadam se da će van se svidit ka i meni.
Alo moj galebe
evo jedna mala slika kako bi to nasa Matejuska tribala izgledat
pozdrav iz Krizeve
Edo
|
29.09.2004.
Matejuška u novom ruhu do Svetog Duje
Ajme ča san sritan. Matejuška će se sredit. Moja sriča je na kvadrat, jerbo će se napratit po idejnom rješenju moga prijatelja Ede Šegvića. Još prije tri godine mi je s ljubavlju i zanesenošću maloga diteta priča o toj ideji. Sritan san zbog Matejuške ča će se stredit, sritan san zbog Ede.
Uz njega me vežu lipe uspomene. Prije nekih 10 godina smo skupa radili i iz tog doba ima jedna anegdota. Njemu je bila želja napraviti 3D kompjuterski model katedrale Svetog Duje. On je nacrta 3D model a ja san mu pomaga u 3D studiju napravit prve renderinge. I kako smo tada radili na 386-icama s 8Mb RAM-a, da bi kompjuter skuva jednu sliku katedrale tribalo je puna dva dana. E kako nismo mogli to napravit priko sedmice, odlučimo lipo pustit kompjuter priko vikenda da nam skuva jednu sliku. Radovali smo se ka mala dica ponediljku i ča ćemo vidit.
U ponediljak nas je skoro kolpalo kad smo ušli u kancelariju. Kompjuter ugašen, a na stolu poruka: "Evo sam vidila da vam je osta kompjuter upaljen pa sam ga izgasila. Čistačica." A u pizdu materinu, proplakali smo deboto od muke. Aj ništa, idemo ponovo idući vikend. E ovaj put smo napisali na 10 papira "NE DIRAJ" "RADI" "OPASNO PO ŽIVOT" i postivali ih na stol i oko stola. Nije ugasila i u ponediljak se na ekranu ukaza Sveti Duje. Skakali smo od sriče.
E danas je tehnika otišla naprid. Danas 3D model cile gradske jezgre na kojoj radimo računalo prokuva u par minuta. Triba li nam ta brzajuća brzina. Možda i ne, ali je veeeeeliki gušt stvarati virtualni 3D svijet, a pogotovo kad je u pitanju ono ča se najviše voli.
Evala Edo, neka Matejuška bude još jedan dragulj u kruni tvoga rada.
|
28.09.2004.
teorija relativnosti
Bogu je jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan.
Koliko čega??? Što je sad to???
Jednostavna rečenica. Ona nije informacija, ona je alat.
Kakav alat??? Alat za što???
Pokušaj je zamisliti kao dalekozor kroz koji možeš udaljene predmete vidjeti kao da su ti tu, na dohvat ruke. Ne pokušavaj kroz nju približiti zvijezde, one su ipak predaleko. Za doći do zvijezda treba puno više rečenica :)
Ma daj… stvarno… ne kužim.
Odabrao sam ovu rečenicu kao uvod u naš razgovor s razlogom. Ona je stvarno dalekozor kroz koji ako pozorno gledaš, možeš puno toga vidjeti.
Nama ljudima, vrijeme je jedan kontinuirani slijed i sve njime mjerimo.
Mjerom određujemo što je kratko, što je dugo, što je prije, što je poslije, sekunde, minute, sati, godine.
Utjecaj vremena na naš život je ogroman, determinira nas fizički, intelektualno, emocionalno. I na što se svede? Konstatiramo: "Bože moj kako ovo vrijeme leti, prohujala mi je sedmica samo tako, a evo skoro će i kraj godine, pa ovo je stvarno za ne povjerovati."
Zbog čega imamo taj osjećaj? Zbog krivog mjernog utega vremena.
Oslobodimo se tog utega i poslušajmo, osjetimo vrijeme Božjom mjerom.
U Njega je jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Neka i nama tako bude.
Ne brojimo sekunde, dane, godine kao dobro ili loše potrošene dukate.
Jednostavno budimo uvijek potpuno prisutni u svakom događaju, budimo intenzivni u odnosu spram drugih ljudi i što je najvažnije od svega, postanimo svjesni tih događaja.
A sad si mi ga zakomplicira. Pa stvarno… gdje vodi ova priča?
Evo vidiš, dok ti ja govorim, tebi se već žuri i nisi prisutan, nisi svjestan. Reagiraš kao i svi "normalni ljudi".
Sve kraće od vječnosti
samo treptaj je svjetlosti
Leptiru što živi jedan dan
godina života je san
Srni dvadeseta godina
starost je golema
Kornjači kojoj nije stota
druge zbore, "stvarno sramota"
A čovjekov tek vijek,
na kapaljku curi
ko' skupocjeni lijek
Tada nisam znao što mi je starac govorilo. Znam li sad? Trudim se shvatiti i što je najvažnije, prihvatiti.
|
27.09.2004.
prvidan
U prvidan bi svi nešto na brzinu. Stara Hrvatska navada, s petka prebaci na ponediljak a onda kad dođe ponediljak čisti škovace od petka i radi ono što je stvarno trebalo biti u ponediljak. Ja bi zakonom zabranija rad ponediljkom u lipu našu. Eventualno bi se počelo radit torekom pa do četvrtka, jerbo je bogufala petak već vikend. Ma bez veze.
Nego danas se nisan čutija dobro. Sinoć me je usrid noći probudila bol u drobu i bolilo me je cili dan. Jebem ti, kad prođeš 40-tu svaki ti k… smeta. Nemoš se ni najist ni napit ka čovik a da ti ne naškodi.
Malo sam izgleda big mammu bacija u korner s onom pismom. A neka mi skuža jer i mene ta pisma malo strese i baci u blues. E a kad smo kod blues-a, tj muzike, večeras se sluša nešto lipo. Ča???
E pa ako ste za to da poslušamo zajedno, znate di je muzika tu desno :)
|
26.09.2004.
E skoro san zaboravija. Naša draga big mamma je nešto pisala o materi. E pa za nju i sve matere, ima nešto zanimljivo tu na desnu stranu, u linkovima pod naslovom "trenutno slušam".
|
bura
O ča je lipo bura očistila vidik. Kome vidik, kome misli, kome zimsku robu ča se vadi iz naftalina.
Evo se priko Brača vidi golim okom sve do Visa.
Ajme lipo li je kad ovako razbistri. Ovo san slika iz dvora isprid kuće od oca i matere. Otišli smo danas do njih na obid i usput san materi da malo simena od plavog cvita ča mi ga je Borut donija iz Izraela. Volija bi da dogodine mogu slikat lipotu koja će izrest iz tog simena.
Ove promine u vrimenu minjaju i ljude. Nekako se svi ka pripremaju za nešto, minjaju ljetni ritam. I mene je uvatilo. Sredija san kreativni nered koji mi se nagomila ovega lita, sve stiva u škafetine i okrenija prvi jesenji list. Rekli bi naši stari, svršija je kurbin pir, valja krenit dalje.
|
25.09.2004.
NA ME POGLED TVOJ OBRATI
Na me pogled tvoj obrati
I ti viđi me na mire
Viđi, viđi jednom krati
Koj' za tobom, koj za tobom sveđ umire
Da je tinta sinje more
Da je knjiga ravno polje
Još ti ne bi ispisala
Sve te gorke, sve te gorke nespokoje
Evo me je pukla moja fonoteka i bacila na hridi muzike.
Toliko me ovo rastavlja na proste faktore da je to za nevirovat.
|
pokloni
ZIMAAAAAA. Smrza san se ka ona stvar. Jutros smo izašli vani po najgorem kijametu. Ja, lola u kratke rukave. Prva stanica Fife. Iša san pokupit poklone što ih je Borut donija iz Izraela. Neznam šta bi reka. Toliko san se radova susretu s tim čovikom. Stisnut mu ruku, sist s njim za stol da popričamo ka ljudi. Pa mi je palo na pamet da se nas par splitskih blogera nađemo zajedno povodom njegovog dolaska.
Ili sam ja glup ko kurac kad sam mislija da je to moguće ili je bilo stvarno moguće a ja sam sve to traljavo organizira. Ili smo ka svi jaki na ričima a u stvari nam se jebe za sve skupa.
Kako bilo, Borut nam je ostavija bocu vina uz poruku da je zajedno popijemo.
Meni je donija obećano kamenje i sjeme famoznog plavog cvita.
Evo kako je to bilo spakovano.
Dragi moj Borut. Od srca ti fala na darovima. Kamenja idu na mozaik koji slažem, sjeme će u zemlju na balkonu i u vrt pred kućom, a bocu vina ću čuvat do prilike kad se (ako se) uspijemo okupit.
Dragi moji splitski blogeri. Oćemo li zajedno popit ovo vino ili ćemo i dalje pizdit bez veze?
Vi ste na potezu.
|
23.09.2004.
ma di je više
Stvarno je jebeno bez žene. Evo nema je tri dana i spizdija san se totalno. A di počinje priča.
Dunkve, moja je draga mama dobila, prilikom kupnje nekih pizdarija, trodevno, nagradno putovanje u Istru, za dvije osobe. Kako se mome ocu baš nije dalo putovati, moja se najdraža supruga ponudila svojoj svekrvi kako suputnik. I tako su njih dvi otišle u điradu.
E sad, prvo su mi se dica oma uvalila u postelju tako da već dvi večeri spavam na samom rubu kreveta s tendencijom pada na pod. Mlađa me je izbubala nogama ka balun. Ujutro se triba probudit prije 7 uri, gospe moja pokore i stariju spremit za skulu. E… onda se digne mlađa i pišit ću kakit ću.
Zatim trčim na posal, do tri ure san u pogonu i natrag doma. Noga mi nateče ka prikuvana hrenovka. Opalim po obidu, terapija ledom za nogu i ajmo domaći rad starija, domaći rad mlađa. Nakon toga me tiraju da idemo vani jer da im je doma dosadno. Ajmo… taman mi se noga malo smiri, idemo gibanje.
I kad se vratimo doma i kad pomislim da je sve gotovo, e sad bi da im upalim kompjutere, dignem mrežu, da bi one igrale neke igrice jedna protiv druge.
Jeba ga led, prođe mi dan, ne okrenem se. Umoran san ka pas. Di li je moja hanuma, pas mater i nagradnim putovanjima. Ma… drago mi je radi nje da je malo otišla, ali brate mene je satralo.
Evo vidim da je Borut proša kroz Split, propala je marenda ili večera ili mogla je bit polusatna sjedeljka uz kavu sa splitskim blogerima. Dunkve, zaključak te epizode nije ona poznata stara narodna – malo nas je al smo hrabri – već izvedenica – malo nas je al smo zakurac…
Zdravi i veseli vi meni bili i nadam se da ću ubrzo opet biti u prilici napisat koju besidu i pročitat ča vi balite jerbo se moja hanuma večeras vraća.
Ps.
E i to me toka… noćas, pitaj gospu u koju uru ić po Nju na autobusnu stanicu. Za svu ovu moju muku može se iskupiti jedino u skupoj, dugoj i podatnoj naturi :)
|
21.09.2004.
foto album
Evo san doda 50 slika sa mog prvog zračnog snimanja (obale moje sunčane). Prvi let se ne zaboravlja kao ni prva ljubav :)
|
20.09.2004.
dođe vrime
Dođe vrime kad bi sve oko sebe posla u 3PM. Ali onda ispadneš netolerantni kreten, psihopat, itd. itd. Onda okrenem sve na shemu, širok osmijeh zlatan zub, ali to troši baterije samo tako. Zajebana je situacija kad unaprid vidim di će stvari završiti i kako će završiti, kad svi akteri ne vide ni prst pred nosom. Ajde pajdo sad ti njima objasni. A jeba te led, pa sve u rukavicama fino, da se ne bi kratkovidni naljutili.
Stvarno mogu trpit neizmjerno ali i to ima svoje granice. Zadnjih sam dana na rubu kapaciteta. Zato i nemam inspiracije za pisanje, samo bi slikava okolo sa aparatom jer mi to smiruje živce više od svega drugog.
E… vidjevši kako je naša kašeta guštala u sarajevskim ćevapima u subotu sam sa familijom otiša i ja provat te ćevape. A, ono, ocjena +3. Nije to Sarajevo ni vidilo. Kad san ka dite bija u izviđače obiša san i Sarajevo i Banja Luku i Bihač i znan ča su pravi ćevapi. Ali dobro idemo naprid. Možda sam i ja u prezahtjevnoj fazi pa mi ništa ne paše, tko zna.
Dunkve, ovih ću dana više slikavati nego li pričati i pisati u nadi da i za mene vridi ona: jedna slika vrijedi više od tisuću riječi.
Zdravi i veseli bili.
|
19.09.2004.
vrh marjana
Sunce se kotrlja s vrha Marjana. Čekam ga u podnožju.
ps.
Prazan, totalno prazan za bilo kakvo pisanje.
|
16.09.2004.
zalaz
Sunce na zalazu rumeni. Poznati su nam zakoni fizike zbog čega je to tako. A je li nam poznato zbog čega je tvorac tog zakona, baš crvenilom odlučio gasiti dan. Meni je :)
|
15.09.2004.
ulomak iz... "od čovjeka do galeba" - (ostatak) dio
Sirenina priča
Davno, na samom početku vremena, nebo, zemlja i more bili su u harmoniji. Sva su stvorenja živjela skladom Stvoritelja. Legende koje su ostale iz tog doba, govore kako je janje ležalo uz lava, ni jedno biće nije znalo za patnju i bol. Raj, bio je to raj.
Jednog dana, nenadano, biće nebesko, anđeo, pobuni se protiv te predivnosti, povede za sobom druge anđele, povede i čovjeka. Ravnoteža se poremetila, djelo svijetla počelo je tonuti u tamu. Svijet je postao mjesto, gdje je svatko svakom neprijatelj, životinje su se okrenule jedna protiv druge, patnja i bol tekli su u potocima.
Opačina pobunjenih duša bila je velika. Općili su ne mareći za vrstu i rod. Zemljom su se proširile nove spodobe. Jedna od njih sam i ja. Moj rod je nastao tih dana, niti sam riba niti žena. Ne pripadam ni kopnu ni moru a od kopna sam i mora satkana. Stvoritelj je vidjevši što se događa odlučio svijet potopiti. Samo šteta je već bila napravljena, neprijateljstva i promjene nisu nestale. Potop je bio strašan, mnogi su u njemu nestali. Moj rod je preživio samo zahvaljujući vještini plivanja.
Od tada je mnogo vremena prošlo. Mi, morske sirene proklete smo ostale, na granici dvaju svjetova. Od ljudi smo se skrivali jer su nas proganjali, od riba smo bježali, jer nas nikad kao svoje nisu prihvatili. Ponekad u meni bukne želja da postanem žena ljudskog roda, a opet na dane, željela bih biti predivna riba. Tužan je to osjećaj kad znaš da ni jednom svijetu ne pripadaš. Znaš galebe, mi sirene ne možemo imati djecu. Kako smo stvorene u ono doba, takve smo, osuđene da vječno ostanemo proklete, ni spokoj smrti nije nam dat.
Eh…, uzdahne i nastavi. Ali ima jedna nada, ima nešto što će promijeniti ovaj svijet. Jednom smo se mi sirene, uputile na put s jednog kraja Sredozemlja na drugi, više nismo imali gdje se skriti od ljudi. Sjećam se ko i danas, sunce je rumenilo zalazom, ni oblačka na nebu nije bilo. Tek što je noć počela padati, vjetar se silni podigao, more valovima uznemirilo, nebo zatvorilo.
Prepadnute tom naglom promjenom, stisnule smo se jedna uz drugu i u nevjerici promatrali što se oko nas događa. U svoj toj tami, meni se učini da nedaleko od nas vidim svijetlo. Pomislih da je to svijetlo s kopna, iako sam znala da kopno ne bi smjelo biti već tako blizu.
Pokažem ostalim sirenama u smjeru svjetla i bez puno razmišljanja zaplivasmo ka njemu. Što smo bliže bili tom svjetlu to je u meni sve više rastao osjeća straha da to nije ono što sam ja mislila. I stvarno. Kad smo došle sasvim blizu, nismo mogle vjerovati svojim očima. Izgledale smo valjda isto kao i ti galebe, kad si me danas ugledao.
Svijetlost koju smo vidjele nije bilo svjetlo s kopna, već svjetlosna kugla koja je stajala na površini mora, a u središtu te pojave, čovjek. Čovjek koji je hodao po moru. Najčudnije od svega je bilo to, što je more pod njim i u njegovoj neposrednoj blizini bilo mirno kao ulje. U istom mahu kad smo se instinktivno dale u bijeg, začule smo smirujući glas: "Sirene, sirene, ne bojte se, priđite, dođite da vam podarim mir."
Kao opijene njegovim glasom, mimo htjenja, zaputimo se u pravcu svijetlosti. Kad smo došle sasvim blizu, toliko blizu da je svijetlost i nas obasjala, ugledala sam mu lice. Lice satkano mirnoćom, lice u istom trenutku radosno i tužno, lice puno topline. Onog trena kad sam ga pogledala u oči osjetila sam kao da nemam tijela, kao da nisam ni riba ni žena, već jednostavno dio beskrajne svijetlosti.
Njegov se glas prospe među nas: "Ne bojte se. Nisam došao da vam naudim. Došao sam vam donijeti radosnu vijest. Ja sam sin Onoga koji je početak i kraj svega što postoji. Na ovaj svijet me poslao da svim bićima objavim Njegov naum. Ovo su Njegove riječi: « Među ljudima pronađi one koji su se voljni mijenjati, koji su voljni pomoći drugima da se mijenjaju. Isto tako i svim drugim bićima prenesi moju odluku da neću još dugo puštati uništavanje svoga djela. Tebe sine moj šaljem, da budeš živa riječ, da im pokažeš put u novi raj, u koji će stići samo novi ljudi, nove životinje, obnovljene duše.»
Vas sam moje sirene odabrao da budete glasnik Njegove poruke među morskim bićima, ribama, pticama što od mora i u moru žive. Na dan kad će On, svijet promijeniti, srest ćemo se opet, i tad će vas osloboditi vašeg prokletstva. One koje požele biti ribe, one koje požele biti žene, uslišene će biti. A sad idem među ljude i na svoju posljednju misiju zbog koje sam došao u vaš svijet."
U to se pojavi brodica puna ljudi koji su panično pokušavali sačuvati ravnotežu na podivljalim valovima. "Učitelju, učitelju, pomagaj, spasi nas", vikali su kad ugledaše čovjeka što po moru je hodao. On im se pridruži i tog trena oluja je prestala.
Mi smo ostale u tišini, svaka u svoji mislima i do jedna prihvatismo biti Njegovi glasnici. Eto galebe moj, to je priča koju sam ti došla ispričati, ne zbog obaveze već zbog iskrene radosti širenja vijesti da će zemlja jednom, opet biti raj.
Ja sam sklopio oči i u suzama priznao. "Tog je čovjeka, moj bivši ljudski rod ubio, tog sam čovjeka i ja izdao. Danas kad sam galeb, kad sam toliku promjenu od čovjeka do ptice napravio, znam koliko nas On ljubi."
"Da galebe", reče sirena."I zapamti riječi Onoga što po vodi hoda. Ptice nebeske niti siju niti žanju, a otac moj ih hrani. Ostaj mi dobro galebe moj, ptico nebeska. Vidimo se ponovno u raju." Osmjehne se, klizne tiho u more i nestane u dubini.
Dugo sam te večeri ostao budan stojeći na žalu. Nisam imao snage niti do postelje odletjeti. Zaspao sam tik uz more i kad me je prva jutarnja zraka sunca probudila nisam znao je li sirena bila stvarno tu ili tek san.
|
14.09.2004.
ulomak iz... "od čovjeka do galeba" - prvi dio
Rumenilo sunca na zalazu, potpisalo je kraj još jednog predivnog dana. S jatom galebova koje me je primilo kao rod rođeni, od jutra rana obilazio sam uvale i klisure, lovio ribu, izvodio svakojake ludorije u zraku. Umor u krilima bio je jasan signal da je vrijeme za počinak.
Ima jedna predivna šljunčana uvala, okrenuta prema zapadu, okružena visokom liticama punih spilja pogodnih za noćni odmor.U toj uvali je i moj dom, kojem se svakog sumraka vraćam. Prije nego li sklopim krila, uživam protegnuti noge po bisernom žalu što rumeni zapadom. Ponekad pronađem i školjku te je ponesem u spiljicu kao što ljudi u svoje stanove nose umjetničke slike i skulpture.
I tog sam predvečerja pronašao par predivnih primjeraka. Miris morskog vjetra, umirujući zvuci kotrljanja mora po žalu cijedili su i zadnje kapi budnosti. Još je trebalo taman toliko snage, za par zamaha krila do spilje, za par pokreta udobnog smještanja i spuštanje u dubine sna moglo je početi.
Polu svjestan krenem u taj posljednji manevar, raširim krila i PLJASSS. Srce mi je stalo. Nešto je tako snažno pljusnulo po moru tik iza mojih leđa da sam se momentalno ukočio. PLJASSS opet. U panici sam zarolao po žalu kao dvokrilac iz prvog svjetskog rata. Pokušao sam poletjeti ali krila su se oduzela. Pljas, pljas, pljas, čuo sam iza svojih leđa, pljas, pljas, pljas i… i… smijeh, zvonki radosni smijeh. Uz svu dekoordinaciju pokreta koja me je zahvatila, nekako smognem snage okrenuti glavu u smjeru dolaska tih neprimjerenih zvukova u mojoj uvali.
E da je onda bilo slikati moju facu, razvaljenog kljuna, širom izbuljenih očiju. Nisam mogao povjerovati u prizor koji sam ugledao. U mojoj uvali, na mome žalu, na pragu moga doma, u plićaku ležala je prava pravcata morska sirena. Repom je pljuskala po moru i smijala se mom paničnom bijegu. Ma nije moguće, mora biti da sanjam, sirene ne postoje galebe, stvarno si danas pretjerao s ludorijama, umor ti je popio pamet. Ni trešnja glavom, ni štipanje krila, ni trljanje očiju nije pomoglo.
Ona je i dalje bila tu, pljuskajući repom uz zvonki smijeh koji se prostirao cijelom uvalom. Srce mi je bubnjalo tristo na sat, stajao sam kao skamenjen i blenuo u mit, utvaru, ni sam ne znam kako je nazvati. Nisam se ni približno opravio od tog šoka kad je uslijedio slijedeći. "Galebe, ej, galebe… da ti… tebi govorim, što si se tako ukočio, hajde dođi." Ona govori!!! Ma daj stvarno sam skrenuo pameću, ovo mora da mi se bliži kraj, ona je sigurno utjelovljenje smrti koja me upravo ovog trena snalazi.
Ne znam koliko mi je vremena trebalo da se priberem, da shvatim kako ne umirem, da prihvatim mogućnost stvarnosti onog što vidim. Ona se svo to vrijeme veselo smijuckala, uživala u milovanju mora i žala, pozivala me da joj priđem bliže. Korak po korak, oprezno kao da hodam po jajima a ne po oblicama žala, približavao sam se toj utvari. Kad sam bio sasvim blizu, prestala se smijati, ali s osmijehom na licu progovori:
" Ej… ne boj se. Znam da sam ti čudna i da do sad nikad nisi vidio morsku sirenu. Aj… smiri se i sjedni tu kraj mene. Došla sam ti ispričati jednu priču koju sve morske životinje znaju. Budući da se ti nisi rodio kao morska ptica, već si to tek netom postao, ne znaš za tu priču. Ja sam ta koja je zadužena onima koji je ne znaju, ispričati. Moram priznati da si mi ti prvi ovakav slučaj. Imala sam primjera gdje bi mladunci nesretnim okolnostima ostali bez roditelja, sami, pa im ne bi imao tko to ispričati, ali da ne netko ljudskog roda, svojevoljno odlučio napustiti svoj rod i postati ptica, to još nisam vidjela. Tako smo eto, ti i ja jedno drugome, ovom prilikom, presedani u životu."
Opet se zvonko nasmijala, vjerojatno mojoj zbunjenosti i nevjerici. "Jesi li ti stvarna ili je ovo san?", progovorih tek da sebe uvjerim u vlastitu budnost jer inače u snovima nikad ne bi čuo svoj glas. "Jesam, jesam, evo dotakni me slobodno." Oprezno pružim krilo i dotaknem joj kosu pomiješanu sitnim cvjetovima morskih dubina. Bila je stvarna. E sad mi je tek bila totalna zbunjoza. Prava pravcata morska sirena je došla meni, galebu, otpadniku ljudskog roda, ispričati nekakvu priču koju sve morske životinje znaju. "No dobro", progovori ona, "ako si se pribrao ja bih ti ispričala priču zbog koje sam došla". Potvrdno klimnem glavom, pogledam je u duboke modre oči, toliko duboke, da bih se i najvještiji plivaći u njima mogli utopiti.
Davno, na samom početku vremena,……. E da ne bi, nastavak slijedi :)
|
13.09.2004.
one noći
One noći kada umrem, upalite svijetla u hodnicima kroz koje sam ispleo labirint života.
One noći kada umrem, pustite muziku kojom sam od rođenja bio opijen.
One noći kada umrem, fotografijama pogledajte svijet kakvim sam ga vidio.
One noći kada umrem, slovima upijte ljubav koju sam u sebi nosio.
One noći kada umrem, pogostite se nektarom koji me je hranio.
One noći kada umrem, Moru poručite da mu dolazim.
One noći kada umrem, zahvalite Bogu što niste na mom mjestu.
|
dnevnik jedne (ne)vjere - četvrti dio
Teško je u jednom trenutku ostati sam. Svi oko mene su nečemu pripadali, ili crkvi ili naciji ili političkoj stranci ili vatrogasnom društvu, svejedno. Ja sam bio izgubljen. Moja desetgodišnja potraga završila je totalnom izolacijom moga bića od svih udruga, institucija. Osjećao sam se usamljen, ničiji.
Po prvi put, te večeri, Njemu sam se obratio kao prijatelju, molitvom tražio pomoć da shvatim istinu, da i mene nauči čitati između redaka. Odgovorio mi je: "Traži srcem a ne pameću. Slušanjem i tišinom pobjeđuje se u raspravama." To je boljelo, iskonska istina poput koplja zabola se u prsa.
Od tog dana više nisam vodio duge i zamorne rasprave o citatima kanonskih, deuterokanonskih i apokrifnih knjiga, više nisam trošio energiju na umna prepucavanja tumačenja svetog pisma, jednostavno sam se pustio. Počeo sam Ga viđati u svitanju dana, počeo sam Ga čitati u šumu vala, počeo sam gledati i slušati otvorenog srca Njegova djela koja me okružuju svakodnevno. Iz dana u dan sve više toga mi se samo po sebi slagalo. Otkrio sam mnoge činjenice:
da je zemlja raj koji baštinimo a ne neko nebo na kojem mašemo krilima,
da On koji je bog ljubavi nije nikad stvorio mjesto vječnih muka, to su pizdarije za malu dicu
da se ispovjediti treba onome prema koje je grijeh i napravljen a ne posredniku,
da nitko a pogotovo ja nema pravo podignuti kamen i osuđivati,
da mi nitko nije potreban kao prevoditelj u razgovoru s Njim,
da je Krist došao popraviti ono što je Adam zajeba,
da se Krist borio protiv institucionalnog kvazivjerovanja
i još puno, puno toga.
Kad malo bolje pogledam mogao bi pokrenuti svoju vlastitu konfesiju. E tu bi bija zajeb i tu su se mnogi sapleli. Ne… svoja saznanja, stavove i razmišljanja držim za sebe i tek ponekad ako me netko upita, kažem što mislim. I normalno puštam druge da se drže svojih uvjerenja, ne namećem im svoja, ali isto tako ne prihvaćam nametanje drugih.
Od dana kad sam kupio prvi mobitel, prvi broj koji sam ukucao u memoriju bio je Njegov. Kad god bi ga nazvao nikad nije bio zauzet, nikad mi se nije palila sekretarica, uvijek je tu za mene.
Ja sam svoj put našao. Želim svima koji ga traže da nađu svoj, jer svakome je put do Njega drugačiji i to je bit. Ne postoji jedinstveni recept, ne postoji organizacija koja ima eskluzivno ili bilo koje pravo na Njegovo svojatanje. Svi smo mi unikati, posebni genetski bućkuriši i svakome je potreban njegov, jedinstven ključ (broj mobitela) koji otvara vrata raja.
Kraj
|
12.09.2004.
dnevnik jedne (ne)vjere - treći dio
Buđenje u šok sobi je bio šok sam po sebi. Sa 16 godina i nisam baš bio spreman na toliku količinu bolesti, boli i tuge oko sebe. Ali bio sam živ. Oporavak je dugo trajao, dobio sam bezbroj boca infuzije, puste injekcije, boli su me svako malo. Zahvaljujući zdravom organizmu, mladosti i dobroj liječničkoj skrbi izvukao sam se, bar sam tako mislio. Na prvoj kontroli, kirurg koji me operirao bio je prezadovoljan oporavkom i dan danas se sićan riči ča ih je reka mojoj materi. "Gospođo. Kad sam ga otvorio mislio sam da će mi ostat na stolu. Ja sam uradio sve što sam mogao ali čudo ga je spasilo." Majka se smo nasmijala, a ja sam ostao u čudu. O kakvom to čudu likar govori, pa zar kirurzi vjeruju u čuda. Cijeli moj ateistički, racionalni, kritički um bio je u blokadi. Ljeto je prošlo u oporavljanju i vračanju izgubljene snage. S početkom jeseni odlučih opet uzeti Bibliju u ruke i još jednom je prostudirati, da pokušam pronaći razlog zbog čega je jedan kirurg povjerovao u čudo.
Otvorio sam prvu stranicu i započne moje drugo biblijsko putovanje. Pročitah tako na samom početku… I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. Da li slučajno ili sudbinski samo par sati prije toga čitao sam teoriju velikog praska, big bang-a. Ne povezujući ta dva čitanja nastavih dalje dok me san nije oborio. Zaspao sam s mislima… ma daj molim te, stvorio Bog ono, stvorio Bog ovo… pizdarije.
Odjednom klik u glavi. Počnu se miješati Biblija i znanstvena teorija. "I reče Bog: "Neka bude svjetlost! VELIKI PRASAK (BIG BANG)!!! I bi svjetlost. Skočio sam iz kreveta kao oparen, upalio svjetlo u sobi, zgrabio Bibliju i jedno stotinu puta pročitao… I reče Bog…
Jeba te led pa ova Biblija je možda stvarno istinita. Do Božića sam je cijelu pročitao i imao punu teku ispisanih znanstveno povijesnih činjenica koje sam povezao. Počeli su mi se javljati prvi znaci izgubljene vjere. Sad mi je samo trebao vodič koji će me ponovo dovesti pred lice Boga.
Pokušao sam ponovo s katoličkom crkvom, jehovinim svjedocima, adventistima, baptistima, protestantima, pravoslavcima, nema te konfesije ili zajednice u kojoj nisam tražio odgovore na svoja pitanja. Paralelno sam proučavao islam, budizam i sve druge religije koje su mi došle pod ruku. Ups… ispravak, budizam nije religija nego način života, kako tumači Dalaj Lama.
Trajalo je to punih 10 godina, uporno traganje za pravim vodičem. Nisam uspio. Mnogi su na trenutke izgledali potencijalno pravi, ali kod ni jednih nisam osjetio ono nešto. Moja vjera je u tih 10 godina već toliko porasla da sam si davao za pravo, s vremena na vrijeme, molitvom obratiti Bogu s molbom da mi pomogne pronaći put do sebe. Ništa drugo ga nisam molio, samo to. Životno mi je trebala ta povezanost s Njim, ali bez posrednika, bez druge ruke, bez trgovaca, bez švercera, bez nakupaca i prekupaca, kako li se već sve zovu.
I tad je pala odluka. Ok, napuštam sve institucije. Pokušat ću pronaći svoj put do istine.
Nastavak slijedi.
|
me and mr johnson
 Dobar proizvod je dobar proizvod ma koliko mi šutjeli o tome. Ja pripadam generaciji koja je svoja prva gitaristička umijeća pekla na grifovima Erica Claptona. Negov sam vjerni slušatelj evo već preko 20 godina. Nema toga što je on napravio a da nije ušlo u moju fonoteku. Koji put bi skrenuo u neke vode koje mi baš nisu bile najjasnije, ali blues mu je cilo vrime tinjao u srcu.
I sad mi je u ruke upao album "me and mr Johnson". Tko je Johnson, duga je priča, poklonici izvornog blues-a znaju tko je, ali ovaj album za mene je kruna Clapton-ovog plesa s blues-om. Sve je tu, ritam, snaga, jednom riječju vrhunska svirka.
Evo me zavaljenog u polumraku bluzerske atmosfere, pivica, sluše na ušima i čitam. E a ča to čitam… e… a ča drugo vengo kroniku Maloga mista. Čudan miks dalmatinskog izričaja u zvučnoj kulisi crnog blues-a s delte Misisipija u izvedi jednog bijelca.
Valja li to???… a provajte
Malo misto i devil blues… njami
ps.
ovo je post od sinoć
|
11.09.2004.
jedna manje
E… oni koji su pratili ovaj moj blog sićaju se ove moje slike…
Ova gornja, zadnja velika vida me je do danas držala na štakama…
Od danas je više nema, vani je. Jutros mi je kirurg izvadija. Evo san je slika da je i vi vidite.
Dunkve… od danas mogu polako bacat štake… dobro, ne baš od danas, jer triba zarest ovaj punat ča me je jutros rizalo ali do polovine desetog bi moga hodat bez štaka. A ča je s ostatkom metala ča je još osta u nozi? E to vadin tek na proliće.
|
10.09.2004.
foto arhiva
A Gospe moja ko će se s vama dogovorit. Eno doli ostaje otvoreno do daljnjeg, za dogovor, a ja gren dalje. Dnevnik mi se nešto ne piše pa sam opet malo zaronija u svoju foto arhivu. Evo ovo je s jednog od letova.
barbarinac…
stadion…
lučica…
zapadna obala luke u lupingu priko Marjana…
nalet s mora…
čirenje u srce grada…
pri odlasku prema otocima…
|
08.09.2004.
marenda
Poziv spliskin blogerima!!!
Dragi moji splicki blogeri, stvarno mi vas je više pun kua.
U petak 10.09., lita gospodnjeg, a ovega koje još traje, na dan kad se ji riba, pozivam vas na marendu u Fife. Ura, a ura od marende, 11:00.
Dogovori i rezervacije za ti veliki, povijesni blogerski trenutak vride do ponoća u četvrtak 09.09. tj. sutra.
I nemojte me zajebavat nekim glupim isprikama jerbo ih organizacioni odbor neće uvažiti.
|
07.09.2004.
Nekako s mirisom jeseni uhvati me gušt pretraživati i prelistavati stare fotografije. Nemam neke inspiracije za pisanje, čutim se umorno. More je već lipo oladilo i ona ura plivanja mi sve teže i teže pada. Danas me je satralo. Kasno san i stiga do Orija tako da san uliza u more tek u 7 uri. Duša mi se smrzla. Dunkve… ne da mi se pisat pa evo par slika
galeb u moru...
galeb u zraku nad rivom...
galeb pod utjecajem velike količine pive...
Najlipša riva u oku galeba (kad Miši može cila Dalmacija stat u oko, more meni riva e…)
|
05.09.2004.
pronađeni slon
 Ljudi moji… govorim ja mlađoj kako je jedna teta izgubila slona, kad evo van nje za par minuta i viće… tataaaaa evo sam našla slona… Ma ne zajebaji me mala, pomislim ja, kad ona uporna, vodi me i stvarno… našla slona… Eto draga naša XVII našli smo ti slona ča ti je falija…
:)))
|
barbarinac
Brbavice s barbarinca. Je smo ih vadili na mašure. Ujutro bi se digli, otišli do benzinske stanice, nalili gorivo u kanistar, odgibali bi do istranke u Mornara i pravac Barbarinac. Brbavica je bilo ka žala. Znali bi po danu izronit i po 50 kila. Koji put bi nas uvatila panika kad bi iz švera puštali brodove s navoza jer nikad nismo znali oče li kojemu popustit sidra budući da smo bili točno priko puta navoza. Je… jednom je jedan brod ferma na nepunih 100 metara od naše istranke, već smo je bili vidili ka hrpu plasike na Barbarincu.
I lipo smo mi tako popunjavali ljetni džeparac s lovom od prodanih brbavica, sve do jednog lita kad su oko nas počele plutati krepane kokoše. To je bija kraj ronjenju u tom akvatoriju, prominili smo poštu i počeli roniti po Čiovu na potezu od Slatina do kave.
Evo danas samo žena i ja otišli do onog velikog šoping centra u Kaštilima koji je čipon priko puta Barbarinca. Kad smo kupili dici nove katride da šinjorinama bude udobno dok uče, sili smo nešto popit. Pogled na Barbarinac vratija me je u mladost. Gledam ga onako jadnog, s nekom velikom, ruzinavom maonom na kostima. More oko njega liči na deltu Nila, šporkica na sve strane.
Pitaju me dica da ča mi je, ča san se tako odsutno zagleda u ti komad stine. Na brzinu sam im ispričao kako sam prije puno godina tu ronija brbavice, a njima gadljivi izraz prekrije lica. Pa za si u ovoj šporkici vadija brbavice, govori starija. E dica moja, nije onda bilo šporko ka danas, nije bilo ovoliko smeća. Gledaju me s upitnicima nad glavama a meni misli odlutale.
Svit oko nas je sve šporkiji, sve je manje čiste lipote. Ljudi su svoje šporke misli pretočili u šporka djela, pa nam je takva i sudbina… nečista.
|
04.09.2004.
lipa subota
Ako bih trebao izdvojiti što mi se to danas zanimljivoga dogodilo onda je to slijedeće…
Prvo… jutarnje banjavanje u moru koje je bilo začinjeno predstavom. Mlađoj sam kupio pravu Mares masku (morala je biti ista ka i moja) i ona mi se odlučila zahvaliti akrobatskom točkom.
Tata… tataaaaa vidi meeee… tri četiri sad…
koprcanje nogama… guzice pritežu… ali… evo je…
izron… duboki udah i… jesi li me vidija… jesi li me slika… tataaaaa… idem još jednom
Točka je bila ponovljena bar 10 puta dok nije bila sigurna da sam percipirao sve pokrete.
Drugo… odlazak u kino i gledanje shrek-a 2. Žena mi, ja, moje dvi zviri, kuma i njena dva sina nagurali se na vrata. Pita me čovik ča kida karte da je li to sve moje… je je, govorim mu ja sve je to stari moje. Čim su se svitla ugasila počele su šuškati kesice s bombonima, kokica na sve strane, botiljice ledeng čaja, a gospe moja navalili su ka da nisu ništa jili tri dana. Mlađa je sidila do mene i ja san cenija kako se ona smijala. Smišnija mi je bila ona nego li film.
Eto i tako mi je proša dan. Nije bija nešto zanimljiv ali je bija poseban, neponovljiv, lipa subota. Sad sam nekako tužan kad se sitim na neću još dugo gledati njene akrobacije i slušati onaj zarazni dječji smijeh. Falit će mi, puno će mi falit.
|
03.09.2004.
dnevnik jedne (ne)vjere - drugi dio
Di san ono sta. E… bilo je to u doba rane mladosti. Moji prvi dodiri s vjerom bili su vezani uz Božić. Badnja noć, puna mistike, darovi koje nosi mali Isus, "radujte se narodi" s gramofona, šterika na stolu, pšenica nikla u pjatu. Sve je to polako zazivalo moje misli da zaplove morem vjere. U trećem razredu osnovne škole počeo sam čitati bibliju i do kraja četvrtog je pročitao. Ništa pod milim bogom nisam razumija ali bilo je lipih priča koje su mi se urezale u mozak.
Kako bih produbio svoje znanje i utalio znatiželju, krenem ja i na vjeronauk. Ali na vjeronauku mi se nekako kockice nisu slagale. Kako sam ja pročitano smatrao zdravo za gotovo, neke mi stvari nisu bile jasne. Prvo što mi je upalo u oko bilo je slijedeće: U deset božjih zapovjedi piše: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom, Ne klanjaj im se niti im služi." A jeba te led, crkva puna kipova, slika i kipića kojima se klanjaju. I priupitam ja vjeroučitelja za tu očitu anomaliju pred svima koji su pohađali vjeronauk. Kad je on prosuo paljbu po meni. Poklopio sam se ušima i više mi odlazak na vjeronauk nije bio baš ugodan.
Sve sam manje i manje odlazio u crkvu, moji vršnjaci koji su u to doba bili uzorni pioniri socijalizma, bodrili su me da se ostavim gluposti i da prihvatim činjenicu kako Boga nema. Ma ima ga ima, zvonilo je u meni, samo nešto nije u redu s nama ljudima kad ga ne slušamo. U to doba mi se dida razbolio, drmnija ga treći kolap i nije mu bilo spasa. Za njega sam bija vezan više nego li za oca i mater. Kako smo živili u zajednici a starci uvik radili, dida je bija taj s kojim sam provodija najviše vrimena. On me je naučija čitat i pisat, briškulu, trešetu, šah… Te noći kad je završija u bolnicu samo sam se molija u krevetu: "Bože moj, nadaj da umre, spasi mi ga, molim te. Ako ga spasiš sve ću učinit što od mene budeš tražija. Vratit ću se na vjeronauk, pričestit, krizmat, sve ča triba samo mi ga spasi. Nije ga spasija. Dida je umra i onog dana kad su ga pokopali, u istu raku bila je pokopana i moja vjera u Boga.
Više u ništa nisam vjerovao, sve sam morao provjeravati, u sve sam sumnjao. U sedmom razredu osnovne škole posvetio sam se fizici i matematici, išao na gradska i republička takmičenja. Empirija i ono što vidim u to vjerujem, postali su temelj mog mentalnog zdravlja. Počela je i ona filozofska zajebancija tipa: može li Bog stvoriti tako velik kamen da ga ni sam ne može podignuti. Kakav god odgovor bio logika pokazuje da nije svemoguć, ne postoji svemogući entitet u svemiru, sve se događa i stvara slučajno, kaosom u vremenu. Nema sveprisutne inteligencije koja nas promatra i sudi po našim djelima, biblijske bajke su za dicu i kukumare. Sprdnja s vjerom, gnušanje nad institucijom crkve s nasljeđem inkvizicije koja je palila i ubijala sve što je bilo napredno i empirijski utemeljeno, bili su moji stavovi.
Dogurao sam ja i do drugog razreda srednje šuvarove škole, zaboravio da sam ikad vjerovao u Boga. Pri kraju te školske godine lovio se prosjek ocjena za upis u treći razred. Meni je trebala petica iz zemljopisa da imam siguran prolaz s pet, a time i sigurne bodove za upis u Tehničku školu, smjer elektronika. Cilu sam noć učija i ujutro otiša u školu. Odgovara zemljopis, čista petica, srića samo takva. Oko podne me je zabolio želudac i morao sam kući. Mater me odvela na prvu pomoć i likar govori da je to lagano trovanje nekom hranom. Vrati me ona doma ali boli i dalje, cilo popodne, cilu noć. Sutradan ujutro oko deset sati kao da mi je netko zabija nož u criva. Govori otac idemo hitno u bolnicu.
Prime me u bolnicu, pafff dijagnoza, perforacija slijepog crijeva, hitno na operaciju. Sestra me je obrijala, sidi mater uz mene, suze joj u očima i ja je pitam: "Ma… može li se od ovega umrit?" Ona me pogleda i odgovori: "Može sine ali dat će dragi Bog da bude sve u redu, ne boj se, on je uz tebe." Okrenem pogled prema prozoru i promislim: "Najeba sam kad sam spa na njegovu pomoć. Kako mi može pomoći netko tko ne postoji. U pizdu materinu kad moram umrit sa 16 godina." Odgurali su me s krevetom i zadnje čega se sjećam bila su svjetla u operacionoj sali.
Nastavak slijedi.
Kad čovjek završi,
tek je započeo,
i kad prestane,
zbunjen je kao i uvijek.
Sirah 18.7.
|
01.09.2004.
još jedan prođe dan
Uf… odakle krenuti.
Cili me dan nije bilo doma. Na poslu sam bija do dvi ure i onda otiša do kumova koji su na 200 metara od mog radnog mista. Atmosfera kod njih doma neuobičajeno tiha i tužna. Kum spakova bagaje, gre u Afriku. Kuma cila blesirana, sinovi mu gledaju u pod, materi oči pune suza. Kum nije dvi noći spava cili grintav. Parilo mi se da mu odlazak nikad nije teže pa. Moja draga je dozujala s autom, sili smo i pravac aerodrom. Pokušavali smo putem razbit tu sumornu atmosferu ali nije išlo dalje od kiselih osmjeha.
Na aerodromu posljednje turističke laste odlaze, jedna žena pala na ulazu priko skale i slomila ruku, a na to će mi kum – Stari, vidiš li kako se događaju pizdarije, daj bogati čuvaj se dok me ne bude, nemoj mi se dikod opet polomit jer kad se ovi put vratim ne idem bez tebe u Milnu na ribe i lignje. Žene ćemo s dicom poslat na skijanje a nas dva put Mrduje i Livke. – Složija san se s tom konstatacijom. Čekira je kartu, preda bagaje, popili smo piće i oprostili se. Bilo mi ga je grozno teško gledat kako nestaje kroz izlaz za avion.
Žena mi, kuma i ja nismo do Splita rič progovorili. Ja sam samo u sebi Boga molio da mu podari sretan put i mirno more na Atlantiku.
E… kad smo stigli doma, obidvali smo i pravac more. Otplivao sam svoju uricu i onda se pripomistija na poštu za lovit ribu. Par puta je nešto lipo poteglo ali ulov se sveo na par lumbraka i knezi. I evo me sad doma, otvaram blog, čitam komentare i tek sad kužim ča mi je ane sinoć pisala o nekim listama. Stavilo me na listu skoro ledenih. A je li se ča dobije za to, barenko Ledo sladoled.
E… jučer san pročita o organiziranju druženju blogera u Zagrebu i palo mi je napamet da i mi ča smo u Splitu napravimo jedno druženje uz marendin u fife. Za sada san to predložija samo XVII ali mi je dala laganu odjebnicu. A i mezzo se obeća javit kad dođe da popijemo bar pivo, a i skroz se tu nešto vrti, ali vidim da nitko nema baš neke velike volje za druženje. A ča možemo, jebe nas ovaj život sa svojim obavezama i tempom pa valjda lagano druženje više nije in.
Zato san ja dogovorija s gazdom ugostiteljskog objekta na plaži u Oriju, di se kupam, oproštajnu gradeladu ovu subotu. On i njegova ekipa me je cilo lito dvorila, donosila mi bibite na plažu, davali mi najbolja mista za sist zbog noge i ja san ih odlučija počastit, da im se bar na takav simboličan način zahvalim. To je stvarno fenomenalno radišan i pošten svit, veselim se lipoj večeri s njima.
Dok sam ovo pisa priko oka san gleda doček olimpijaca na Rivi. Puno svita, puno šušura ali nije to ni sjena Goranovom dočeku.
Evo štufalo me pisat, cilo vrime mi je kum u glavi i muka u štumiku. Ne mogu opisat ča osjećam za tog čovika. Neće ga sad bit 4 miseca a stariji sin mu se krizma. Pogodite ko će malome biti krizmani kum? A barba galeb e… Samo barba galeb da bi to bija triba ić na vjeronauk i primit sve sakramente. Samo iz jubavi prema kumu i njegovom ditetu prista san na tu kapitulaciju u mome vječnome ratu kontra institucionalizacije vjere. Bidan pop koji bude radija s menom, nezna koja mu zajebana ptičurina dolazi. Kad ponesem sa sobom na vjeronauk apokrivne knjige, gnostička evanđelja od kojih mi je Tomino najdraže. A je li bija nevjerni Toma ili nije. Niman force večeras nastaviti s dnevnikom jedne (ne)vjere, sutra ću… valjda.
Noćas je cila moja vjera posvećena samo jednom božjem stvorenju. Mome kumu.
|
|
