Teško je u jednom trenutku ostati sam. Svi oko mene su nečemu pripadali, ili crkvi ili naciji ili političkoj stranci ili vatrogasnom društvu, svejedno. Ja sam bio izgubljen. Moja desetgodišnja potraga završila je totalnom izolacijom moga bića od svih udruga, institucija. Osjećao sam se usamljen, ničiji.
Po prvi put, te večeri, Njemu sam se obratio kao prijatelju, molitvom tražio pomoć da shvatim istinu, da i mene nauči čitati između redaka. Odgovorio mi je: "Traži srcem a ne pameću. Slušanjem i tišinom pobjeđuje se u raspravama." To je boljelo, iskonska istina poput koplja zabola se u prsa.
Od tog dana više nisam vodio duge i zamorne rasprave o citatima kanonskih, deuterokanonskih i apokrifnih knjiga, više nisam trošio energiju na umna prepucavanja tumačenja svetog pisma, jednostavno sam se pustio. Počeo sam Ga viđati u svitanju dana, počeo sam Ga čitati u šumu vala, počeo sam gledati i slušati otvorenog srca Njegova djela koja me okružuju svakodnevno. Iz dana u dan sve više toga mi se samo po sebi slagalo. Otkrio sam mnoge činjenice:
da je zemlja raj koji baštinimo a ne neko nebo na kojem mašemo krilima,
da On koji je bog ljubavi nije nikad stvorio mjesto vječnih muka, to su pizdarije za malu dicu
da se ispovjediti treba onome prema koje je grijeh i napravljen a ne posredniku,
da nitko a pogotovo ja nema pravo podignuti kamen i osuđivati,
da mi nitko nije potreban kao prevoditelj u razgovoru s Njim,
da je Krist došao popraviti ono što je Adam zajeba,
da se Krist borio protiv institucionalnog kvazivjerovanja
i još puno, puno toga.
Kad malo bolje pogledam mogao bi pokrenuti svoju vlastitu konfesiju. E tu bi bija zajeb i tu su se mnogi sapleli. Ne… svoja saznanja, stavove i razmišljanja držim za sebe i tek ponekad ako me netko upita, kažem što mislim. I normalno puštam druge da se drže svojih uvjerenja, ne namećem im svoja, ali isto tako ne prihvaćam nametanje drugih.
Od dana kad sam kupio prvi mobitel, prvi broj koji sam ukucao u memoriju bio je Njegov. Kad god bi ga nazvao nikad nije bio zauzet, nikad mi se nije palila sekretarica, uvijek je tu za mene.
Ja sam svoj put našao. Želim svima koji ga traže da nađu svoj, jer svakome je put do Njega drugačiji i to je bit. Ne postoji jedinstveni recept, ne postoji organizacija koja ima eskluzivno ili bilo koje pravo na Njegovo svojatanje. Svi smo mi unikati, posebni genetski bućkuriši i svakome je potreban njegov, jedinstven ključ (broj mobitela) koji otvara vrata raja.
Kraj
Post je objavljen 13.09.2004. u 21:22 sati.