Rumenilo sunca na zalazu, potpisalo je kraj još jednog predivnog dana. S jatom galebova koje me je primilo kao rod rođeni, od jutra rana obilazio sam uvale i klisure, lovio ribu, izvodio svakojake ludorije u zraku. Umor u krilima bio je jasan signal da je vrijeme za počinak.
Ima jedna predivna šljunčana uvala, okrenuta prema zapadu, okružena visokom liticama punih spilja pogodnih za noćni odmor.U toj uvali je i moj dom, kojem se svakog sumraka vraćam. Prije nego li sklopim krila, uživam protegnuti noge po bisernom žalu što rumeni zapadom. Ponekad pronađem i školjku te je ponesem u spiljicu kao što ljudi u svoje stanove nose umjetničke slike i skulpture.
I tog sam predvečerja pronašao par predivnih primjeraka. Miris morskog vjetra, umirujući zvuci kotrljanja mora po žalu cijedili su i zadnje kapi budnosti. Još je trebalo taman toliko snage, za par zamaha krila do spilje, za par pokreta udobnog smještanja i spuštanje u dubine sna moglo je početi.
Polu svjestan krenem u taj posljednji manevar, raširim krila i PLJASSS. Srce mi je stalo. Nešto je tako snažno pljusnulo po moru tik iza mojih leđa da sam se momentalno ukočio. PLJASSS opet. U panici sam zarolao po žalu kao dvokrilac iz prvog svjetskog rata. Pokušao sam poletjeti ali krila su se oduzela. Pljas, pljas, pljas, čuo sam iza svojih leđa, pljas, pljas, pljas i… i… smijeh, zvonki radosni smijeh. Uz svu dekoordinaciju pokreta koja me je zahvatila, nekako smognem snage okrenuti glavu u smjeru dolaska tih neprimjerenih zvukova u mojoj uvali.
E da je onda bilo slikati moju facu, razvaljenog kljuna, širom izbuljenih očiju. Nisam mogao povjerovati u prizor koji sam ugledao. U mojoj uvali, na mome žalu, na pragu moga doma, u plićaku ležala je prava pravcata morska sirena. Repom je pljuskala po moru i smijala se mom paničnom bijegu. Ma nije moguće, mora biti da sanjam, sirene ne postoje galebe, stvarno si danas pretjerao s ludorijama, umor ti je popio pamet. Ni trešnja glavom, ni štipanje krila, ni trljanje očiju nije pomoglo.
Ona je i dalje bila tu, pljuskajući repom uz zvonki smijeh koji se prostirao cijelom uvalom. Srce mi je bubnjalo tristo na sat, stajao sam kao skamenjen i blenuo u mit, utvaru, ni sam ne znam kako je nazvati. Nisam se ni približno opravio od tog šoka kad je uslijedio slijedeći. "Galebe, ej, galebe… da ti… tebi govorim, što si se tako ukočio, hajde dođi." Ona govori!!! Ma daj stvarno sam skrenuo pameću, ovo mora da mi se bliži kraj, ona je sigurno utjelovljenje smrti koja me upravo ovog trena snalazi.
Ne znam koliko mi je vremena trebalo da se priberem, da shvatim kako ne umirem, da prihvatim mogućnost stvarnosti onog što vidim. Ona se svo to vrijeme veselo smijuckala, uživala u milovanju mora i žala, pozivala me da joj priđem bliže. Korak po korak, oprezno kao da hodam po jajima a ne po oblicama žala, približavao sam se toj utvari. Kad sam bio sasvim blizu, prestala se smijati, ali s osmijehom na licu progovori:
" Ej… ne boj se. Znam da sam ti čudna i da do sad nikad nisi vidio morsku sirenu. Aj… smiri se i sjedni tu kraj mene. Došla sam ti ispričati jednu priču koju sve morske životinje znaju. Budući da se ti nisi rodio kao morska ptica, već si to tek netom postao, ne znaš za tu priču. Ja sam ta koja je zadužena onima koji je ne znaju, ispričati. Moram priznati da si mi ti prvi ovakav slučaj. Imala sam primjera gdje bi mladunci nesretnim okolnostima ostali bez roditelja, sami, pa im ne bi imao tko to ispričati, ali da ne netko ljudskog roda, svojevoljno odlučio napustiti svoj rod i postati ptica, to još nisam vidjela. Tako smo eto, ti i ja jedno drugome, ovom prilikom, presedani u životu."
Opet se zvonko nasmijala, vjerojatno mojoj zbunjenosti i nevjerici. "Jesi li ti stvarna ili je ovo san?", progovorih tek da sebe uvjerim u vlastitu budnost jer inače u snovima nikad ne bi čuo svoj glas. "Jesam, jesam, evo dotakni me slobodno." Oprezno pružim krilo i dotaknem joj kosu pomiješanu sitnim cvjetovima morskih dubina. Bila je stvarna. E sad mi je tek bila totalna zbunjoza. Prava pravcata morska sirena je došla meni, galebu, otpadniku ljudskog roda, ispričati nekakvu priču koju sve morske životinje znaju. "No dobro", progovori ona, "ako si se pribrao ja bih ti ispričala priču zbog koje sam došla". Potvrdno klimnem glavom, pogledam je u duboke modre oči, toliko duboke, da bih se i najvještiji plivaći u njima mogli utopiti.
Davno, na samom početku vremena,……. E da ne bi, nastavak slijedi :)
|
